FAI Hrvatski

Napomena RadioAzione (20.10.2016.): Slijedi tekst anarhističkog druga Alfreda Cospita o štrajkug glađu bez obustave, koju vodi i njegova partnerica Anna Beniamino, i nekoliko njegovih razmatranja o hapšenjima u operaciji „Scripta Manent”, u kojoj je, uz druga Nicola Gaia, i on ponovno uhapšen. Svakovrsna ograničanja, izolacija koja traje već gotovo dva mjeseca, šikaniranja i kroz odgađanja susreta dvoje drugova (Danila i Valentina) s njihovo dvoje male djece, razgolitila su bolesne želje jednog javnog tužitelja, Roberta Sparagne, koji misli da će se na taj način domoći jedne žrtve, jedne izdajice ili nekoga tko će za sve preuzeti odgovornost. Između ostalog, pošto su drugovi podvrgnuti „cenzuri” nad poštom nastoje im na bijedan način ograničiti izlaz pošte iz zatvora, stavljajući ljepilo na pisma zatvorenih drugova koja se u trenutku otvaranja koverte poderu. Uživaj i ti, ti jeftini bijedni stvore kojeg plaća država; uživaj i smij se tvojim prljavim torturama na štetu zatvorenih drugova, ali sjeti se da najslađe se smije tko se zadnji smije! A to će biti smijeh koji će pokopati tebe i tvoju voljenu državu!

Anarhistima-cama
Poziv na Revolucionarnu Solidarnost
Neo-inkvizitor torinskog tužiteljstva, Roberto Sparagna, želi preuzeti Laudijevo mjesto [preminuli tužitelj], igra se našim životima, koje želi uništiti. Za početk, protiv izolacije (ograničenja – torture koju nam je nametnuo Sparagna) štrajk glađu bez prekida, bez granica, sve do krajnjih posljedica, Nastavit ću odlučan do prekida izolacije.
Roberto Sparagna nas želi slomiti, prekidajući naše odnose, pogađajući nas cenzurom i izolacijom kako bi uništio svaki tračak osjećaja, svaku šansu otpora.
Idućih ću tjedana staviti svoj život na kocku.
Priznajem da je dostizanje cilja složeno, ali uzdam se u mržnju koju osjećam prema svakom obliku moći i nadmoći nad revolucionarnom solidarnošću moje anarhističke braće i sestara, nadasve u svoju volju.
Moja snaga je jedan višestrani anarhistički pokret u neprekidnom razvoju. Samo ako stavimo u igru, da za danom, život i sigurnost. Samo ako si zaprljamo ruke djelom (kakvo god ono bilo) utjecat ćemo na realnost, učinit ćemo nešto drugačije.
„Štrajk glađu” (s moje točke gledišta, nezamislive izvana) u situaciji u kojoj se nalazim ne sadrži nikakav prezir. Očaj ili podcjenjivanje mojeg vlastitog života. Predivnog i radosnog života, baš zato jer sam ga doveo u rizik, bacio u borbu bez računica i oportunizma. Stav koji ću i zadržati do posljednjeg daška.
Prekinuti ravnodušnost, političku računicu jednog anarhističkog pokreta u Italiji, prečesto nepokretnog, ledenog, koji se kreće kompaktno samo u slučaju smrti, nevine žrtve.
Prekinimo
...

Doznajemo da je drug Danilo Cremonese premješten iz zatvora u Pescari u zatvor u Terniju. Nova adresa:
Danilo Cremonese, Str. delle Campore, 32 – 05100 Terni TR – Italia
Sud je 06.09. potvrdio ostanak svih drugova u talijanskim logorima u vezi operacije „Scripta Manent”, koju je je izrodio bolesni um torinskog tužitelja Roberta M. Sparagne.
Trenutno znamo samo da su drugarici Anni Beniamino odbačene neke spefične optužbe, kao npr. napad u Parmi i na Cofferatija. Idućih dana, ćim budemo bolje shvatili, objavit ćemo.
Uhapšeni drugovi nam javljaju da ova, još jedna, istraga o Neformalnoj Anarhističkoj Federaciji u Italji, ne polazi od daleke 2003., već da seže čak u Marinijevu istragu.
Za novo upisanog na „platnu liste države” sve je valjano, samo kako bi sakupio što više materijala i povećao obim sudskih spisa protiv uhapšenih drugova i onih pod istragom. Sve se više pitamo zašto ne krene od Sante Caseria i Gaetana Brescija...
Pozivam drugove da prekinu izolaciju koju države želi nametnuti nama „slobodnima” i drugovima u zatvoru.
Potrebne su poštanske markice, novine, knjige i javljaju nam da ih neprekidno informiramo o svemu što se zbiva izvan logora.

