solidarietà Hrvatski

Danas popodne Ćelija Crni Juni poslala je medijima i policiji izjavu o postavljanju improvizirane eksplozivne naprave na 4 mjesta u Pragu. Konkretnije, u zgradu Visokog suda, na Kriminalistički institut češke policije, u parlament i u Češku televiziju. Do eksplozije nije došlo ili nije moglo doći. Namjera je bila evakuacijama narušiti rad tih institucija, koje koordiniraju zločin.
Sve se to zbilo u znak solidarnosti s anarhistom Martinom Ignačkom, koji je 27.05.2016. odlučio da u istražnom zatvoru Pankrac krene u štrajk glađu, zbog produženja pritvora. Martin Ignačak je optužen za pripremanje terorističkog napada. Već se više od godinu dana nalazi zatvoren u istražnom zatvoru, unatoč činjenici da je samo žrtva provokacije policijskih agenata. K tome, tužiteljstvo nije još iznijelo ni jedan dokaz kojim bi dokazali istinitost tih ozbiljnih optužbi. Čitav je proces stalno popraćen mješavinom manipulacija, laži, šikaniranjima i uskraćivanjem ljudskog dostojanstva.
Današnje djelo Ćelije Crni Juni je odgovor na navedenu situaciju. Ovim je djelom privremeno narušen rad institucija koje sudjeluju u tome. Kriminalistički institut češke policije koji je započeo progon anarhista i drugih protivnika organiziranog kriminala, odnosno kapitalizma. Parlament je pak zakonodavna moć koja organizirani kriminal stavlja u zakonske okvire. A sud igra ulogu pacifikatora opozicije, šaljući u zatvor svakoga tko se suprotstavi kapitalizmu i zastrašujući one koji to podržavaju. Svi mediji imaju u tome potpornu funkciju propagandističke manipulacije. Kada zakonodavstvo, policija i pravosuđe napadnu anarhiste zbog njihovog slobodoumnog stava, mediji ih prikažu kao krvoločne teroriste kako bi stvorili sveopće ozračje straha. Ali kada anarhist Martin Ignačak krene u štrajk glađu kako bi se domogao svojeg dostojanstva, onda mediji o tome šute. Kao što šute o terorističkim aktivnostima države, koje stalno padaju na naše glave.
...

Već smo informirali o činjenici da Martin nije bio upoznat s odlukom suda. Sve do danas (9. juna) nije dobio službenu odluku, već su ga o njoj informirali obitelj i advokat koji ga je jučer posjetio. Sud je odlučio da Martin mora ostati i dalje u pritvoru. Zato danas Martin službeno započinje štrajk glađu.
Slijedi Martinova izjava:

POČETAK ŠTRAJKA GLAĐU
Štrajk glađu je moja spontana reakcija na situaciju oko policijskog pristupa slučaju Feniks.
Za mene je situacija postala nepodnošljiva zbog kleveta koje je R. Šlachta demagoški iznio na Visokom sudu. Smatram nepravednim da se moja obitelj nadzire, da njihovi životi budu u upleteni u slučaj Feniks te da se prosuđuju njihovi stavovi i osjećaji. To indirektno dokazuje da svaka kritika postaje poticaj za nadzor disidenata i za prikupljanje informacija o njihovom privatnom životu.
Smatram isto tako nepravednim da policija zadire u privatni život mojih prijatelja i moje obitelji, pozivajući njihove poslodavce i stanodavce, te pokušavajući ih na taj način zastrašiti.
K tome, istražni zatvor u Pragu - Pankrác svjesno krši moralna i ljudska prava u vezi prehrane, osim što mi dostavljaju hranu koja je potpuno nehranjiva, nemam pristup ni veganskoj prehrani. Hranu u potpunosti dostavljaju ljudi iz vana, što je vrlo teško za moju obitelj i prijatelje.
Uz to, moje zadržavanje u pritvoru poprimilo je oblik pritiska - ne samo zbog toga što mi uskraćuju vegansku prehranu, nego i zbog stalnih mjera "sigurnosti", te se tako posjete mojeg advokata odvijaju kroz rešetke ili pleksiglas, čak i kada trebam proučiti dokumente spisa. Mada sam prije mjesec dana imao pristup dokumentima bez takvih mjera.
Ovim prosvjedom želim izraziti nezadovoljstvo i pokazati da policija sramotno ide u ekstreme i da svjesno krši zakon. Daju lažne, ciljane i neistinite informacije kako bi me zadržali u pritvoru, na temelju pukih pretpostavki i konstrukcija koje su izgradili policijski službenici i istražitelji.
...

U vrijeme dok se ljudski zombiji prehranjuju za život društvenim pravilima i površnim pojavama vođenim legitimnošću moći, u biti legitimirajući današnji bijedni život, sukob s moći automatski označava otvaranje polja dijalektike osjećajima živih. Dosada kuca na vrata svih nas, a mi je pokušavamo pretvoriti u njenu negaciju. Mi se nalazimo upravo tamo gdje je čekanje na masovnu pobunu postalo otrcano, gdje je apetit za uništenjem trulog svijeta jednak našem zadovoljstvu.
U ranim satima 27. maja 2016. zapalili smo dva vozila Grčke Pošte (ELTA) u Aghioi Anargyroi.
Ovim djelom šaljemo mali znak snage Zavjeri Vatrenih Ćelija, kojima se sudi zbog pokušaj bijega i druge slučajeve, i svim drugim drugovima koji su uključeni u te slučajeve.
Postanimo opasniji za Moć.
Predstavnici kreativnog ništa / Komandos Mauricio Morales
Neformalna Anarhistička Federacija / Međunarodni Revolucionarni Front (FAI/FRI)

...

