U očekivanju suđenja protiv nekoliko
anarhista optuženih za pljačke banaka u Aachenu 2013. i 2014., tužiteljstvo iz Aachena u Njemačkoj i njihovi poslušni glasovi, mediji, koriste svaku dostupnu priliku za unaprjeđenje svojih istraga.
Bilo to na pravosudnoj ili na suptilnoj medijskoj razini, uvijek se radi o izrazima različitih krakova istog represivnog mehanizma. Kao i obično službeni mediji pohlepno traže „dobru” priču svim potrebnim sredstvima, perverzno istražuju ljudske živote, ne obazirući se na ikakvu etiku. Zato ne oklijevaju da pomognu tužiteljstvu pri širenju svojih fantazija. Pročitali smo ih bez previše iznenađenja – to je ono što u biti novinari rade – i gledali histerični spektakl stvoren oko
optužene. No, premda nismo iznenađeni ipak osjećamo potrebu da razjasnimo par stvari koje su možda postale maglovite usred neprekidne bujice pisane i televizijske bljuvotine.
Nakon što su izlučili nekoliko članaka u kojoj je optužena opisana na temelju slike koju tužiteljstvo želi proširiti, mediji su sada odlučili kako je došlo vrijeme da sami stvore svoju priču. Priča je stigla do nas kroz glasine da je neki nizozemski novinar na Indiymediji zatražio informacije o optuženoj. Očito nezadovoljan slikom koju diktira tužiteljstvo, tražio je „osobe iz skvoterskog pokreta u Amsterdamu koje bi mogle nešto reći o X”, nakon čega je izjavio da tkogod se odluči cinkati neće imati razloga za brigu pošto „neće nikome reći da se taj razgovor odvio”. Izlišno je reći da nam se sve to gadi. No, ono što treba reći je da pošto do sada optužena nije dala nikakvu izjavu ni za medije ni za pandure, ne trebaju to učiniti – oprostite što upozoravamo na nešto očito – ni drugi.
Treba biti jasno da su mediji i policija dvije strane jedne te iste medalje te da tijesno surađuju na vrlo usklađen način: mediji love priču, tužiteljstvo izbaci par pretpostavki i skicu karaktera, mediji to objave i tako pretvore u „istinu”, i eto!, tužiteljstvo je spremno da reproducira tu „istinu” i iskoristi medijski lov na optužene. Jer ako mediji tako kažu, onda to mora biti istina. Jer ako mediji izjave da su to opasni zločinci u bijegu, onda mora tako biti – itd., itd. u beskonačnost. Svim tim pokušajima zastrašivanja je jedini cilj učvrstiti optužbe države i odvesti optuženu pred optuženičku klupu, već proglašenu krivom strojem laži, kleveta i državne propagande. Navedene taktike nisu ograničene samo na taj slučaj; one se beskrajno reproduciraju kroz povijest. Mediji nisu samo u službi represije, oni su sama srž represije.
Suradnja između države i medija uvijek je predstavljala recept za varljive informacije, koje proganjaju i suzbijaju. Mediji igraju značajnu ulogu u manipulaciji javnog mnijenja, oni jamče hegemoniju podrške državi, čak i kada je natjerana da skine masku „pravde” i otvoreno pokaže svoj represivni mehanizam. Mediji opravdavaju represiju protiv svega i svakoga tko odstupa od pravila, protiv svih koji ne funkcioniraju na produktivan i suportivan način za državu i kapital. Čak, ili možda nadasve u demokratskom režimu, kao ovaj u kojem živimo, mediji su isprepleteni s državnom propagandom; oboje nam nude iluziju odabira izgradnje stava, odabira tko će nas tlačiti. No, ti „izbori” su uvijek omeđeni istim strogim parametrima totalitarnog
...