RadioAzione

*** Licem u lice s neprijateljem

U zoru 6. septembra pokrenuta je operacija „Scripta Manent”.
32 anarhistička druga, u raznim talijanskim gradovima, probudila je D.I.G.O.S [politička policija, nap.prev.] i pandurija s nalogom za pretres. Od njih 32, 15 su pod istragom, a za 7 njih, Marca, Sandronea, Valentinu, Alfreda, Nicolu, Annu i Danila izdani su nalozi za hapšenje, da bi zatim bilo izvršeno još jedno hapšenje (izvan okvira te istrage), Danielea, urednika C.N.A. [Anarhističkog Crnog Križa, nap.prev.] kao ishod pretresa (pronađeno je par baterija i jedan priručnika za električara).
Naručitelj navedene represivne operacije je, želimo ponoviti, javni tužitelj torinskog tužiteljstva, Roberto Maria Sparagna.
Optužbe protiv naših drugova smrde na stari papir, izvučen iz prašnjavih ladica, ništa novo pod suncem, a i nemaštoviti dokazi istražitelja, koji ne znajući za što da se uhvate kako bi opravdali svoje bijedno postojanje sabiru stare istrage, ista imena i već poznate novine/teorije.
Istraga se temelji na napadima za koje je odgovornost preuzela NEFORMALNA ANARHISTIČKA ORGANIZACIJA između 2003. i 2007.
Točnije, napadi uključeni u ovu istragu za koje su osumnjičeni, odnose na pisma-bombe poslane u maju 2005. direktoru CPT-a [sabirni centar za migrante, nap.prev.] u Modeni, kasarni prometne policije u torinskoj četvrti San Salvario i načelniku policije grada Lecce, za koje je odgovornost preuzela FAI/Narodnaja Volja, na eksplozivnu napravu u kasarni RIS-a [forenzičarska jedinica karabinjera, nap.prev.] u Parmi 24.10.2005., za koju je odgovornost preuzela FAI/Cooperativa Artigiana Fuoco e Affini (occasionalmente spettacolare) [obrtnička zadruga požar i slično, po potrebi spektakularna, nap.prev.], na naprave u kasarni kadeta karabinjera u Fossanu, 02.06.2006., za koje je odgovornost preuzela FAI/RAT (Rivolta Anonima e Tremenda) [anonimna i strašna pobuna, nap.prev.], na pakete-bombe poslane u Torinu jula 2006. poduzeću Coema Edilità (uključenom u obnovu sabirnih centara za migrante), gradonačelniku Sergiu Chiamparinu i direktoru dnevnih novina „Torino Cronaca”, za koje je odgovornost preuzela FAI/RAT (Rivolta Anonima e Tremenda), na naprave postavljene u torinskoj četvrti Crocetta, 07.03.2016. za koje je odgovornost preuzela FAI/RAT; osim i na druga djela odnose se i na ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, R. Adinolfija, 07.05.2012., za koje su dva anarhistička druga, Alfredo i Nicola, već osuđeni i za koje su javno preuzeli odgovornost.
Ukratko, vraća se ustaljeno kazneno djelo udruživanja po članku 270bis [udruživanje u svrhu terorizma ili rušenja demokratskog poretka, nap.prev.] , plus po različitim 280bis [teroristička djela, nap.prev.] i jednom 285 [atentat na sigurnost države, nap.prev.].
S pravne razine toliko, u očekivanju
...

Neki su navikli, možda zbog ponosa i nešto ustaljenosti, neki zbog ismijavanja, da kažu „nisu ni jedan posto a ipak postoje...”, po dobro poznatom napjevu jednog klovna. Na odjelu AS [visoke sigurnosti, nap.prev.] zatvora u Ferrari ima ih sto posto, i postoje od krvi i mesa, anarhisti... Talijanska država je stručnjakinja na tom polju, iz operacije u operaciju, od Marini do Ardire, prolazeći kroz Thor, Mangiafuoco i Cervantes, uz neku kozmetičku i poetsku varijantu pokreću jednu za drugom: veliki represivni „uspjesi” Digosa [politička policija, nap.prev.] i ROS-a [antiteroristička jedinica karabinjera, nap.prev.] protiv anarhista. No, današnji specijalitet je poetičniji no ikada. Operacija „Scripta Manent” (zapisano ostaje) obuhvatila je čitav talijanski teritorij u jutro 6. septembra 2016. po nalogu torinskog tužiteljstva, uz hapšenja i tridesetak pretresa u vezi napada za koje je odgovornost preuzela FAI [Neformalna Anarhistička Federacija, nap.prev.]. Trenutno se uhapšeni nalaze raspršeni po različitim zatvorima diljem Italije, ali možda će ubrzo muškarci biti prebačeni na odjel AS2 zatvora u Ferrari, a žene u Rebibbiju [Rim].
Mogli bi se pomiriti s ovim stanjem stvari: pri svakom koraku talijanska država ažurira svoje arhive, šikanira, zatvara, fantazira o scenarijima koji su sličniji holivudskim špijunskim filmovima, kako po komičnim metodama tako i po scenarijima zavjere (organizacije strukturirane kao poduzeća ili pra-države, s hijerarhijama, složenim financiranjem i drugim glupostima svojstvenim istražnim sucima), nego bilo kojoj sredini antagonističkog i antiorganizacionog anarhističkog pokreta.
Međutim, na koncu nas sve to i ne iznenađuje, ali niti ne umanjuje bijes koji osjetimo u želucu kada doznamo da su još jednom vrijedni drugovi, borci, ponekad prijatelji, postali predmet pažnje ili zatvorenici talijanske demokracije. Uvijek istim refrenom, uvijek istim uobičajenim medijskim vonjom, lica naših drugova otisnuta u novinama uz jezovite naslove i legende, video zapisi objavljeni za tisuće poštenih građana koji se osjećaju sigurnijima dok gledaju te zle „teroriste” koje je probudila Digos, s lisicama na rukama, pokraj kreveta, no ponosni unatoč pokušajima zastrašivanja i poniženja. Društveni mir neće noćas bolje spavati zato što neće moći nikada zaustaviti sve pobunjenike, uvijek će netko ostati vani da bi nastavio borbu dostojanstveno i hrabro, da bi napao materijalizam odnosa i dominacije, prekinuo svakodnevnicu, prenio svoja iskustva i nadasve iskustva zatvorenika, analize, teorije i prakse.
Čvrste misli drugovima zatvorenima na odjelu AS2 u Ferrari. Uvjereni smo da ako se putovi budu sreli, Nicola i Alfredo će otkriti drugove slične sebi, ispunjene odlučnošću da stražarima prepriječe oduzimanje dostojanstva.
U zemlji koja se posljednjih godina hvališe smanjenjem broja zatvorenika, što je istina ako se usporedi s rekordnim brojem zatvorenika koji se ponavlja svako ljeto već desetljećima u francuskim zatvorima, anarhiste, njih, neće nikada zaobići represija države, kakve god bile političke okolnosti vladara.
Zato, nećemo ni mi zaobići državu i njene labirinte bez ispaljenog metka: zapalimo sve zatvore, sloboda za sve!

“Scripta manent”? Volens nolens!

Nekoliko solidarnih anarhista iz Pariza,
8. septembar 2016.

