Carlos Lopez „Chivo”
Što je ustajalo trune [Meksiko] [hr]


Tko je odlučio da prijeđe s riječi na ustanička djela i da to prenese na sva polja života, gdjegod bilo potrebno, najvažnije je da neprekidno razmatra, i taj način ponovno, i ponovno, i ponovno osmišlja ideje, sredstva i strategije borbe. Kako ne bi zapali u pasivne dinamike čiji je ishod u trenutku napada sterilan i kontraproduktivan.
Iz toga proizlazi potreba za vraćanjem na važne teme koje, budući da nisu nešto nepokretno, moramo uvijek dovoditi u pitanje i raspravu.
Zato sam si zadao zadaću da, osobno i skromno, ponovno razmotrim što podrazumijevam pod neformalnošću i ustaničkim anarhizmom – ukratko – u namjeri da oni koji se s tim mogu identificirati, pridonesu raspravi i sa svoje točke gledišta dodaju više dubine i diskusije. A istovremeno želim iznijeti i jednu malu kritiku onim anarhističkim strujama koje su se potrudile da nas tretiraju kao „piromane bez ideja”.
Širom svijeta compañerxs anarhisti/ice i dalje stvaraju konflikte i tenzije protiv složenog aparata dominacije, i dalje nas, koji dijelimo istu borbu, nadahnjuju, nastojeći proširiti i generalizirati konflikt u obliku odlučnog i destruktivnog napada. Napor drugova/arica koji odluče da stave u praksu vlastite projekte utemeljene na dosljednosti između teorije i prakse te prakse i teorije (podrazumijevajući da jedna drugu nadopunjavaju) mora se uzeti u obzir, ne dozvoljavajući da padne u zaborav, već ga treba preispitati, raspraviti na kritičko-konstruktivan način, nastojeći učiti iz rezultata i grešaka, da bi se kasnije prešlo na borbeno polje: socijalni rat. Kako bi bilo jasno da sukob sa svim moćima i autoritetima nije ni ludorija ni ludost, nego stvaran i opipljiv oblik traženja, na definitivan način, naše totalne i definitivne slobode.
Za nas Anarhija nije ideologija (borba koja se temelji na fiksnim idejama koje nam govore kako djelovati), nego način poimanja života i življenja u skladu s našim stajalištima, analizama i kritikama, rođenima iz razmatranja borbi koje odražavaju našu stvarnost, koja stalno iziskuje nove metode, strategije i oblike napada; zato se smatramo ustaničkim anarhistima, organiziranim po neformalnoj logici.
Pod ustaničkim anarhizmom podrazumijevam djelo koje proizlazi iz pojedinca, raskid koji svatko nosi sa sobom, pretvarajući ono što ga okružuje, polazeći od obitelji, društva i politike, koji nas često zadržavaju u ovom društvu-zatvoru, iz kojeg nije baš lako izaći. Na taj način nadilazimo konflikt. Ono što daje identitet ustaničkoj borbi to je upravo njezino nadilaženje iluzija i riječi, ulazeći u klasni konflikt, raskidajući s pasivnim otporom da bi se prešlo u napad, bez čekanja na neku odmazdu, koja bi kasnije mogla opravdati napad; već izvršiti ga sada i ovdje. Neprekidni konflikt nosimo u našoj svakidašnjici, u našim glavama i u našim srcima, nastojeći ga proširiti na kvartove, rajone, naselja i šire; da bi se organizirali – putem baznih nukleusa – s drugim osobama, koje nisu anarhisti ali vode snažne borbe; na primjer, da bi zaustavili vladine projekte koji dovode u rizik njihovu dobrobit i/ili njihove živote. Bitno je da se ustanička borba ne smjesti u minimalnu strukturu „specifične organizacije”, zato što nadilazi ilegalu, kao što sam prije objasnio.