Posljednjih dana maja u središtu Atene zapalili smo su dva bankomata Alpha banke te jedan bager za širenje podzemne željeznice u kvartu Egzarhija.
Smatramo da je trud države za povećanjem nadzora i mehanizma discipline način uspostavljanja potrošačke i mirne normalnosti, i napadanja prostora koji šire anarhističku teoriju i praksu - zato smo odlučili da napadnemo Moć sa svim raspoloživim sredstvima.
Počinili smo to djelo i u sjećanje na našeg druga Mauricia Moralesa, ubijenog 22. maja 2009., i u znak solidarnosti s našim drugovima u zatvoru.

NAŠI SE PALI DRUGOVI VRAĆAJU U ŽIVOT KROZ PLAMEN USTANKA
GERILSKI POZDRAVI DRUGOVIMA IZ ZVĆ
VJEŠALA ZA SUCE, METCI ZA PANDURE
BORBA PROTIV NACIJA, SKVOTIRAJMO SVIJET
Ćelija za širenje ustaničkog nasilja / FAI-IRF
...

Mnogo je stvari rečeno o vrijednosti solidarnosti, i sve ima svoju važnost zato što pridonosi nastojanju davanja značenja smislu koji predstavlja životni sastojak naših planova i djelovanja. Pokušat ću iznijeti na moj vlastiti način egzistencijalni aspekt solidarnosti, naravno kroz moje vlastito iskustvo.
Solidarnost znači najprije emocije. Predivne, divlje, ali nadasve iskrene emocije. Emocije koje predstavljaju vodeću snagu za rast anarhističkih dinamika, koje su oslobađajuće, kada se u gradu čuju i osjete uzvikivanje parola, gradnja barikada i bacanje zapaljivih boca koje padaju na lakeje vlasti. Solidarnost ne znači identificiranje, nego suučesništvo sa svakim koji odabere urezati oslobađajuće putove na karti anarhističkog ustanka. To je odnos i unutar tog odnosa razvila su se iskustva i stvorile zajedničke želje za uništenje ovog svijeta, ne u nekoj neodređenoj budućnosti, nego najprije u nama samima, a zatim i onog oko nas. Uništenje degeneriranih odnosa koje ovaj svijet stvara, u svojim slikama, simbolima, službenicima i lojalnim lakejima.
...

Međunarnodni dan kada svi zatvorenici iz svih krajeva svijeta, svi koji proživljavaju prisilno stanje zatočeništva u kaznenim zatvorskim logorima demokracije, svi kojima je oduzeto najvrednije dobro slobode, ujedinjuje svoje glasove, svoje misli i osjećaje kako bi im se poslao znak da nitko nije sam.
Unatoč stotinama kilometara koji nas razdvajaju, unatoč što se međusobno ne poznajemo, unatoč svim našim razlikama, postoji nešto što prelazi granice i briše sve razdaljine, nešto što se ne može utamničiti, nešto nadilazi zidove koji nas okružuju, nešto što nema cijene u srcima svih onih koji to osjete, izražavaju ili primaju.
To je snažan osjećaj solidarnosti koji nas ispunjava snagom, koji nam daje hrabrosti, kako se ne bi predali čak i u ovim vrlo teškim uvjetima koji svi proživljavamo, i zato se nastavljamo boriti istom strašću.
To je snažna veza između onih koji se smatraju drugovima putnicima, između onih koji pretvaraju teoriju u djelo, onih koji razvijaju višestruko djelovanje u svrhu uništenja postojećeg, onih koji se bore protiv svakog oblika nametanja i ograničenja, koji uzvraćaju udarac nepravdi i izrabljivanju, koji bijesom i sviješću slijede častan životni izbor.
To je solidarnost koja je danas, više nego ikada, postala meta vlasti, represijom i kriminalizacijom. No, ona je i naše oružje, nema veze koliko god pokušali nikada nas neće uspjeti razoružati. Zato što su "metci" solidarnosti sve male ili velike geste podrške svih onih koji nas smatraju dijelom sebe samih, i onih koji se ne mogu osjećati slobodnima dok istovremeno su drugovi zatvoreni, taoci u rukama države.
SOLIDARNOST SA SVIM ZATOČENICIMA DRUŠTVENO-KLASNOG RATA
SVE DO UNIŠTENJA I POSLJEDNJEG ZATVORA
Grigoris Tsironis
Zatvor Koridallos
11.06.2016.
...