Come avevo già scritto, in un comunicato di qualche giorno fa circa l’operazione “Scripta Manent”(“Gli scritti restano”), la mattina del 6 settembre 32 compagni in tutta Italia veniamo svegliati all’alba dai cani in divisa.
Risultato di questa nuova operazione, ordinata dalla Procura di Torino tramite il suo inquisitore Roberto M. Sparagna, è di 15 indagati e 7 arresti. Un ottavo compagno e redattore di Croce Nera Anarchica, Daniele, viene arrestato in seguito alla perquisizione in cui gli vengono ritrovate delle batterie ed un manuale da elettricista.

Oltre ad Alfredo e Nicola, già in carcere a Ferrara per il ferimento di Roberto Adinolfi, vengono arrestati i compagni Alessandro, Marco, Danilo Valentina e Anna.
Gli articoli 270 bis, 280 bis e 285 sono la somma dei fatti contestati che partono dal lontano 2003 e riguardanti tutti una serie di attacchi firmati “Federazione Anarchica Informale” attraverso le cellule “Narodnaja Volja”, “Cooperativa Artigiana Fuoco e Affini (occasionalmente spettacolare)”, “FAI/RAT (Rivolta Anonima e Tremenda)”, e la cellula “Olga” per cui è stata rivendicata l’appartenenza, insieme al ferimento di Roberto Adinolfi, dai compagni Alfredo e Nicola.
Quindi l’ennesima inchiesta sulla Federazione Anarchica Informale, l’ennesimo tentativo di andare a pescare nel torbido pur di assicurarsi uno stipendio, che tra periodo di indagine e processo, faccia ingrassare il Savonarola di turno e la sua famiglia.

Sono meravigliato per questa ennesima operazione?
Nemmeno lontanamente!
Se volontariamente nuoto nell’oceano, so benissimo che prima o poi incontrerò gli squali.
Ma stiano sicuri i pescecani che questo non mi intimorirà nella traversata…
NON BATTERO’ RITIRATA!
Persecuzioni, perquisizioni, indagini, galere e tribunali non mi scalfiscono nemmeno di striscio, anzi più vi sento addosso e più mi sale la carogna…
Non mi faranno mai fare un passo indietro, e non mi faranno mai cambiare idea che dal momento che sono stato messo al mondo, contro la mia volontà, farò di tutto per starci meglio…
Non mi faranno mai cambiare idea che l’azione diretta è l’unica arma per distruggere questo squallido e opulento esistente.

Quindi non sono un “povero compagno”che ha subito le angherie della sbirraglia e di un magistrato, perché dal momento che ho capito di amare follemente le mie idee ho messo
...

U zoru 06.09. pokrenuta je nova represivna policijska operacija „Scripta Manent” [od latinske izreke „Riječi lete, zapisano ostaje”] tokom koje su širom zemlje pretreseni domovi brojnih drugova i izvršena hapšenja, nakon istrage pokrenute 2012., odnosno „slučaja Adinolfi”. Po riječima službene štampe radi se o „pripadnicima FAI” [Neformalne Anarhističke Organizacije] koji se terete za „udruživanje u svrhu počinjanja nasilnih djela s ciljem terorizma i rušenja poretka”. Sudac koji je potpisao nalog tvrdi da se „ne radi o izoliranim pojedincima, nego o jednoj organiziranoj grupi sposobnoj da isplanira i sprovede u djelo atenate”.
Osumnjičeni se, osim za terorističko i subverzivno udruživanje, terete i za, uvijek po riječima službene štampe, „eksplozije tri bombe u kontejnerima za smeće, 2007., koje su trebale pogoditi policiju” i „eksploziju dviju naprava u kasarni kadeta karabinjera 2006.”, kada je navodno pokrenuta istraga, koja se između ostalog temelji i na „čitanju brojnih dokumenata koje su predstavanici anarhije širili internetom kako bi poticali da djelovanje”.
Kao sredstvo komunikacije FAI navode se već inkrimirani anarhistički časopisi „Pagine in rivolta” i „KNO3” te današnji časopis talijanskog Anarhističkog Crnog Križa „Croce Nera”.
Uslijedit će vijesti.

30. augusta Alfredo je nanio štetu staklima koja razdvajaju prostor za posjete na odjelu visokog nadzora zatvora u Ferrari, u znak solidarnosti sa zatvorenicima iz ZVĆ, nedavno osuđenima na više od sto godina zatvora zbog pokušaja bijega.

Danas 30. augusta, nakon skoro četiri godine od mojeg hapšenja, želio sam proslaviti godišnjicu tako što sam si poklonio uništenje stakala prostorije za posjete. To je djelo moj doprinos revolucionarnoj solidarnosti s mojom braćom i mojom sestrom iz ZVĆ-FAI-FRI, osuđenih na još jednom suđenju na po 110 godina svaki zbog jednog neuspješnog pokušaja bijega. Anarhistički zatvorenik nije zastavica, niti treba oko njega izgraditi spomenik, ponekad je dio našeg srca, ponekad nije... no ipak nastavlja se boriti, živjeti... Nije se potrebno sjećati njega, potrebno ga je, ako želite, osvetiti, osloboditi, ali na koncu konca on može to i sam učiniti zato što njegova narav ne pripada nikakvom stadu...

Živjela Fai-Fri
Dug život ZVĆ

Alfredo Cospito, u znak solidarnosti s anarhističkim drugovima iz Zavjere Vatrenih Ćelija, nanio je danas štetu prostoriji za posjete na odjelu Visoke sigurnosti, AS2, u Ferrari, tako što je slomio staklo između dijela za posjete i zatvorskih stražara.
Ne znamo da li je odveden u izolaciju ili je vraćen na odjel.
Uslijedit će vijesti.