ITALIJA: "KATEDRALE U PUSTINJI - RAZMATRANJA O ULIČNIM PROSVJEDIMA" [hr]


"Pobunjenik, zato što me danas društvo guši u želi onemogućiti slobodno izražavanje mojeg bića, ja koristim sva oružja u borbi.
Pobunjenik protiv mase koja je također moj neprijatelj sa svojim praznovjerjima, moralom, degradiranjima itd. Borim se i protiv mase. Sam u borbi za MOJE iskupljenje, za MOJU slobodu, za MOJU sadašnjost.
Sve ostalo mene ne zanima." Bruno Filippi
11. jula održat će se u Torinu G7 i neizbježno grad će postati teatar - nikad pojam nije toliko odgovarao - organiziranog okupljanja različitih nacionalnih sredina.
Neki anarhisti i anarhistice su također odlučili da pozovu na taj dan, što me vrlo iznenadilo. 11. juli bit će još jedan teatar društvenog bijesa koji je dio jednog svakodnevnog konteksta u kojem je konflikt gotovo nepostojeći (osim u nekim sredinama), koji se često temelji na zahtjevima ili mu je intenzitet vrlo nizak; 11. juli bit će još jedan dan politički koristan za dostizanje prostora u režimskim medijima, još bolje ako bude sukoba i hapšenja, a zatim kad prođe val "ogorčenosti" značajni mir ponovno će zavladati lijepo našom, barem do idućeg uličnog teatra.
Takvi scenariji autonomnih/neposlušnih ne bi trebali biti hrana za pobunjenike/revolucionare. Kako zatim prešutjeti malograđanske zahtjeve zbog kojih se poziva na prosvjede i koji su u potpunosti neprihvatljivi? Porezi, izrabljivanje radnika? Ali mi, koji smo za uništenje rada, za ukidanje plaća, kakve veze imamo s ovim temama, osim kritike upućene onima koji umjesto da se bore za uništenje postojećeg sistema izrabljivanja, upravo se istom obraćaju tražeći u suštini neku vrstu "reforme" sebe samog? Jasno je da oni koji žele dostići moć, a ne njegovo uništenje, mogu samo kritizirati loše rukovođenje političkih institucija, ostavljajući netaknutima smisao i strukturu, bez dovodeći zaista u pitanje njihov opstanak, ali anarhisti što mogu tražiti od države i institucija? Ili se pak netko pokorio (vrlo opasnoj) logici "posrednih borbi"? Zar smo dakle postali sindikalisti pobune? Kakve veze imamo mi s naricaljkama o ukidanju usluga, budući da ih pruža država? Zar smo dakle stigli do logike milostinje, ops, socijalne države i u anarhističkim sredinama? Ne vjerujem.
Netko će odgovoriti da je potrebno sudjelovati kako se ne bi ostavilo prostora "onima", ali zar ne primjećujemo da igramo partiju s označenim kartama? Ova dan se priprema mjesecima u galaksiji autonomije, koja svojim sloganima (s nepodnošljivim "vidimo se 11." zalijepljenog na bilo šta...) stvara sliku sindikalne borbe, dakle ne dovodi stvarno u pitanje skup simbola pod imenom država, vlast itd...., već u stvari traži njihovo poboljšanje u "narodnom" smislu, bez diranja temeljnih struktura. Ne čini mi se da su anarhisti i anarhistice pokušali izmijeniti sadržaj dana, dakle sudjelovati i začepiti nos, možda samo zbog bojazni da ne bi ispali iz "društvenih borbi", kao da zaglupljena i reakcionarna masa ne očekuje ništa drugo osim oslobodilačke riječi onih bez zastava.
Uz to, prosvjed 11. jula se obraća onima tko dobrovoljno prihvaćaju vlastite okove, onima koji ih štite - pravo na rad! - onima koji tiho traže samo da ih malo olabave, možda oboje u crveno. Obraća se civilnom društvu koje pozdravlja djelovanje "dobrih" sudaca i ogorčeno je zbog gnusnosti "loših"; koje kaže "neka svi odu" - slogan koji je u biti reakcionaran, koji ne kritizira strukturu već njome upravlja - tražeći "poštene" službenike; koje želi reformu zatvora, a ne njihovo uništenje; koje odbija nasilje ali se može istom izložiti. Kakve veze imamo mi sa glupim krdom? Zar imamo možda religiozne namjere da iskupimo mase putem Riječi? Ako je tako zar ne bi onda bilo bolje - za vas! - organizirati misu pod znakom zaokruženog A (ali ipak se nadamo da nećete!) umjesto da sudjelujete na liturgijama crvene zvijezde, u nadi da ćete pronaći malo vlastitog prostora? Ponekad mi se čini da oni koji propovijedaju socijalni anarhizam unutar svakodnevnih borbi masa posjeduju sindikalističko ponašanje koje se zalaže za posredne borbe, ali ne kao privremenu strategiju, s kojom se ionako ne slažem, već iz straha da sugovornik ne bi mogao shvatiti o čemu govore... i s tim se slažem, ne mogu shvatiti smisao potpunog oslobođenja zato jer se toga jako plaše, možda to i ne žele, i neće sigurno zbog 1000 riječi ili 1000 prosvjeda promijeniti mišljenje. Tko se sam ne oslobodi ne može ga nitko drugi osloboditi i raskinuti lance koji ga primoravaju iznutra, to je potpuno individualni proces koji prolazi mračnim putovima. Zar mislite da to možete objasniti? Ponavljam, velike ulične liturgije kao što je ova ne bi nas se trebale ticati, niti kao "kritičko sudjelovanje" zato što ćemo još jednom biti samo sporedni likovi u igri raznih autoritaraca.

