RAT STROJEVIMA!
Inercija modernog društva i otpor tehnološko-industrijskoj prevlasti
Moderna kultura, što ne znači inteligencija, priviknula nas je da smatramo osobu koja se bavi radikalnom anti-civilizacijskom kritikom patološkim fanatikom ili čak paranoidnom. U tehno-modernom društvu, složenom i artikuliranom vjerskim i političkim pluralizmom, uz diku građanske tolerancije, ne opažamo da smo zapali u neku vrstu svinjskog korita (uz dužno poštovanje svinjama) iz kojeg svi zajedno jedemo isti hranu iz istih tvornica, međusobno se ubijamo za novac i druge beskorisnosti, i ostajemo "zajedno" samo zbog prisile, zbog postojanja zakona i moći koja ih sprovodi, sa svim svojim aberacijama: što predstavlja već jedan oblik nasilja.
Mase građana se veselo bombardiraju jednoprogramskom informacijom državne televizije, koja ih je popela, svojevoljno ili ne, na ekonomski vrtuljak krize, Bruto Domaćeg Proizvoda i "proizvodnje" rada-potrošnje.
Zapadna civilizacija zapada u svoj isti paradoks, tragičan koliko i komičan, humanitarne pomoći, obično u novcu, narodima u takozvanim poteškoćama kao bi mogli jesti, rađati i, još gore, "znati živjeti".
Najpoznatiji primjer je Afrika, koju bih opisao kao prvobitnu kolijevku. Tamo znaju bolje od nas "naprednih" kao živjeti, kad ne bi bilo ratova i bolesti kojima upravljaju Europa i SAD, konflikata uzrokovanih naftnom i mineralnom industrijom međunarodnih kompanija te plemenskim/vjerskim podjelama tokom prvih kolonizacija, a zatim istim multinacionalnim kompanijama, kao što je ENI [talijansko energetsko poduzeće, nap.prev.], koji se pretvore u humanitarne pomagače i graditelje civilizacije.
Multinacionalne kompanije i iskazivanje snaga država
Često se traže, i opravdano analiziraju, određeni konteksti borbe i konflikata daleki od "Lijepe Naše" (Italije), čak sredine na tisuće kilometara daleko, da bi se zatim kritiziralo i otvorilo rasprave, isprazne, o načinima i odabirima djelovanja "ispred praga". Više nego sud, kojeg ne podnosim, to je mala zagrada sa ljutnjom zbog nekih sredina koje su u posljednje vrijeme postale "ekološke" i otkrile da sve ono što su nekada podupirali proizvodi smeće i otrov.
Što se toga tiče možemo vidjeti kako su gradovi i velike metropole jedan ogroman supermarket u koji poduzeća i industrije istovaruju proizvode iz neprekidne proizvodnje, od miksera do beskrajnih automobila, od kojih ostaju velika zagađujuća groblja. Ekološke katastrofe, često nepovratne, su svakodnevna pojava, izlijevanjem industrijskog i gradskog otpada, uključujući nuklearnog i naftnog, koji se "kažnjavanju" običnom novčanom kaznom, kao da to može platiti zlo nanešeno zemlji i vodama.
Postoji zatim i mogućnost da se sve zataška, kao što se moglo vidjeti u slučaju nuklearnog i toksičnog/industrijskog otpada u regiji Campania, a i šire, koji i dalje ubija nadasve djecu; uz državu koja je sve to servirala jednom uspavanom javnom mnijenju. Industrijske i trgovačke grupe kao ENI [talijanska energetska kompanija, nap.prev.]*, ENEL [talijanska elektroprivreda, nap.prev.], FINMECCANICA [četvrta po veličini zrakoplovna i obrambena grupacija u Europi, nap.prev.], EDISON [talijanska energetska kompanija, potencijalni ulagač u hrvatsku termoelektranu na ugljen Plomin C, nap.prev.], BENETTON, a popis se nastavlja satima (samo u Italiji), se eksponencijalno geo-politički šire. Pljačkaju izvore vode i ruda, truju vode, zrak i zemlju jedino u svrhu profita, sa svojim "projektima" (crpljenje, brane, centrale...), koje im omogućuju nova bio-teh istraživanja, otimaju nezagađenu zemlju domorocima, mijenjaju tokove voda, sijeku tisućljetne šume, sve uz suradnju vojske i zemljoposjednika, kao bijeli "konkvistadori" u XVI stoljeću; bez uzimanja u obzir, u stvari uzmimo u obzir, različite trgovačke aktivnosti u koja se svugdje uključuju. Ne bi me iznenadilo kad bi se jednog dana pojavio ENI-jev logo psine sa šest nogu na pakovanju mlijeka ili vode.