*** Posthumna presuda

Kada se nešto okonča obično nas zanima samo opći pregled.
Kalkuliramo korist i štetu.
Rijetko pogledamo unazad da bi razmislili o smjeru koji je doveo do krajnjeg ishoda. A još rjeđe gledamo ispred da bi promatrali novi obzor koji se rađa, kada danas postaje jučer...
Dva suđenja protiv Zavjere Vatrenih Ćelija okončala su se prije dva tjedna. Jedan je, u vezi 250 djela organizacije, trajao više manje 3 godine, dok je drugi, u vezi pokušaja bijega, trajao 5 dramatičnih mjeseci u neprekidnom ozračju tenzije s predsjedavajućom sutkinjom.
Svako od nas, tko je preuzeo političku odgovornost za ZVĆ i stao u obranu organizacije i njenih djela, osuđen je na 21–28 godina zatvora na prvom suđenju, a na 115 svako od nas na drugom...
Prvi zaključak je da suci vjeruju u zagrobni život, budući da jedan životni vijek nije dovoljan da se te kazne odsluže.
Drugi zaključak je da odabir urbane gerile i oružanog revolucionarnog djelovanja
...

U ranim satima 06. augusta na prometno-uslužnom odmorištu Easton-in-Gordano, dok su šoferi odmarali u svojim kabinama, 10–15 vozila četvoro transportera vandiliziano je sprejom te time nanijela pohlepnim kompanijama, koje uništavaju zemlju, gubitke u vremenu i novcu, mnogo veće nego što smo mi utrošili na ovo prikladno nedjelo.
Solidarnost sa svim drugovima u zatvoru i u bijegu. Prema međunarodnom tjednu solidarnosti s anarhističkim zatvorenicima – 23.-30. august.

Eko-anarhistički vandali – FAI/IRF

Pogled unazad...

Samo nam je jednom dan život, kao jedna jedina šansa. Nikada više neće postojati, barem u ovom samostalnom obliku. A što mi činimo umjesto da živimo? Što činimo? Vučemo ga od mjesta do mjesta, ubijajući ga...” – Hronis Missios

Sudovi imaju vlastitu mjernu jedinicu za mjeriti život i slobodu; mjernu jedinicu koja upotrebljava oblike i algoritme pravnog jezika da bi izrazili što je pravedno a što nepravedno, što je dobro a što loše, što je normalno a što propada. I u tom procesu gdje se životi i slobode stavljaju na vagu zakona ponekad imaš priliku da pogledaš unazad; da se osjetiš krivim ili ne. Radi se o važnom trenutku, jer štogod kažeš može oko tebe nasipati samo još više cementa, može povećati broj trenutaka u kojima se vrata otvaraju i zatvaraju, možda ti može još više naviknuti uho na zvuk okretanja ključa u bravi, toliko da ti se učini kako si oduvijek slušao taj zvuk, da nije postojalo ni jutra ni večeri kada nisi čuo taj zvuk u neko predodređeno vrijeme.
Dakle, tu smo... Već pet i po godina slušam taj ključ. Pet i po godina moje oči se sudaraju sa zidovima. Pet i po godina s dvije zatvorske kazne (37 i 19 godina) i još jedna nadolazeća. A sada, na ovom suđenju, još jedna. Ovo će biti peto suđenje u nizu gdje ja čekam „da vidim što će mi se desiti” ili „da se moj smijeh pretvori u plač”. I ponovno je došao trenutak da postavim zrcalo ispred prošlosti i mojih odabira te pogledam unazad. Zato, gledam...

Gledam i vidim se kako odrastam u razdobljima kazneno ravnodušnih miroljubivih čudovišta. Gledam i sjećam se kako su mi od djetinjstva govorili da se ne petljam u stvari koje ne razumijem. Sjećam se kako su me pokušavali naučiti da je pogrešno brinuti se oko stvari o kojima se, izgleda, nitko ne brine. Sjećam se, kao mali učenik, humanitarnog bombardiranja Kosova i raznih dobrotvornih udruga koje su dolazile u škole kako bi nas uvjerili da život jednog siročeta u Jugoslaviji vrijedi koliko jedan Unicefov rokovnik. Sjećam se noći u mojoj dnevnoj sobi gdje gledam grobare TV-emisija koji tako indiferentno broje ubijene kao da izvlače brojeve lota. Sjećam se humanitarne mode usvajanja djece takozvanog „trećeg svijeta”, koji su patili i umirali žedni i gladni negdje toliko daleko da nas ne uznemire.
Sjećam se ulica ispunjenih izbjeglicama ratnih invalida i drugih ljudi kojima su bacali novčiće kao da pljuju na njih. Sjećam se ulične djece, vozača koji su psovali imigrante dok su ovi skakutali kroz prometnu gužvu da bi oprali vjetrobrane i to... „vrati se u svoju vlastitu zemlju”. Sjećam se beskućnika na uglovima trgovačkih centara, ispred ili pokraj blještavih izloga ispunjenih beskorisnim proizvodima koje su izradili maloljetnici u tvornicama zemalja Trećeg Svijeta kako bi svaki građanin Zapada mogao uživati u njima, i prolaznika koji su ravnodušno prolazili, možda malo uznemireni njihovom prisutnošću koja je remetila tu estetiku.
Sjećam se imigranata uličnih prodavača koji su nosili svoju robu u plahtama i policajaca koji su ih ganjali, tukli i vukli ih za vrat, odvlačeći ih na ulicu pred prolaznike, koje je izgleda samo smetalo da se to odvijalo baš usred njihovog prolaza.
Sjećam se ulaska u pubertet u zoru milenija. Kada su svi slavili i radovali se samo zato jer je bila 2000., i kada je izašlo novo izdanje računalskog softwarea. Sjećam se kako većinu mojih kolega iz razreda nije zanimalo ništa osim novog izdanja neke poznate markirane odjeće, cipela, mobitela i video-igrica. Čitava jedna generacija koja je potrošila interese svoje adolescencije na skupocjeno smeće i osjećala se sretno zato što joj je pružena šansa da potroši novac na to smeće. Čitava jedna generacija koja se naučila zabavljati gledajući glupe reality-show, kao Big Brother, u kojima se ljudsko dostojanstvo dobrovoljno briše za malo reklame i nešto novaca za nagradu, dok istovremeno na Srednjom Istoku padaju čelik i smrt u ime rata protiv
...