ANARHO-NACIONALIZAM ISTOČNE EUROPE? [hr]


Ovaj intervju nije preuzet iz uobičajenih anarhističkih kontra-informacijskih sajtova. Međutim, bez obzira na njegov građanski izvor objavljuje se u prijevodu zato što je navodna anarhistička (ukrajinska) grupa "Narodni Nabat" prisutna i na našim prostorima. Budući da je intervju s navedenom grupom preuzet iz masmedija, čiji je interes održavati, kroz iskrivljavanje stvarnosti, demokratski odnosno kapitalistički poredak, objavljuje se na stranicama ovog sajta s određenom dozom sumnje. Zbog toga, kao i zbog težine izjava koje se kose sa temeljem anarhističkih/antiautoritarnih ideja i prakse, yu.radioazione bi vrlo rado objavio demant ovog intervjua, koji se može poslati na mejl adresu navedenu na ovom sajtu.
UKRAJINA: NE BORI SE SAMO EKSTREMNA DESNICAMA NA ULICAMA KIJEVA
(objavljeno 26.01.2014 na news.spilno.tv)
[...]
Napravili smo mali intervju s predstavnikom anarhističke grupe "Narodni Nabat", koja aktivno sudjeluje u sukobima u ulici Hruševski:
- Zašto ljevica sudjeluje u borbi između ekstremne desnice i policije, u kojoj je stala na stranu desnice?
Takozvani Desni Sektor započeo je prvu radikalnu akciju u ulici Hruševski, ali sada u borbama sudjeluju sve društvene skupine, potpuno različitih političkih orijentacija. Mi smo pokret "Narodni Nabat", mi nismo na strani ekstremne desnice. Mi stojimo na strani ukrajinskog naroda. Uostalom, narod je sada realni pokretač revolucije. Sada kad se narod organizirao ne mogu ga kontrolirati ni vlast ni oporba. Narod je potpuno autonoman organizam koji se zalaže za svoja prava. Narodni pokret je sasvim antifašistički zato što se protivi fašističkim metodama Janukoviča, da bi konsolidirao vlast u svojim rukama.
- Koliko je udio ljevice u borbi u ulici Hruševski? Kakva je "demografska slika" prosvjednika? Da li je ispravna jednostavna podjela na "desno" i "lijevo" ili je pak stvar kompliciranija?
Ljevica je odigrala važnu ulogu u sukobima u ulici Hruševski. Ali jednostavna podjela na lijevo i desno je netočna. Ponavljam, većinu čine obični građani Ukrajine, koji se ne smatraju dijelom nekog političkog pokreta. Sada dolazi rat, a ne sakupljanje političkih bodova. To je pitanje opstanka. Uostalom, ako narodni pokret ne uspije pobijediti uslijedit će nezamisliva represija. Mnogi ljevičari nam ponavljaju da će izaći na prosvjede samo ako kad poprime anarhističku prirodu i kad im bude cilj dostizanje društvene jednakosti. No, onda se postavlja pitanje: kako oni misle to postići ako u ova teška vremena sjede kod kuće dok se drugi bore na prvoj liniji fronte?
- Što ljevičarski prosvjednici žele postići i da li je moguće ostvariti te ciljeve u suradnji desnicom?
Mi želimo postići razvoj pokreta prosvjeda u Ukrajini i ostavku vlade. Ovi ciljevi mogu se ostvarivi u suradnji s desnicom.
- Kakav je odnos s desnicom - ima li sukoba?
Imamo pakt o nenapadanju. Dapače, zajedno smo na barikada i raspravljamo o daljnjim akcijama.