Za svakoga od nas koji je naučio brojati svoje korake unutar zatvorskog dvorišta i odvajati svoje dane između zaključavanja i zaključavanja.
Istovremeno 11. juni je dan rata. To je dan pobune zato što zakon i red mogu vladati, ali ne mogu gospodariti.
Postojanje anarhističkih zatvorenika podsjeća nas na postojanje anarhističkog rata. Rat koji ponekad sporo gori, a ponekad zaslijepi nebo svojim plamenom.
Svaki rat ima svoje gubitke. To su drugovi koji su izgubljeni pandurskim metkom ili bombom kojoj se "žurilo" da eksplodira...
Drugovi koji neće biti uz nas na idućem sastanku zavjere.
A zatim su tu oni koji su upali u neprijateljsku klopku. Neprijatelj koji je prekršten u demokraciju i osvećuje se zatvorima i sudovima.
Demokraciju koja voli nositi svoje zatočenike kao trofeje od zatvora do zatvora, u specijalnim uvjetima, osuđene na brdo godina kazne...
Unutar ćelije pitanje koje te često ošamari je:
- "Da li je vrijedilo?"
Kažu da ako te tvoj neprijatelj ne progoni onda činiš nešto krivo...
Premještaji, specijalne sudnice, specijalni uvjeti izolacije, štrajk glađu, zabrana posjeta, hapšenja i zatvaranja članova obitelji, nova suđenja, pokušaj bijega iz zatvora... dokazi su da se nismo predali...
Zatvor ti može oduzeti slobodu, ali i dalje nosimo rat protiv autoriteta unutar nas, u svakom zatvorskom premještaju, u svakom pretresu ćelija, u svakom zaključavanju vrata.
I ponekad, kada se učini da zidovi postaju viši i svako zaključavanje stražara odzvanja u tvojoj glavi, znaš da nisi sam.
Znaš da ti se to nije jednostavno desilo, da nisi bio loše sreće zato što su te uhvatili.
Znaš da si nastavak niti, povijesti koja započinje pobunom Spartaka, a čak i ranije...
...

Zatvor posjeduje tu strašnu sposobnost da ostavi svoje neizbrisive tragove na tijelima i umovima svojih prebivatelja.
Tragove tuge, frustracije, nasilja, gušenja, tjeranja. Vrata koja se nastavljaju zatvarati i otvarati svaki dan u isto vrijeme, uz isti odvratni zvuk u monotonom ritmu ubitačne rutine koja uštrcava svoj otrov nepokretnosti i oholosti polako i bolno.
Kratki opis distilacije sepse koju proizvodi zatvor je dovoljan da shvatite mržnju koju osjećamo prema zatvorima.
Zato svaki put kada plan bijega uspije, svaki put kada zatvorski službenik ima neočekivani posjet, svaki put kada zatvorski upravitelj ili policijski narednik plati cijenu svojeg prezrivog izbora, naša se srca ispune jedinstvenim osjećajem radosti i zadovoljstva. Zato što osveta za zatočeništvo može pomoći samo kada se otjelovi kroz neprekidan napad na predstavnike zatvora.
Ako danas nešto nedostaje to nije bezopasno brbljanje, nego predivni i hrabri izbori drugova kako bi se kreirale točke organiziranog napada, kako bi se odgovorilo dinamički na pepeo koji je ostao iza represije, kako bi se potvrdila anarhija naspram njenih neprijatelja. Nedostaju strastveni razgovori za potrebno djelovanje koje trebamo izgraditi, za planiranje deregulacija, danas, sutra i dok god postoji ovaj svijet autoriteta koji nas okružuje.
Ono što danas želimo, svi mi koji osjećamo da nas guši suvremeni način život, ostaje zajedničko. Koordinirati i napasti šireće krakove države, kapitala, civilizacije, društvene apatije, svakidašnjeg bijega u gradovima. Bezbrojne neprijateljske slike u neprijateljskim šablonama života kojima, da bi ih uništili, trebamo izmijeniti ritam, pokret i mrski mir.
...

„Anarhistički zatvorenici nisu sami” i „ako dirnu jednog od nas, dirnuli su sve nas” su parole koje su još jednom zaživjele u svakidašnjom anarhističkom djelovanju prije, tokom i nakon suđenja protiv nas. Uzvici prezira prema vlastima koji prodiru kroz policijsku kontrolu i zidove do onih kojima se sudi očito dovode do bijesa suce i pravosudne službenike, kao što je bilo vidljivo na njihovim licima, i kao što su izmamili osmijehe na naša. Prisustvo u sudnici nama dragih poznatih i nepoznatih osoba ispunilo nas je ponosom i radošću, sprečavajući da nas zaplaše optužbe i zahtjevi tužitelja.
Ne mogu nas zaustaviti. Djela solidarnosti i negacije postojećeg koja su se proširila različitim zemljama su još jedan dokaz činjenice da smo svugdje, da za nas granice ne postoje i da je solidarnost neodvojiva od naših djela. Drugovi koji su odabrali i nastavljaju odabirati sukob, koristeći priliku u nastojanju da realiziraju svoje živote, odražavaju svoje želje, instinkte i strasti, kao i da dokrajče moć u svim svojim oblicima i svugdje, koji se ne zadovoljavaju praznim i samodopadnim riječima ustraju i izlažu se kroz djela aktivne solidarnosti: moja ljubav i poštovanje svima njima. Njihov prezir i hrabrost daju mi ogromnu snagu. Pokušavajući učiniti ono što se kaže i u ono što se vjeruje, pretvarajući riječi i ideje u djela, započinje se vraćati kontrola nad vlastitim životom. Prestajemo biti gledatelji i postajemo protagonisti u želji da preuzmemo uzde naših života odlučujući autonomno o prioritetima, ritmu, vremenu i projektima. Preuzimajući inicijativu postavljamo se napadački, bez da čekamo da se stvari dogode ili pozive pokreta koji nemaju nikakve veze s nama koji se odlučujemo na našu vlastitu borbu. Imamo bogatu povijest, snažne ideje i mnogo mašte da se nastavimo obnavljati. Kada nam to postane način života, prihvatimo i zatvor i posljedice našeg izbora sukoba.
...