Napomena: Ovaj Alfredov tekst napisan je prije više od mjesec dana, ali do nas je stigao tek danas, uz želju da bude objavljen kako bi doprinijeo raspravi u toku, već duže vrijeme, između drugova grčkog jezika. Podsjećamo da drug, još i dalje pod režimom visoke sigurnosti AS2 u Ferrari, nije formalno podvrgnut nikakvom režimom poštanske cenzure, mada su i dalje prisutna kašnjenja i cenzure pri komunikaciji. (juni 2016.)
Jedna točka gledišta
Individualni doprinos raspravi koju su otvorili braća i sestre iz ZVĆ-Ćelija urbane gerile-Fai
S velikim sam zadovoljstvom pročitao, u prijevodu "Sin Banderas Ni Fronteras", vaš tekst u pet točaka, i gorljivo sam se poželio uključiti u raspravu. Vijesti su ovdje u zatvoru u Italiji ograničene i uz nadu da je prijevod teksta na španjolski vjerodostojan, pokušat ću u granicama mogućeg reći što mislim, uz premisu da će zbog situacije u kojoj se nalazim i zbog mojeg nedovoljnog poznavanja situacije u Grčkoj, ovaj doprinos biti ograničen.
Brzo ću proći kroz vašu zanimljivu analizu situacije grčkog anarhističkog pokreta i njegovog povijesnog razvoja kroz posljednje desetljeće, koji me veoma podsjeća (uz nužne povijesne razlike) na talijansku situaciju "povlačenja" nakon iskustva oružane borbe sedamdesetih godina (bez, na vašu sreću, odvratne baštine pokajanih i disociranih), iz kojih se, tek toliko da budemo optimistični, rodio, iz pepela "oružane borbenosti"[1], vitalniji i originalniji anarhizam.
Slažem se s vama da riječi anarhista-zatvorenika ne smiju postati svete i apsolutnom istinom, one su jednostavno teorijski doprinosi borbi. Kao što se u potpunosti slažem s vama kada smatrate da bi trebalo: "sjetiti se naših iskustava iz prošlosti, ali ne da bi ih ponovili već da bih ih nadišli". Upravo mi se zbog toga čini da bi stvaranje jednog "autonomnog anarhističkog pokreta", jedne "međunarodne anarhističke federacije", predstavljalo korak nazad.

Preuzimamo odgovornost za požar podmetnut 28.06.2016. policijskim vozila u bristolskom skladištu, Poplar Way East, Avonmouth. Skladište je, između ostalog, ispunjeno kontrolnim preprekama, vojnim i pomoćnim vozilima.
Posvećujemo ovo djelo zatvorenim članovima Zavjere Vatrenih Ćelija i Aggeliki Spyropoulou, kao i svima uključenima u pokušaj bijega.
Ovo je djelo za zatvorene drugove u UK, Grčkoj, Čileu, Rusiji, Poljskoj, Francuskoj, Češkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i diljem svijeta.
Rat "Pametnim Gradovima" i zatvorskom društvu.
Dug život anarhiji i divljini.
Rain Cell - FAI/FRI

PDF in italiano & hrvatski
Napomena: Ovaj Alfredov tekst napisan je prije više od mjesec dana, ali do nas je stigao tek danas, uz želju da bude objavljen kako bi doprinijeo raspravi u toku, već duže vrijeme, između drugova grčkog jezika. Podsjećamo da drug, još i dalje pod režimom visoke sigurnosti AS2 u Ferrari, nije formalno podvrgnut nikakvom režimom poštanske cenzure, mada su i dalje prisutna kašnjenja i cenzure pri komunikaciji. (juni 2016.)

Jedna točka gledišta
Individualni doprinos raspravi koju su otvorili braća i sestre iz ZVĆ-Ćelija urbane gerile-Fai

S velikim sam zadovoljstvom pročitao, u prijevodu „Sin Banderas Ni Fronteras”, vaš tekst u pet točaka, i gorljivo sam se poželio uključiti u raspravu. Vijesti su ovdje u zatvoru u Italiji ograničene i uz nadu da je prijevod teksta na španjolski vjerodostojan, pokušat ću u granicama mogućeg reći što mislim, uz premisu da će zbog situacije u kojoj se nalazim i zbog mojeg nedovoljnog poznavanja situacije u Grčkoj, ovaj doprinos biti ograničen.
Brzo ću proći kroz vašu zanimljivu analizu situacije grčkog anarhističkog pokreta i njegovog povijesnog razvoja kroz posljednje desetljeće, koji me veoma podsjeća (uz nužne povijesne razlike) na talijansku situaciju „povlačenja” nakon iskustva oružane borbe sedamdesetih godina (bez, na vašu sreću, odvratne baštine pokajanih i disociranih), iz kojih se, tek toliko da budemo optimistični, rodio, iz pepela „oružane borbenosti”[1], vitalniji i originalniji anarhizam.
Slažem se s vama da riječi anarhista-zatvorenika ne smiju postati svete i apsolutnom istinom, one su jednostavno teorijski doprinosi borbi. Kao što se u potpunosti slažem s vama kada smatrate da bi trebalo: „sjetiti se naših iskustava iz prošlosti, ali ne da bi ih ponovili već da bih ih nadišli”. Upravo mi se zbog toga čini da bi stvaranje jednog „autonomnog anarhističkog pokreta”, jedne „međunarodne anarhističke federacije”, predstavljalo korak
....

