Neki su navikli, možda zbog ponosa i nešto ustaljenosti, neki zbog ismijavanja, da kažu „nisu ni jedan posto a ipak postoje...”, po dobro poznatom napjevu jednog klovna. Na odjelu AS [
visoke sigurnosti, nap.prev.] zatvora u Ferrari ima ih sto posto, i postoje od krvi i mesa, anarhisti... Talijanska država je stručnjakinja na tom polju, iz operacije u operaciju, od
Marini do
Ardire, prolazeći kroz
Thor, Mangiafuoco i
Cervantes, uz neku kozmetičku i poetsku varijantu pokreću jednu za drugom: veliki represivni „uspjesi” Digosa [
politička policija, nap.prev.] i ROS-a [
antiteroristička jedinica karabinjera, nap.prev.] protiv anarhista. No, današnji specijalitet je poetičniji no ikada. Operacija „Scripta Manent” (zapisano ostaje) obuhvatila je čitav talijanski teritorij u jutro 6. septembra 2016. po nalogu torinskog tužiteljstva, uz hapšenja i tridesetak pretresa u vezi napada za koje je odgovornost preuzela FAI [
Neformalna Anarhistička Federacija, nap.prev.]. Trenutno se uhapšeni nalaze raspršeni po različitim zatvorima diljem Italije, ali možda će ubrzo muškarci biti prebačeni na odjel AS2 zatvora u Ferrari, a žene u Rebibbiju [Rim].
Mogli bi se pomiriti s ovim stanjem stvari: pri svakom koraku talijanska država ažurira svoje arhive, šikanira, zatvara, fantazira o scenarijima koji su sličniji holivudskim špijunskim filmovima, kako po komičnim metodama tako i po scenarijima zavjere (organizacije strukturirane kao poduzeća ili pra-države, s hijerarhijama, složenim financiranjem i drugim glupostima svojstvenim istražnim sucima), nego bilo kojoj sredini antagonističkog i antiorganizacionog anarhističkog pokreta.
Međutim, na koncu nas sve to i ne iznenađuje, ali niti ne umanjuje bijes koji osjetimo u želucu kada doznamo da su još jednom vrijedni drugovi, borci, ponekad prijatelji, postali predmet pažnje ili zatvorenici talijanske demokracije. Uvijek istim refrenom, uvijek istim uobičajenim medijskim vonjom, lica naših drugova otisnuta u novinama uz jezovite naslove i legende, video zapisi objavljeni za tisuće poštenih građana koji se osjećaju sigurnijima dok gledaju te zle „teroriste” koje je probudila Digos, s lisicama na rukama, pokraj kreveta, no ponosni unatoč pokušajima zastrašivanja i poniženja. Društveni mir neće noćas bolje spavati zato što neće moći nikada zaustaviti sve pobunjenike, uvijek će netko ostati vani da bi nastavio borbu dostojanstveno i hrabro, da bi napao materijalizam odnosa i dominacije, prekinuo svakodnevnicu, prenio svoja iskustva i nadasve iskustva zatvorenika, analize, teorije i prakse.
Čvrste misli drugovima zatvorenima na odjelu AS2 u Ferrari. Uvjereni smo da ako se putovi budu sreli, Nicola i Alfredo će otkriti drugove slične sebi, ispunjene odlučnošću da stražarima prepriječe oduzimanje dostojanstva.
U zemlji koja se posljednjih godina hvališe smanjenjem broja zatvorenika, što je istina ako se usporedi s rekordnim brojem zatvorenika koji se ponavlja svako ljeto već desetljećima u francuskim zatvorima, anarhiste, njih, neće nikada zaobići represija države, kakve god bile političke okolnosti vladara.
Zato, nećemo ni mi zaobići državu i njene labirinte bez ispaljenog metka: zapalimo sve zatvore, sloboda za sve!
“Scripta manent”? Volens nolens!
Nekoliko solidarnih anarhista iz Pariza,
8. septembar 2016.