Uloga medija u represiji slobode
U očekivanju suđenja protiv nekoliko anarhista optuženih za pljačke banaka u Aachenu 2013. i 2014., tužiteljstvo iz Aachena u Njemačkoj i njihovi poslušni glasovi, mediji, koriste svaku dostupnu priliku za unaprjeđenje svojih istraga.
Bilo to na pravosudnoj ili na suptilnoj medijskoj razini, uvijek se radi o izrazima različitih krakova istog represivnog mehanizma. Kao i obično službeni mediji pohlepno traže „dobru” priču svim potrebnim sredstvima, perverzno istražuju ljudske živote, ne obazirući se na ikakvu etiku. Zato ne oklijevaju da pomognu tužiteljstvu pri širenju svojih fantazija. Pročitali smo ih bez previše iznenađenja – to je ono što u biti novinari rade – i gledali histerični spektakl stvoren oko optužene. No, premda nismo iznenađeni ipak osjećamo potrebu da razjasnimo par stvari koje su možda postale maglovite usred neprekidne bujice pisane i televizijske bljuvotine.
Nakon što su izlučili nekoliko članaka u kojoj je optužena opisana na temelju slike koju tužiteljstvo želi proširiti, mediji su sada odlučili kako je došlo vrijeme da sami stvore svoju priču. Priča je stigla do nas kroz glasine da je neki nizozemski novinar na Indiymediji zatražio informacije o optuženoj. Očito nezadovoljan slikom koju diktira tužiteljstvo, tražio je „osobe iz skvoterskog pokreta u Amsterdamu koje bi mogle nešto reći o X”, nakon čega je izjavio da tkogod se odluči cinkati neće imati razloga za brigu pošto „neće nikome reći da se taj razgovor odvio”. Izlišno je reći da nam se sve to gadi. No, ono što treba reći je da pošto do sada optužena nije dala nikakvu izjavu ni za medije ni za pandure, ne trebaju to učiniti – oprostite što upozoravamo na nešto očito – ni drugi.
Treba biti jasno da su mediji i policija dvije strane jedne te iste medalje te da tijesno surađuju na vrlo usklađen način: mediji love priču, tužiteljstvo izbaci par pretpostavki i skicu karaktera, mediji to objave i tako pretvore u „istinu”, i eto!, tužiteljstvo je spremno da reproducira tu „istinu” i iskoristi medijski lov na optužene. Jer ako mediji tako kažu, onda to mora biti istina. Jer ako mediji izjave da su to opasni zločinci u bijegu, onda mora tako biti – itd., itd. u beskonačnost. Svim tim pokušajima zastrašivanja je jedini cilj učvrstiti optužbe države i odvesti optuženu pred optuženičku klupu, već proglašenu krivom strojem laži, kleveta i državne propagande. Navedene taktike nisu ograničene samo na taj slučaj; one se beskrajno reproduciraju kroz povijest. Mediji nisu samo u službi represije, oni su sama srž represije.
Suradnja između države i medija uvijek je predstavljala recept za varljive informacije, koje proganjaju i suzbijaju. Mediji igraju značajnu ulogu u manipulaciji javnog mnijenja, oni jamče hegemoniju podrške državi, čak i kada je natjerana da skine masku „pravde” i otvoreno pokaže svoj represivni mehanizam. Mediji opravdavaju represiju protiv svega i svakoga tko odstupa od pravila, protiv svih koji ne funkcioniraju na produktivan i suportivan način za državu i kapital. Čak, ili možda nadasve u demokratskom režimu, kao ovaj u kojem živimo, mediji su isprepleteni s državnom propagandom; oboje nam nude iluziju odabira izgradnje stava, odabira tko će nas tlačiti. No, ti „izbori” su uvijek omeđeni istim strogim parametrima totalitarnog režima koji ne dozvoljava nikakva osporavanja ni sebe, ni svoje logike, ni svoje Moći.
Demokracija je istančala umjetnost pranja mozga, do točke da medijska propaganda izgleda kao suživot različitih stavova, kao prijenos nepristranih informacija i „slobodnog” mišljenja. Međutim, njezin jedini cilj je održavanje vlasti države i kapitala. Naravno, demokracija dozvoljava postojanje nekih blago proturječnih – mada u stvari komplementarnih – različitih stavova, kako bi se stvorila samo-osnažujuća debata, ali nikada osporavanje postojanja same institucionalizirane vlasti. Ona stvara dobrovoljno uključivanje utemeljeno jedino na tvrdnji da je demokracija manje gora od drugih totalitarnih režima, da se trebamo smatrati sretnima što živimo u demokratskom režimu.