Doznajemo da je anarhistički drug Gabriel Pombo da Silva napokon slobodan, unatoč preprekama koje su se bile stvorile oko njegovog otpuštanja nakon što je odslužio svoju kaznu.
Uslijedit će nove vijest što prije bude moguće.
PISMO GABRIELA POMBO DA SILVE
"Anarhizam je nešto što se tiče pojedinca, ne samo u odnosu na zajednicu, nego i u odnosu na samog sebe. Anarhizam nije usmjeren na "građanina" nego na narod." - Albert Libertad
Dragi drugovi,
Napokon, nakon beskrajnih igri i šikaniranja od strane zatvorske institucije i ministra unutarnjih poslova, bili su prisiljeni da se pokore svojim vlastitim zakonima, koje oni neprekidno krše, i sada sam ovdje, napokon slobodan, dok pišem ove prve riječi zahvalnosti i ljubavi svima koji su me u ovih više od 30 godina pratili i potvrđivali moja anarhistička uvjerenja, pretvarajući u djela temeljne vrijednosti i principe anarhizma, kao što su uzajamna podrška i solidarnost, i napokon me uspjeli otrgnuti iz kandži zatvorske zvijeri protiv koje ću se i dalje boriti na ulicama, ne zaboravljajući, naravno, bitku koja se vodi vani.
Siguran sam da sam čak u svemu ovome bio vrlo privilegiran što sam imao podršku drugova, zato što ima mnogo njih koji nemaju tu mogućnost. U nadolazećim danima napisat ću podrobniji tekst o našem pokretu i mogućim strategijama koje bi trebali razviti kako bi izliječili revolucionarni anarhizam naših predaka od svih institucionaliziranja i beskorisnog blebetanja.
Da budem jasan, neću nikada zaboraviti naše slobodarske drugove zatvorene u španjolskoj državi i diljem svijeta, nadasve Monicu, Francisca, Claudija i nedavno uhapšenu drugaricu koja će ubrzo biti izručena njemačkoj državi, te mnogo drugih neimenovanih.
Ima još mnogo toga za učiniti, znam, i neće sigurno ostati neučinjeno zbog nedostatka volje, strasti i predanosti.
...

Prošlo je 10 godina otkad sam bio odlučio preći u ilegalu, odbijajući da predam moje tijelo raljama grabežljivaca policijsko-pravosudnog kompleksa, tvrdoglavo i uz odricanja borio sam se da sačuvam najviši faktor za kojeg su kroz stoljeća prolivene rijeke krvi, faktor slobode, kao što je sposobnost da se autodefiniramo u svijetu ropstva i nepravde.
Deset godina od dana kada su pravosudne vlasti, u savršenoj suradnji s lešinarima novinarstva, izradili lošu kazališnu dramu naslovljenu "pljačkaši u crnom", pokrenuvši nemilosrdan lov na mene i na dva druga, Simosa Seisidisa i Marija Seisidisa.
Konstrukcija države koje nije uspjela uvjeriti čak ni suce pošto smo ja i Simos Seisidis jednoglasno razriješeni svih pripisanih optužbi, kao i Giannis Dimitrakis koji je razriješen optužbi za 6 drugih pljački koje su mu pripisane.
Naravno, to nisam vidio da se prikazuje na glavnim vijestima niti je glavna priča bila činjenica da ako ti navodno objektivni novinari vjeruju odlukama građanske pravde, onda bi trebali javno priznati da su godinama neprestano lagali i predstavljali nas kao glavne krivce svake pljačke ili svakog djela urbane gerile od tada do danas.
Jučerašnja jednoglasna odluka sudaca, moje razrješenje od svih optužbi, je moj osobni dokaz koji opravdava moju svjesnu i dostojanstvenu odluku prijelaza u ilegalu. Opravdava moju odluku da ne prihvatim hapšenje i nepravedno zatočeništvo za djela u koja nisam bio uključen, ali naravno, niti ne očekujem da to građanska pravda prizna. S druge pak strane, ne priznajem pravosudni pojam nevinosti i krivnje.
...

Drug je jednoglasno razriješen svih optužbi. Radi se o još jednoj pobjedi anarhističkog/anti-autoritarnog pokreta, ovaj put unutar sudnice. Stav sudaca prema ovom slučaju bio je zaista umjeren i bez provokacija, dok je nedostatak dokaza doveo tužitelja do prijedloga da se druga razriješi svih ovih trulih optužbi. Ovo razriješenje ima svoje korijenje u čvrstoj mreži solidarnosti koja je deset godina podržavala, i podržava, put naših drugova, podižući zidove nemilosrdnom lovu pravosudnog mehanizma države.
Rijetko kad se mogao čuti sličan govor tužitelja koji je stavio naglasak na neodrživost ove optužnice i na sramotu ovog suđenja, te je stoga predložio razriješenje druga. Tada je Grigoris stao u obranu svojih stavova rekavši da on općenito podržava eksproprijaciju banaka, pošto je glavna optužba protiv njega bila za sudjelovanje u nesretnoj pljački Grčke Nacionalne Banke, januara 2006.
Na kraju je krenuo pljesak solidarnih prisutnih u sudnici.

SOLIDARNOST JE NAŠE ORUŽJE
SLOBODA ZA DRUGA GRIGORISA TSIRONISA
SNAGE TRAŽENOM DRUGU MARIOSU SEISIDISU
TERORISTI I LOPOVI SU DRŽAVE I KAPITALISTI
...