NAPAD BEZ GRANICA
"... Do sada smo protiv neprijatelja koristili njegova sredstva. Hranili smo civilizaciju otrovom koji ona proizvodi..." Ćelija Nicola i Alfredo F.A.I./F.R.I.
ODABIR NAPADA
Sigurnost je stalna tema današnjeg industrijaliziranog društva, koje se u biti ne može osjećati sigurno budući da svakodnevno dijeli i širi mržnju, nasilje i otrov na samo sebe. Određujući postepeno podnošljive granice tumora koji se razvija unutar istog pokušava nas naviknuti na njihovo postojanje. Zato se "mikročestice" mogu nakupljati u određenim granicama, tortura u zatvorima bi trebala biti ograničena samo na zabranu čitanja bilo kakvog oblika teksta na najstrožim zatvorskim odjelima, voda je pitka samo ako sadrži određenu količinu teških metala... "Sigurno" je dakle neprekidno trovanje kojem smo podvrgnuti, i samo Moć može odrediti preporučenu dnevnu dozu. Ovih smo dana odlučili naglasiti neodrživost tih granica.
Sve što bi moglo okovati anarhističko djelovanje, pretvarajući ga u puko makinalno ponavljanje nasilnih slogana i bezopasnih djela, već smo odavno nadišli, uz neprekidno predivno iskustvo otkrivanja i izuma novih metoda napada.
Granice s kojima se pak danas suočavamo su one koje određuju sigurnost jednog prehrambenog proizvoda. Ako se obični potrošač osjeća zaštićen kontrolama koje isti proizvođači štetnosti primjenjuju sami na sebi, mi ovim djelom želimo učiniti očitim neodrživost mehanizma samokontrole unutar sektora kao što su prehrambeni, kemijski, poljoprivredni, inženjerski (koji si sve više naliče), u kojima nije točno da profit stoji ispred zdravlja potrošača, nego leži upravo u njihovom zdravlju, u jednom beskrajnom začaranom krugu otrov-lijek-otrov.
...

U vrijeme dok se ljudski zombiji prehranjuju za život društvenim pravilima i površnim pojavama vođenim legitimnošću moći, u biti legitimirajući današnji bijedni život, sukob s moći automatski označava otvaranje polja dijalektike osjećajima živih. Dosada kuca na vrata svih nas, a mi je pokušavamo pretvoriti u njenu negaciju. Mi se nalazimo upravo tamo gdje je čekanje na masovnu pobunu postalo otrcano, gdje je apetit za uništenjem trulog svijeta jednak našem zadovoljstvu.
U ranim satima 27. maja 2016. zapalili smo dva vozila Grčke Pošte (ELTA) u Aghioi Anargyroi.
Ovim djelom šaljemo mali znak snage Zavjeri Vatrenih Ćelija, kojima se sudi zbog pokušaj bijega i druge slučajeve, i svim drugim drugovima koji su uključeni u te slučajeve.
Postanimo opasniji za Moć.
Predstavnici kreativnog ništa / Komandos Mauricio Morales
Neformalna Anarhistička Federacija / Međunarodni Revolucionarni Front (FAI/FRI)

...

Posljednjih dana maja u središtu Atene zapalili smo su dva bankomata Alpha banke te jedan bager za širenje podzemne željeznice u kvartu Egzarhija.
Smatramo da je trud države za povećanjem nadzora i mehanizma discipline način uspostavljanja potrošačke i mirne normalnosti, i napadanja prostora koji šire anarhističku teoriju i praksu - zato smo odlučili da napadnemo Moć sa svim raspoloživim sredstvima.
Počinili smo to djelo i u sjećanje na našeg druga Mauricia Moralesa, ubijenog 22. maja 2009., i u znak solidarnosti s našim drugovima u zatvoru.

NAŠI SE PALI DRUGOVI VRAĆAJU U ŽIVOT KROZ PLAMEN USTANKA
GERILSKI POZDRAVI DRUGOVIMA IZ ZVĆ
VJEŠALA ZA SUCE, METCI ZA PANDURE
BORBA PROTIV NACIJA, SKVOTIRAJMO SVIJET
Ćelija za širenje ustaničkog nasilja / FAI-IRF
...

Za svakoga od nas koji je naučio brojati svoje korake unutar zatvorskog dvorišta i odvajati svoje dane između zaključavanja i zaključavanja.
Istovremeno 11. juni je dan rata. To je dan pobune zato što zakon i red mogu vladati, ali ne mogu gospodariti.
Postojanje anarhističkih zatvorenika podsjeća nas na postojanje anarhističkog rata. Rat koji ponekad sporo gori, a ponekad zaslijepi nebo svojim plamenom.
Svaki rat ima svoje gubitke. To su drugovi koji su izgubljeni pandurskim metkom ili bombom kojoj se "žurilo" da eksplodira...
Drugovi koji neće biti uz nas na idućem sastanku zavjere.
A zatim su tu oni koji su upali u neprijateljsku klopku. Neprijatelj koji je prekršten u demokraciju i osvećuje se zatvorima i sudovima.
Demokraciju koja voli nositi svoje zatočenike kao trofeje od zatvora do zatvora, u specijalnim uvjetima, osuđene na brdo godina kazne...
Unutar ćelije pitanje koje te često ošamari je:
- "Da li je vrijedilo?"
Kažu da ako te tvoj neprijatelj ne progoni onda činiš nešto krivo...
Premještaji, specijalne sudnice, specijalni uvjeti izolacije, štrajk glađu, zabrana posjeta, hapšenja i zatvaranja članova obitelji, nova suđenja, pokušaj bijega iz zatvora... dokazi su da se nismo predali...
Zatvor ti može oduzeti slobodu, ali i dalje nosimo rat protiv autoriteta unutar nas, u svakom zatvorskom premještaju, u svakom pretresu ćelija, u svakom zaključavanju vrata.
I ponekad, kada se učini da zidovi postaju viši i svako zaključavanje stražara odzvanja u tvojoj glavi, znaš da nisi sam.
Znaš da ti se to nije jednostavno desilo, da nisi bio loše sreće zato što su te uhvatili.
Znaš da si nastavak niti, povijesti koja započinje pobunom Spartaka, a čak i ranije...
...