Gianluca Iacovacci
Pismo iz zatvora [hr]


Moja volja i ideje, kojima je okružena, su zasigurno snažnije od svih ugnjetavanja koja stvara i sprovodi demokracija, kao i svaki drugi autoritet, protiv svakog pojedinca koji se neće prilagoditi poretku masa.
Autoritet je dakle osovina koja još drži čvrsto na okupu sve principe izrabljivanja, kontrole i nadmoći; i poštedit ću vas svih usputnih „izama” koji su samo posljedica uvjeta u kojima su se mase podvrgnule i podjarmile sebi sličnima.
Zatvor je pak zasigurno vrhunac različitih mjera pripitomljavanja koje koriste Moćna Ljudska bića i država, ni smrt ni najgori uslovi života – ako je tako želimo zvati – u „siromaštvu” nisu usporedivi s ambisom zatvora.
Ponekad se osjećam potišteno zato što se moram obuzdati pri veseloj normalnosti stražara koji me drže u zatočeništvu. Njihove rasprave o nogometu, njihovo čitanje koje se svodi na reklamne letke, histerično smijanje i njihovo nesnosno traženje dijaloga/pozdrava ili jednog običnog „dobar dan”, njihovi tužni životi.
Novac je za mene jedan od mnogih štetnosti Čovjeka, nisam nikada želio ekonomsku jednakost niti tražio narodnu suglasnost, ali percepirajući apatiju otuđenog društva osjećaš se kao na doživotnom frontu dok se vani veselo pleše mazurka...
Uvjeren sam da se ova paradoksalna normalnost s kojom se moram suočavati opravdava istom normalnošću koja postoji izvan ovih zidova, u priznanju koje društvo odaje zatvorima i zatvaranju sebi sličnima, državi i svemu „potrebnom” za očuvanje društvenog poretka, moći ili još jedne vlasti, koji za mnoge moraju neizbježno postojati.

ODGOVOR "DRAGIM DRUGOVIMA NA ULICAMA" [hr]