Download PDF [in English]: The Story of a Bank Robbery. Giannis Dimitrakis, the "Robbers in Black" and another spectacle of anarchist terror
Poziv na solidarnost s anarhistom Grigorisom Tsironisom, nakon što je odgođeno suđenje protiv druga za eksproprijaciju Grčke Narodne Banke i za drugih 6 pljački banaka zakazano za 3. juni.
Drugu će biti suđeno za 7 pljački banki počinjenih između 2002. i 2006. na temelju slabih dokaza i smiješnih policijskih nagađanja. Nažalost, unatoč činjenici da je Simos Seisidis odriješen optužbi za isti slučaj i da je G. Dimitrakis neopozivo osuđen na 12 i po godina za samo jednu od tih pljački (u kojoj je uhapšen), glupi novinarski pojam - "pljačkaši u crnom" - popraćen masivnim sudskim spisima, i dalje opasno proganjaju Grigorisa, kao i druga M. Seisidisa.
Podsjećamo da su drugovi Marios, Grigoris i Simos prešli u ilegalu još 2006., nakon izdavanja naloga za njihovo uhićenje zbog navedenih pljački. 2009. raspisana je ucjena od 600.000 eura, nakon što je ministar Zaštite građana, Michalis Chrisohoidis, postavio njihovo hapšenje na prvo mjesto. Nakon što su posljednje desetljeće bili na meti policijsko-novinarske sprege, dezinformacije još i dalje traju, pošto ih i dalje sumnjiče za napade grupa urbane gerile i za brojne neriješene pljačke banaka. Nedavni slučajevi i ishodi demoniziranja specifičnih slučajeva pojedinaca predstavljaju i pokušaj pretvaranja optužnice u osvetničko-pravosudni progon G. Tsironisa, M. Theofiloua, G. Petrakakosa i Spirosa Christodouloua.
SLOBODA ANTIAUTORITARNOM G. TSIRONISU
SNAGE PROGONJENOM DRUGU M. SEISIDISU

BANKE SU ORUŽJA MASOVNOG UNIŠTENJA, KOJIMA UPRAVLJAJU TERORISTI U PRAVOM SMISLU RIJEČI.

...

29. maj 2015.: Dan je bio težak, sve se zamračilo...
Probudili smo se uz oblačno nebo, a sredinom dana, dok je sunce sijalo, sve se zamračilo...
Bilo je oko 4 kada su nas EKAM (specijalna jedinica) i antiteroristička jedinica pozvali da se predamo!
Mislio sam da je laž, mislio sam da mi se stvari pričinjavaju...
Naprotiv, EKAM je već bio opkolio kuću, helikopter je letio nad nama i pokušavali smo shvatiti što možemo učiniti u dvije-tri minute.
Moje misli su počele lutati ćelijama u koje su me htjeli vratiti.
Hodnicima kojima bih besmisleno lutao.
Sjetio sam se osoba koje bih morao ostaviti!
Odjednom Spiros, naš mali Spiros, dečko koji nije znao ništa o diplomaciji, koji se iskazao hrabrošću, cjelovitošću i strašću prema slobodi za koju se toliko borio da ju osvoji, zgrabio je kalašnjikov kada je čuo EKAM i stavio ga pod grlo da okonča svoj život!!!
Sve se izbrisalo! Soba se ispunila dimom. Pao je s osmijehom na licu!
Bio je sretan zbog svoje odluke, i mogao si to vidjeti na njegovom malom licu.
Bio je to njegov izbor, i zato je njegovo lice sjalo!
Bio sam preneražen, moje je srce snažno kucalo, mislio sam da ono što vidim nije istinito.
Ali ne, naš voljeni Spiros (mali spiros) bio je mrtav.
Bio je hrabar i smio, imao je snage da učini ono što je učinio, a ja nisam!
Njegova je odluka bila hrabra, za razliku od moje!
Bio je umoran od lutanja hodnicima zatvora i kroz besmislene godine!
Spirakos, žao mi je što se nekad nismo uspjeli složiti i žao mi je što te nisam zaustavio!
Izvini, mali brate, ako sam te ponekad uzrujao!
Uvijek si bio i uvijek ćeš biti dio mog života.
Sjećat ću se trenutaka kada smo se smijali, kada sam se uz tebe osjećao kao dijete!
Ti si naš Spirakos, dečko koji je dao sve bez da išta traži zauzvrat.
Volim te, i uvijek ćeš biti dio mog srca, a kada se ponovno budemo sreli ponovno ćeš zbijati tvoje šale!!
Slava Spirosu Dravilasu koji će zauvijek živjeti u mom srcu!...
Spiros Christodoulou
...

Kao što je bilo rečeno, u srijedu 25. maja, u podne, u "palači pravde" je bilo sve spremno za proslavu presude protiv naše drugarice Tato. Kao i obično, na kraju suđenja (pogotovo kada neprijatelj ima razloga za slavlje) tužiteljstvo i sud su prve redove u sudnici rezervirali za štampu, koja si je uzela za dužnost da pretvori ovu "egzemplarnu kaznu" u spektakl za građanstvo. Ono što svi ti bolesni sadisti nisu znali je da Tato neće pristati na njihove medijske igre i da neće prisustvovati ročištu na kojem se izrekla kazna. Vrijedi spomenuti da jedan od razloga njenog izostanka je i, osim njene želje da izbjegne spektakl, zahtjev obrane za premještaj u zatvorsku bolnicu zbog liječničkog pregleda, zato što zbog silnih premještaja i stresa uzrokovanog sudskim proces već deset dana pati od želučanih problema.
Uslijedit će vijesti o mogućoj žalbi i o njenom zdravstvenom stanju.