No, svakom su režimu potrebni neprijatelji kako bi ponudio rješenje za probleme koje je stvorio, kako bi opravdao svoj represivni aparat i na koncu opravdao samog sebe. Potraga i klasificiranje neprijatelja su također učvršćuju i sprovode putem medija. Primijetili smo tišinu i izlike medija tokom gospodarske „krize” i problema banaka; slušali smo i bolesne priče o „vanjskim neprijateljima” koji lupaju na kapiju Tvrđave Europe, optužene da žele uživati u plodovima zapadnjačkog blagostanja – plodovima koji su stečeni višestoljetnim haračenjima istih zapadnih zemalja. Mediji osnažuju sliku o ljudima kao pukim brojevima, osnažuju ozračje straha kojim se zapadne zemlje ispunjavanju, a istovremeno iznose sve veću potrebu da hvale nove „mjere sigurnosti” koje bi trebale zadržati vani ili pod ključem sve nepoželjne koji bi mogli poljuljati sistem.
Da li se ti nepoželjni odnose na tisuće osoba u potrazi za boljim životom na nekoj strani svijeta ili na one koji odbijaju ili ne mogu sagnuti glavu pred Moći (ili oboje), potpuno je nebitno. Ubojite granice podignute su oko njene Tvrđave kako bi zadržale vani „izbjeglice”, dok su unutrašnji zidovi represije namijenjeni da ušutkaju i kazne svakoga tko ne može biti zadržan vani ili uklonjen s prostora. Mediji govore o vanjskim neprijateljima, država također traži svoje unutarnje neprijatelje. Naravno, represija se ne ograničava samo na anarhiste, ali je često usredotočena baš na one koji odluče da se bore protiv represije. Na primjer, u Hagu je nekoliko osoba dobilo zabranu pristupa kvartu zato što su se usudili iskazati solidarnost i uznemirivati četvrt u vrijeme kontrole, telakamera, preventivnih hapšenja i pretresa. Zabrana se odnosi na kvart Schilderswijk, gdje su u ljeto 2015. izbili višednevni nemiri nakon što su panduri ubili jednu osobu. Anarhisti su zatim optuženi za poticanje na pobunu. Tih je dana čak dovođenje u pitanja sistema i pozivanje na borbu putem plakata, spominjući pobunu, bilo dovoljno za kazneni progon zbog poticanja.
Na napade represije se ipak ne može gledati kao na izdvojene događaje, koji ne postoje u vakuumu. Oni su dio agresivne kampanje na više frontova, koja želi počiniti daljnje, odrješite korake u proždiranju slobode, u nasilničkom izražavanju nadmoći države. Da li se radi o opravdanju militarizacije ulica, izvanrednim mjerama, opravdanju izgradnje zidova na granicama, o masakriranju osoba ili o provođenju njene kampanje protiv pobunjenika i revolucionara, uvijek joj je potreban glas koji će stvoriti stvarnost i ozračje u kojem represija postaje moguća, prihvatljiva i, nadajmo se, neosporna. To su mehanizmi državne propagande, to su ciljevi medija. Mediji su sastavni i osnovni dio jamčenja državne kontrole, u diktiranju ovisnosti i odobravanja koji su joj neophodni da bi vladala. Na milijuna riječi i slika koji ispunjavaju ekrane i (zahodske)novine nisu eho ili odraz stvarnosti, one čine sastavni dio kreiranja realnosti, nametanja morala, pravila i logika koje omogućavaju postojanje države.
Kada netko ospori tu realnost – sam okvir vlasti -, kada se netko bori protiv nje ili je jednostavno odbija, onda nema milosti pri izolaciji ili neutralizaciji koja se svim sredstvima pokrene protiv takvih pojedinaca ili grupa. Ne samo kroz kazne pravosudnog sistema, nego i kroz stigmatizaciju takvih pojedinaca u odnosu na ostatak društva, kako bi bili sigurni da će nositi grimizno slovo do kraja života. Mediji pomažu državi da se oslanja na javno mnijenje kako bi nastavila svoj posao: suditi, spekulirati i što je više moguće dovesti u karantenu ideje i praksu koji ti nekompatibilni sa sistemom brane ili su za njih optuženi. Kada se mediji prikazuju kao sudnica, onda traže suce i tužitelje među javnošću. I tu bi mi trebali biti pažljivi, tu bi trebali razmotriti našu (možda podsvjesnu) ulogu u nastavljanju tih mehanizama i zapitati se koliko doprinosimo spekulacijama te kreiranju uloga i jedne stvarnosti koja odgovara samo priči dominacije.
Ne zaboravimo da se protiv represije možemo boriti na brojnim područjima. Sudnica i novinski članci nisu među njima, to nije polje naših borbi, metoda i ideja. Ostavimo spekulacije i deformiranje realnosti stručnjacima – državi, pandurima, medijima i njihovim pobornicima -, shvatimo i intervenirajmo u stvarnosti na naš vlastiti način.
Nekoliko neprijatelja društva spektakla.