Zatvor posjeduje tu strašnu sposobnost da ostavi svoje neizbrisive tragove na tijelima i umovima svojih prebivatelja.
Tragove tuge, frustracije, nasilja, gušenja, tjeranja. Vrata koja se nastavljaju zatvarati i otvarati svaki dan u isto vrijeme, uz isti odvratni zvuk u monotonom ritmu ubitačne rutine koja uštrcava svoj otrov nepokretnosti i oholosti polako i bolno.
Kratki opis distilacije sepse koju proizvodi zatvor je dovoljan da shvatite mržnju koju osjećamo prema zatvorima.
Zato svaki put kada plan bijega uspije, svaki put kada zatvorski službenik ima neočekivani posjet, svaki put kada zatvorski upravitelj ili policijski narednik plati cijenu svojeg prezrivog izbora, naša se srca ispune jedinstvenim osjećajem radosti i zadovoljstva. Zato što osveta za zatočeništvo može pomoći samo kada se otjelovi kroz neprekidan napad na predstavnike zatvora.
Ako danas nešto nedostaje to nije bezopasno brbljanje, nego predivni i hrabri izbori drugova kako bi se kreirale točke organiziranog napada, kako bi se odgovorilo dinamički na pepeo koji je ostao iza represije, kako bi se potvrdila anarhija naspram njenih neprijatelja. Nedostaju strastveni razgovori za potrebno djelovanje koje trebamo izgraditi, za planiranje deregulacija, danas, sutra i dok god postoji ovaj svijet autoriteta koji nas okružuje.
Ono što danas želimo, svi mi koji osjećamo da nas guši suvremeni način život, ostaje zajedničko. Koordinirati i napasti šireće krakove države, kapitala, civilizacije, društvene apatije, svakidašnjeg bijega u gradovima. Bezbrojne neprijateljske slike u neprijateljskim šablonama života kojima, da bi ih uništili, trebamo izmijeniti ritam, pokret i mrski mir.
...

Zaista ne želimo stati u čvrstu obranu svake duše koja se postavi kao neprijatelj naspram države i svakom obliku vladanja (nad čovjekom, životinjama i prirodom). Smatramo da – a s time se slažu i brojni anarhistički i ostali zatvorenici – ne mogu svi biti drugovi i da se ne može sa svima razviti odnos.
Konkretnije, želimo potaknuti raspravu o grupama direktne akcije koje odbacuju anarhiju kao politički cilj i kao svakodnevnu borbu. Radi se o takozvanim eko-ekstremistima koji neumoljivo uzvikuju „smrt anarhiji”, odbacujući vlastito podrijetlo i formiranje, ideju koja ih je hranila kroz bratski odnos s borcima današnje i prošle urbane gerile, da bi kasnije prešli na naglašavanje određenih aspekata koji su uvijek bilo dio anarhističke sredine i njene borbe za oslobođenje čovjeka, naše braće životinja i zemlje.
Daleko od stalne tenzinje koju želimo održati mi koji želimo i borimo se za život anarhije, jedna određena struja koja se smatra eko-ekstremističkom baca u koš slobodarski ideal koji se očituje kroz ustaničku borbu.
Jedna mala grupa, vezana za određeni imaginarij „simboličkih” naroda te za glazbene/alternativne i sveučilišne sredine (odbacuju fakultet koji ipak pohađaju... i studiraju ono što toliko mrze), mrzi ljudsku životinju i zato svugdje vidi neprijatelja.
U toj „divljoj magli”, prouzročenoj vlastitom samodopadnošću i mesijanstvom, svrstavaju među svoje neprijatelje i posljednjeg radnika, žrtvu ovog usranog izrabljivačkog sistema. Trabunjaju o ubijanju radnika, zemljoradnika ili bilo koje druge osobe koju, budimo iskreni, rasprava naših srodnih tokom godina nije smatrala vrijednim sugovornicima. Mada smo suučesnici, neprijatelj je netko drugi, i bilo kojem anahistu, slobodaru, pankeru ili nihilistu je to sasvim jasno. No, eko-ekstremistima baš i nije, u pokušaju da budu avangarda, a čak i u trendu.
...

Pobuna nema nikakve veze s ovim društvom, osim što ga želi uništiti.
Policija stoji na prvoj liniji pokoravanja i igra vrlo važnu ulogu u društvu, svojim stavom odgajaju takozvane civile da ih poštuju i surađuju s njima.
Nešto smrdi u okolini* [odnosi se na Buenos Aires] i veoma je poznato koliko je truleži u Europi, protiv svih onih koji ne žele sagnuti glavu pred buržoazijskim moralom Boga, Domovine i Kralja.
U ponedjeljak 11.04.2016. zapalili smo patrolno vozilo FPA (Federalna Policija Argentine) u policijskoj stanici 47, na križanju ulica Nazca i Habana. Ovom izjavom naša ćelija preuzima odgovornost za napad.
Živjela crna internacionala anarhista na djelu.
Zapalimo policiju i lažne kritičare.
Ludistička ćelija FAI-FRI (Neformalna Anarhistička Federacija/Međunarodni Revolucionarni Front)

...

20. aprila započinje drugostupanjsko suđenje ne samo protiv ZVĆ i njihovih djela, nego i protiv drugih anarhista optuženih za revolucionarno nasilje. Svi ti procesi spojeni su u jedno jedino suđenje, kako bi poslužili različitim i paralelnim sudskim manipulacijama protiv optuženih.
Što se nas tiče jasno izjavljujemo da smo naspram zakonskog procesa ove sudnice, kao i prema svim drugima, sasvim ravnodušni. Međutim, iako nas zakonska dimenzija ne zanima, želimo iskoristiti priliku da još jednom stanemo u obranu djela Zavjere Vatrenih Ćelija, da pretvorimo još jedno suđenje u arenu gdje anarhija stoji naspram neprijatelja slobode. Priliku da se ponovno suočimo s tehnokratskim lakejima Pravde i dokažemo im da su oni odgovorni za bijedu koju njihovo postojanje donosi.
Polazna točka državne represije, napad i upad u kuću u Halandriju 23.09.2009. te hapšenje Harisa Hadzimihelakisa - člana Zavjere te drugih povezanih sa slučajem ili ne, kao i masovni progon koji je uslijedio, predstavili su veliko iznenađenje bitnom dijelu anarhije. Činjenica je da je velika sjena straha uzrokovala jednu sveopću paralizu koja je pridonijela prekidu agresivne polimorfije, koja se bila odvila između 2008. i 2009., pošto su direktne akcije postepeno bile sve rjeđe.
Na nadolazećem suđenju unutar sudnice, jedan dio povijesti Zavjere Vatrenih Ćelija, koju država nastoji kazniti putem mrtvih slova stranica krivičnog zakona, koji predstavlja vrhunac represije protiv anarhističkih zatvorenika, ponovno će zaživjeti.
Brojni požari protiv države i kapitalističkih meta, bombe u domovima političara, nalozi za hapšenje, zatočeništvo, ilegala, eksplozivne naprave na sudovima, u zatvorima, bankama, domovima fašista i drugih neprijatelja revolucionarne ideje, naše su vlastito subverzivno iskustvo pošto proizlaze iz Zavjere, i kao takvo ćemo obraniti.
...