Umnogostručimo djela ljubavi, solidarnosti i pobune!!!
Tato na ulicu, ili gjde god želi, kada želi, sama ili s kim god želi!!!
...

U noći između 22. i 23. maja, uz saučesništvo punog mjeseca, odlučili smo prijeći u napad. U gradu ispunjenim policijom i vojnicima još jednom smo se sjedinili s mrakom koji nas čini nevidljivima, obavija u anonimninost i tajnitovitost. Zapalili smo jednu podružnicu Banamexa zapaljenim automobilskim gumama, koje smo polili benzinom. Osvijetlili smo tamu i nanijeli udarac u trenu, u kojem smo uživali i zbog kojeg smo se barem na par sekundi osjećali slobodni, oslobađajući vatru koja je malo po malo progutala čitavu podružnicu i njezine bankomate. Čak smo i snimili to djelo kako bi čitav svijet vidio da su neka vrlo lako izvediva i kako bi nadahnuli i druge da krenu u djelovanje tamo gdje s nalaze.
Ne može se poreći, mi smo svugdje. Smatramo banke i njihove upravitelje izravno odgovornima za bijedu i nejednakost u društvu. Banke su hramovi iz kojih "bog" novac izlazi i ulazi, u kojima se upravlja bijedom, u kojima je taj bog iznad svakog oblika života. Napadi će se nastaviti usmjereni na svaku instituciju moći i njene strojeve. No, odmah naglašavamo da nas ne zanima fizički spas onih koje smatramo neprijateljima i suučesnicima rata u koji smo uvučeni, nećemo se ustručavati da napadnemo zatvorske stražare, policajce, vojnike, suce, bankare, manipulatore medija, političare itd., ako budemo imali mogućnosti.
Neće nas zaustaviti terorizam države. Naspram militarizacije i represije vlade odgovorit ćemo silom.
Odabiremo napad, neka se osjete ranjivim robovi i stražari poretka. Požar se širi.
Ovim se djelom sjećamo i svih palih drugova i zatvorenika. U sjećanje na Mauricia Moralesa, Sebastaiana Oversluija i na drugove zatvorene u tamnicama države. Za Fernanda Barcenasa, Tamaru Sol Vergaru, Moniku Caballero i Francisca Solara. Borbena solidarnost s drugovima iz Zavjere Vatrenih Ćelija.
SMRT DRŽAVI!!
SMRT VLASTIMA!!
NEKA ŽIVI ANARHIJA!!
Neformalni Anarhistički Pojedinci
P.S. ha ha ha
...

Pozdrav drugovi,
bilo mi draže razgovarati s vama lice u lice, biti među vama. No, moje sigurnosne mjere ne dozvoljavaju mi da prijeđem granice grada Soluna. Sigurnosne mjere su oblik taktike koju često koristi grčka država koja nastoji zadržati anarhiste kao političke taoce.
Želim pozdraviti ovaj događaj naglašavajući važnost takvih zbivanja, u kojima sudjeluju osobe koje su poduzele oružane akcije ili koje su postale meta represivnog mehanizma države uz izliku anarhističke urbane gerile. K tome, važna je i činjenica da ovaj događaj ima međunarodni karakter, što dokazuje da granice ne mogu ograničiti solidarnost.
Želio bih spomenuti dvije teme. Prva je povezanost između "javnih" i "nezakonitih" dijelova anarhije, a druga moje osobno mišljenje o načinu na koji bi se nihilistička tendencija - takozvani "treći pol", kako je posljednjih godina nazivaju - trebala organizirati.
...

Sudac A. Yfanti je još jedno ročište, 24. maja, započeo bez da pričeka dolazak svih okrivljenika. Drugovi George Polydoros i Angeliki Spyropolou ušli su u sudnicu nakon što je ročište već bilo započelo.
Zahtjev drugova iz ZVĆ da se smjeni predsjednik sudskog vijeća, odbacilo je isto vijeće i zadržalo istog suca.
Na ročištu je drug George Polydoros pročitao izjavu u kojoj kaže da sudac nije primjeren da vodi ovo suđenje, pozivajući se na brojne epizode u kojima je sudac prijetio optuženima i ismijavao ih, te na činjenicu da ustraje na vođenju procesa bez advokata. Drug je između ostalog rekao i: "Što učiniti s predstavnicima pravosuđa koji su osudili i strpali u zatvor mog brata, majku Christosa i Gerasimosa Tsakalosa te suprugu posljednjeg? Mi ne znamo, ali anarhistička urbana gerila pronaći će odgovor."
Preispitan je i zahtjev advokata ZVĆ da se Olgi Economidou i Gerasimosu Tsakalosu dozvoli povratak u sudnicu. Drugovi su izbačeni na neodređeno iz sudnice na prethodnom ročištu nakon što su izvrijeđali suca i bacali predmete na njega. Sudac je odbio zahtjev i drugovima nije dozvoljen ulazak u sudnicu.
Nakon svega navedenog, drugovi iz ZVĆ, Panagiotis Argyrou, Michalis Nikolopoulos i Giorgos Nikolopoulos pljunuli su na suca i bacili mu knjigu u glavu, te je zatim i njih udaljila iz sudnice interventna policija. Zatvorenik Fabio Dusco, optužen za pružanje pomoći pri pokušaju bijega, također je napustio sudnicu u znak solidarnosti s drugovima iz ZVĆ.
Solidarne osobe prisutne na ročištu koje su izvikivale parole kao "strast za slobodom je snažnija od svih kaveza" također su udaljene iz sudnice po nalogu suca, te se suočili s policijom na hodnicima.
Sudac je odlučio da nastavi suđenje iza zatvorenih vrata, bez prisutnosti optuženih i bez prisutnih solidarnih drugova, kao što je od samog početka i želio kako bi mogao osuditi optužene i članove njihovih obitelji bez ikakvih prepreka.
...

