Plan.
Anarhističkom "prostoru".
I. Poziv
Svaki poziv na djelovanje, kao što je bio Crni Decembar, je pokušaj koordinacije naših snaga. To je ulaganje napora u prekid normalnog toka realnosti. To je plan za njenu okupaciju našim vlastitim obilježjima, kako bi je izvrnuli. To je naša želja za anarhijom sada i ovdje, i naša sposobnost da se suočimo sa snagama reda. To je prilika za osobe, koje se poznaju ili ne, da se susretnu na polju djelovanja i da pokušaju prodrijeti u palače države, organizirano i iznenadno. To je međunarodni znak suučesništva svim drugovima unutar i izvan zidova, koji jača našu solidarnost. To je anarhistički dogovor koji potvrđuje da postoje osobe na svim uglovima zemlje, koje mada ne govore istim jezikom, ipak koordiniraju otkucaje svojih srca, usklađuju svoj pogled gledajući neprijatelja, stišću svoje šake, navlače kapuljaču i napadaju društveni motor vlasti, njegove strukture i odnose.
Poziv na "Crni Decembar" je imao takve trenutke...
I što sada? Povratak u normalnost?
Svaki poziv na djelovanje može biti samo jedan snimak pobune koji se ponavlja, čekajući iduću godišnjicu, iduću priliku, idući "Poziv", ili se pak može pretvoriti u sastanak s poviješću...
Za sve one kojima anarhija znači "iza sebe sam ostavio spaljene mostove kapitalucije i društvenog mira", anarhističko djelovanje ne posjeduje datume početka ili završetka.
Zato, ulog u "Crni Decembar" danas otvara još jedan veći ulog. Ulog za sve one čiji je kalendar napada zaustavljen na danas, sada i ovdje. Izazov za stvaranje autonomnog anarhističkog pola za organizaciju anarhističke urbane gerile.
II. Sjećanje nije smeće
"Crni Decembar" je bio otvoreni poziv svima, ali ostao je zapamćen nadasve kao referentna točka za ustanike, anarho-nihiliste, mlade drugove, izvan redova, "problematične", protiv države (i djelomično protiv inercije službenog "anarhističkog prostora", protiv njegove pacifističke transformacije).
Nećemo mnogo reći o pozivu na "Crni Decembar". Svaki poziv na djelovanje je epizoda jedne opsežnije povijesti koja joj prethodi i možda akcelerator jedne perspektive koja slijedi.
Ne bi bilo nikakvog "Crnog Decembra" da nije bilo novembra, oktobra, septembra... ne bi bilo nikakve urbane gerile da nije bilo sukoba na prosvjedima, barikadama i molotovljevih koktela; ne bi bilo nikakve pobune 2008. da nije bilo požara i napada u prethodne tri godine; ne može biti perspektive ako ne postoje sjećanja.
Kroz vrijeme, iz anarhije se - unutra - rađa njeno anarhističko prevladavanje. Rađaju se pravci (anarhistički individualizam, anarho-nihilizam, ustanička anarhija itd.) s oštrijim uglovima, koji odabiru da se kreću prema rubovima pokreta, "prostora", revolucije...
Ponekad takvi pravci djeluju kao detonator za anarhiju, podižući rampu za anarhistički napad, ponekad međusobno se izjedajući umišljeni i oholi...
U Grčkoj je pojava heretičkih pravaca unutar "prostora" stara kao i sam "prostor"... Pravci koji ili propadnu i pretvore se u kružoke umjetničkih intelektualaca (npr. situacionisti), ili se pak asimiliraju i integriraju u službeni "prostor"... No, većina njih su ipak ostavili svoj trag u povijesti bez kraja.
2005. je grupa ljudi javno istupila, na vrlo vidljivi način (plakatima, časopisima, sudjelovanjem na susretima), podržavajući jačanje anarhističkog nasilja, sloganom "misli revolucionarno - djeluj nasilno". Danas to liči na najorganiziranije i najstalnije javno prisustvo. Ustanička tendencija koje ne cilja samo na državu i na vlast, nego i na suučesništvo društvene apatije. U međuvremenu se pitanje odbijanja posla javno otvorilo, oružanim pljačkama banaka kao ekstremom... U biti, parcijalna tema odbijanja posla još sjaji u očima i danas predstavlja uvod u raspravu o širenju anarhističke urbane gerile. Iz te šireće pokretljivosti (požari, pljačke, napadi, skupštine kao Koordinacija Djelovanje) rodila se, u januaru 2008., Zavjera Vatrenih Ćelija.
Zavjera Vatrenih Ćelija pojavljuje se kao organizirani izraz jednog heretičkog anarhističkog pravca, koji je jasno usmjeren na oružanu borbu, anarhistički individualizam, nihilizam, na revoluciju svakidanjeg života i kritiku cjeline država-društvo.
Naravno, nije se iz tog pravca rodio ustanak u decembru 2008. Pobuna ne može biti nečije vlasništvo.
Ali je nadasve taj pravac ubrzao neke od najžešćih konflikata koji su se odvili u decembru 2008., pošto su male jezgre strukture već djelovale koordiniranim napadima.