(Za žalbeno ročište 20. aprila)
„Udaljenost koja razdvaja slobodu od ropstva... je jasna...”
20. april, zatvor Korydallos, Žalbeno ročište protiv Zavjere Vatrenih Ćelija
Sudi nam se za eksplozivnu napravu pronađenu u domu u Halandriju (slučaj „Halandri”), za postavljanje bombe u stan bivšeg ministra unutrašnjih poslova P. Hinofotisa (radio je u vojsci u doba vojne diktature), u stan bivšeg zastupnika i današnjeg predsjednika Grčke banke, L. Katselija te za postavljanje bombe u ministarstvo Makedonije-Trakije, na dan Međunarodnog sajma u Solunu.
Optuženi smo i za slanje paketa-bombi ambasadama, međunarodnim policijskim-pravosudnim institucijama (Eurojust-Europol) te kancelarki [Angeli] Merkel, (tadašnjem) premijeru Italije, medijskom mogulu Berlusconiju i rasističkom bivšem francuskom predsjedniku Sarkozyju.
Na koncu, sudi nam se i za posjedovanje oružja s otežavajućim okolnostima te za sukob s pandurima u Pefkiju.
Sve to su samo neki fotogrami iz djelovanja Zavjere Vatrenih Ćelija. Mi smo otvoreno preuzeli odgovornost i stali u obranu svih naših djela, pošto smo uvjereni da se svijet ne može doseći ni molitvama ni kletvama.
Na ovom suđenju, 20. aprila, ne sudi se samo članovima Zavjere Vatrenih Ćelija i drugim anarhistima za druge slučajeve, NEGO urbanoj gerili općenito.
U biti, sudi se odabiru oružane borbe protiv ubojitog stroja moći.
Danas, svatko tko ne shvaća nužnost oružanog anarhističkog djelovanja protiv tiranina naših života ili je krajnje naivan ili je pandur.
Svi oni koji se kockaju našim životima na burzama, u središnjim bankama, na međunarodnim susretima moćnika neće odustati od svojih službi i od svojeg blagostanja samo zato što smo ih pristojno zamolili... Jedini jezik koji oni razumiju je strah.
Naši glasovi i naše ideje postaju snažniji kada dolaze iz cijevi pištolja...
...

USTANIČKA SOLIDARNOST
S MONICOM CABALLEROM
I FRANCISCOM SOLAROM

Od 8. do 10. marta vodit će se suđenje protiv dvoje
drugova, optuženih za bombaški napad
na baziliku Pilar, simbol
crkvenog fašizma i vlasti,
u španjolskoj državi.
Širimo solidarni napad
širom svijeta djelima pobune protiv
moći civilizacije.

DIREKTNA AKCIJA
AUTONOMIJA
SOLIDARNOST
INTERNACIONALNOST

FAI - Neformalna Anarhistička Federacija
IRF - Međunarodni Revolucionarni Front
Izvor: Act For Freedom Now!

U vezi međunarodnog poziva na solidarnost s Monicom i Franciscom, šaljemo ovih nekoliko riječi, napisanih našim suučesničkim srcima...
Od 8. do 10. marta održat će se suđenje protiv drugova Monice Caballero i Francisca Solara, na Vrhovnom sudu u Madridu. Optuženi su za podmetanje eksploziva u baziliku Pillar u Zaragozi. Izjavu o preuzimanju odgovornosti potpisao je "Ustanički komando Mateo Morral", koji po riječima optužnice pripada Koordiniranim Anarhističkim Grupama, odnosno španjolskom odredu Neformalne Anarhističke Federacije (FAI/IRF).
Hapšenje Monice i Francisca, 13. novembra 2013. predstavljalo je samo početak niza antianarhističkin ekspedicija španjolske države (Operacija Pandora, Operacija Pinata). Njihove mete bili su prijatelji i drugovi dvoje zatvorenih anarhista, te anarhistički kolektivi i skvotovi. Uhapšeno je više od 40 osoba.
28. oktobra 2015. španjolske su vlastiti odlučile produžiti ostanak Francisca i Monice za još dvije godine, usred stalnih premještaja, u pritvorskom režimu FIES3 (specijalni zatvorski uvjeti). Javna tužiteljica je već predložila 44 godine zatvora za svakoga, kada je u svojom zlobnom izlaganju, koristeći se međunarodnom teror histerijom, nakon ISIS-ovog napada na Pariz, usporedila anarhističke ćelije s djelima džihadista!!!
Monica i Francisco su se već nalazili na "crnoj listi" vlasti, pošto su već bili u čileanskom zatvoru zbog "Slučaja Bombas"...
Mi nismo advokati da bi govorili o dokazima tog slučaja... ali znamo da je bomba u crkvi oslobađajuće djelo... Svaki hram je spomenik porazu Čovjeka.
Na tisuće strašila u haljama zgrću brdo para uspavljujući poslušne mase vjernika. Prodaju mjesto u njihovom lažnom raju, dok se oni sami voze u limuzinama, privatnim avionima i luksuznim jahtama.
Nude mrvice filantropije; a istovremeno su njihovi privatni bankovni računi natrpani novcima u istim onim bankama čije dionice posjeduju...
...