Odlučili smo napasti Nacionalni Institut za imigraciju kao znak sjećanja na druga Mauricia Moralesa, a nema boljeg načina od širenja sukoba i podsječajući da se napadi ne prekidaju ni smrću jednog druga ni zatvorom brojnih drugih koji su ostavili po strani dijalog i strah te su odlučili izravno i u potpunosti napasti sistem dominacije; preuzimamo odgovornost za ovaj napad, i kao oblik solidarnosti s drugovima Natalijom Collado i Javierom Pinom, koji iščekuju izricanje kazne.
ZATVOR NEĆE ZAUSTAVITI NAPADE
Izvor: talijanski Anarhistički Crni Križ

Ovog popodneva su zatvorenici Fabio Dusco i Tony Nebu podmetnuli požar na izolacijskom odijelu, gdje se nalaze, u znak protesta protiv izolacije, ALI i zbog maltretiranja kojima su podvrgnuti posljednjih deset dana zbog njihovog navodnog premještaja. Dirigenti tih maltretiranja su tužiteljica V. Marsioni, koja je, osim što je priznala da se Dusco nalazi protuzakonito u izolaciji, rekla: "dobro ti je ovdje... zašto prosvjeduješ?", i narednik V. Lambrakis, koji mada je stalno obećavao da će prekinuti tu besmislenu izolaciju, na kraju dozvolio da dani jednostavno prođu..
Čim se požar razbuktao na odjelu politički zatvorenici s prizemnog odjela izašli su u dvorište i zapalili madrace u znak podrške. Dim je izazvao probleme na drugom katu, gdje se nalaze zatvorenice, koje su također izašle u dvorište. U muškom zatvoru Korydallos 1. i 4. odjel pridružili su se mobilizaciji i ostali izvan svojih ćelija.
Na koncu su panduri stigli u zatvor i premjestili dva zatvorenika u zatvor Trikala i Grevena. Obvezali su se da neće vršiti nasilje nad dvojcom zatvorenika i u 10:30 su premješteni. Istovremeno su se zatvorenici s 1., 4. i prizemnog odjela vratili u svoje ćelije.
Navedeni razvoj događaja, s ovim završetkom, može pridonijeti razmatranju o dinamikama mobilizacije, koje bi se trebale razvijati u zatvorima, daleko od ispraznih oduševljenja i defetističkih silogizama.
SVE SE NASTAVLJA
...

Bilo je prilično kratko, sudac je postavio pitanje jezika na kojem će se suđenje odvijati. U biti, svi potencijalni krivci nisu ništa izjavili na ispitivanjima, ali većina njih i nema ništa za reći... na nizozemskom! Dok se procedura nastavila na francuskom...
Ne znajući kako riješiti taj "problem", sastanak sudskog vijeća je odgođen.
Do sada nije zakazan novi datum.
Tako su svi optuženi ušli u novu fazu "pravosudne privremenosti".
Sada je na nama da držimo na oku čitavu ovu priču - bez alarmizma ili katastrofizma - kako ne bi dozvolili pravdi da krišom odradi svoj posao bez iskazivanja solidarnosti tim drugovima.
K tome, mada se optužbe odnose na par godina unazad, svijet se nije toliko izmijenio i uvijek je vrijeme za pobunu! Da li zbog trenutnih pobuna u zatvorima, zbog sramotnog zakona poznatog pod imenom "45 sati", zbog prosvjeda u centrima za imigrante, zbog sve gorih uvjeta života ili zbog svakodnevnog ponižavanja koje nameće dobar moral...
Razloga i šansi ima napretek.
Solidarnost u borbi.
Izvor: Act For Freedom Now!
BRUXELLES [BELGIJA]: 12 ANARHISTA I ANTIAUTORITARNIH OPTUŽENO ZA TERORIZAM
U utorak 10. maja 2016. sudsko vijeće će odlučiti da li smatraju shodnim nastaviti i održati sudski proces za terorizam protiv 12 anarhista i anti-autoritarnih.
Od 2008. do 2014. belgijska država je sprovela široku istragu mnogostruke borbe, u kontekstu borbi protiv centara za imigrante, granica, zatvora i svijeta utemeljenog na vlasti i izrabljivanju.
...

Na španjolski konzulat u Munchenu bačeno je nekoliko boca ispunjenih bojom u znak otpora protiv današnje represije španjolske države - međunarodna solidarnost i napad!
Solidarnost s Monicom, Franciscom i s nedavno uhapšenim drugom u Barceloni!
Izvor: Chronik

Ljeto 2016.
Kada se nađeš iza rešetaka, izoliran od ostatka zatvorske populacije, svakodnevni život postane težak u tako malom prostoru, gdje su društvo i njegove uloge intenzivniji, a prilagođavanje postane svakodnevna borba za opstanak, kako te ne bi njegov moral izbrisao i njegova čežnja potrošila. Lopovi, šverceri drogom i ubojice interioriziraju državu, njenu moć i njen autoritet.
Pokušavam opstati bez da izdam sebe, bez obzira na izolaciju koju policija nameće. Nismo uopće tako različiti, samo što lanci koji njih svezuju ne želim da i mene odvuku, kako tenzija ne bi postala rutinska. Život se sastoji od mnogo više stvari koje riječi mogu opisati, ali kada se pretvori u određeni program buđenja, hranjenja i spavanja borba protiv ustaljenog poretka započinje apstraktnim idejama i sjećanjima. Započinje potragom za sitnim detaljima ili gestama iskrenosti, koje nisu još kontaminirane natjecanjem između siromašnih, pošto su zidovi ogromni, kao rešetke i lokoti, a nalaze se u rukama fizičkog neprijatelja. I sve više širi svoju moć, a ja strpljivo čekam pravi trenutak za oslobođenje, na taj način pronalazim teoriju i praksu u samom životu.
...

"Dosta nam je"
U utorak noć 26. aprila napali smo policijsku stanicu molotovljevim koktelima.
Nećemo vam više lagati.
Dosta nam je.
Umorni smo od slušanja da će "sutra biti bolje".
Umorni smo od građanskih pokreta.
Umorni smo od spektakla drugačijeg mišljenja, gdje se strah uvlači u stomak a rezignacija u glavu.
Umorni smo da gledamo na internetu "mjesta gdje se sukob podijelio" ili od masturbacije ispred snimaka sukoba na youtubeu.
Umorni smo od prevaljivanja 600 km da bi učestvovali u jednoj divljoj povorci.
Izgleda da je to postao novi sport. Ili još gore. Novo zanimanje.
Profesionalni pobunjenici društvenih pokreta.
Baš zgodno za životopis jednog aktivista.
Umorni smo bacanja par boca ili od izvrtanja kontejnera nasred ulice, i od policijskih suzavaca, da bi to kasnije nazivali pobjedom.
Umorni smo da izigravamo sretne osobe kada se u biti ništa ne dešava.
Umorni smo da hinimo slogu.
Umorni smo da hinimo kako nas uopće nešto briga o zakonu El-Khomri [zakon o reformi rada, kojeg je uvela Hollandeova vlada, a protiv njega ustali brojni sindikati, nap.prev. na talijanski].
Nismo čekali indignadose 2.0 da provedemo koju besanu noć.
Baš moramo to reći.
Nestrpljivi smo.
Ne shvaćamo zašto bi trebali planirati sastanak s Moći da bi se sukobili s njom, dok nas okružuje sve više uniformi i pacifista-pandura.

Učinili smo to iz zadovoljstva.
Učinili smo to da bi označili jedan rascjep.
Zato što smo sretni i bijesni istodobno.
Ne želimo više biti tamo gdje nas čekaju.

Želimo poslati jedan dvostruki borbeni zagrljaj.
Prvi Moniki i Francisku u Španjolskoj.
Drugi drugovima u Bruxellesu koji još proživljavaju represiju zbog terorizma.
Naša solidarnost je napad, naš zločin sloboda.
Do skora
...

Sve po planu. Sigurno, mirno i brzim korakom približili smo se mjestu odabranom za napad. Napali smo nakon ponoći, u srijedu 27. aprila 2016. zapaljivom bombom iz kućne radinosti, sastavljene od kanistra benzina i petsto grama polistirola, uz što smo dodali i dvije boce butana/propana kako bi nanijeli više štete glavnom ulazu Doma Umirovljenih Žandara [nap.prev. na talijanski: Žandarmerija je čileanska zatvorska policija], u ulici Jose Toribio Medina 72.
Napadamo zato što smatramo da je neposredan i destruktivan napad na lakeje moći uvijek nužan i hitan. Uvjeti su uvijek pravi, iako nisu pogodni. Ne marimo za čekanja i mjere u trenutku djelovanja, one nisu dio borbenog arsenala.
Rad navedene institucije nije naivan, ne radi se izrabljivanim osobama koje se žele afirmirati nad drugima. Radi se o bijednom brlogu osoba žednih moći, zaljubljenih u položaj i uniformu, koja im dodjeljuje imunitet. Predstavljaju najniži i najomraženiji dio Društvenog Poretka, servilnog čuvara, krvnika i javnog neprijatelja Slobode, koji ne shvaća ni lanac čiji je on sam dio, ali je sposoban zatvarati ljudske živote i osjetiti se zbog toga superioran i častan. Zatvorski stražar voli svoj posao, identificira se s njim i zato zaslužuje sav naš nasilni prezir. Uvijek neprijatelji, kakav god bio njihov položaj.
Neće pronaći mir u svojim zatvorima, uredima ili umirovljeničkim klubovima.. ne zaboravljamo... nikada nećemo zaboraviti.
Pozdravljamo intenzivnim plamenom zavjere sve koji ne posustaju premda su zatvoreni, Nataly, Tato, Monicu, Francisca, Juana i sve druge zatvorenike moći.
Prihvaćamo uspješno iskustvo zatvorskih borbi drugova Juana, Marcela i Freddyja. Anarhistička djela, tako često ocrnjena kao sektaška, u krajnjoj analizi, su jedina koja nadilaze ideološko polje i usuđuju se izaći na ulicu.
Naše djelo, sa srcem u grlu, je obasjano osmijehom Mauricia Moralesa, druga koji je ostavio dubok trag u svima nama. Ovdje je, u našoj suučesničkoj krvi.
...