Dragi drugovi,
Zašto insistirate na organiziranju unutar širokih narodnih masa, ili paralelno s istima, ili pak na određene simbolične datume? U trenucima kada ne samo da znate da će doći do policijskih napada zato što će cjelokupan represivan aparat biti organiziran, koordiniran, dislociran i pojačan svojim zakonima i tehnologijom, nego i zato što će te stalno morati paziti na vaša leđa zbog nesklonih masa na ulicama (zar još niste primijetili da su mase spremne da vas pregaze?), zbog čitave mješavine ljevičara koji žele održati moć i njome alternativno upravljati, zbog cinkaroša i paciflicsa*, kako ih mi u Montrealu nazivamo, naguravanja između pandura i građana, više nego ostalih dana.
Zar nije upravo to ono što tražite kada govorite o sukobu? Zar ne bi trebalo biti zbog sukoba i prekida sa svakodnevnicom, svakodnevnicom buđenja, rada, sranja, spavanja, isprepletenom s nekoliko fetištičkih dana prosvjeda? Zar ne bi trebalo biti zbog nadilaženja regularnog militantnog kalendara naših očekivanih trenutaka djelovanja? Drugovi, trenutak iznenađenja je i dalje divlji saveznik.
Ili pak tražite grupnu terapiju? Da budete s drugima, da se utješite kako niste sami, i da se "više fokusirate na brigu, podršku i emocionalnu otvorenost". Ako je tako, onda zabavljajte se na prosvjedima, budući da je to samo jedna obična grupna terapija usred ovog masovnog otuđenja koje nazivamo društvom.
Nadamo se da se brinete i podržavate međusobno svakodnevno. Nadamo se da svakim danom postajete jači u zagrljaju vaših voljenih, čije ruke stežete, i vjerujete im svojim životima. Prosvjed je ipak mjesto gdje ćete pronaći osobe koje će se brinuti za vas kao u noćnom baru.
...

Gianluca Iacovacci
Izjava o preuzimanju odgovornosti za napade [Italija] [hr]


Odlučnost u borbi i naša solidarnost je jedino „ubojito oružje”
Dragi drugovi i hrabri buntovnici, nalazim se u zatvoru kao mnogi, pogođen represijom države koja nas želi uništiti.
Ne zbog onog što činimo već zato što smo se „usudili” biti, reći ili misliti.
Nalazim se s Adrianom i mnogim drugima na inkvizitorskoj vrteški medijskog antiterorističkog stupa strama demokracije.
Želim kao prvo zahvaliti svim drugaricama i drugovima koji su mi pružili Solidarnost preko granice, neposredno ili posredno, zato što sam uvjeren da je i sam vlastiti borbeni život oblik podrške.
Nosimo isti bijes protiv ovog sivog i mizernog postojećeg koji nas gazi i osjećamo iste rane, ali osjetili bi istu radost predivnom stvarnošću naših snova i želja.
Nalazim se u situaciji neprijateljskog pojedinca, uhvaćenog i zatvorenog u kavez.
Zatvor i patnje kojima sam podvrgnut s predumišljajem su smislila druga ljudska bića, i ovise o opstanku moći sistema koji mi ih nameće.
Da, zatvoren sam, ali Duh i ideje se nastavljaju; ne mogu ih zaključati ni pripitomiti, i to mi daje daljnje snage da ustrajem.
Radošću i pri punoj svijesti odabrao sam anarhiju i nastavit ću istim putem, voleći zemlju zbog onog što je, u neprekidnom traganju za divljinom i za emancipacijom od komfora, uključujući i novac.
Vidim u Anarhiji divlje i iskonsko pulsiranje, već uspavano, možda čak i mrtvo, u čovjeku kojeg je napredak civilizirao.
Nisam nikada okolišao, ni u riječima ni u ponašanju, prihvaćam rizik za stjecanje hrane, uzgajanje i sakupljanje količine dovoljne da se prehranim.
Da bih to postigao koristiti ću svako potrebno sredstvo da bih uvjerio druge pojedince, nakon čega ću moći i odustati od pera i tinte kojima pišem moj bijes.

Anarhistička grupa urbane gerile „Zavjera Vatrenih Ćelija”
O zatvorima [hr]


STRAH SE NAJPRIJE UGNIJEZDI U NAŠE DUŠE, A ZATIM PODIŽE ZIDOVE NJIHOVIH ZATVORA
Jedna provokacija... Bijeg Christodoulosa Ksirosa iz zatvora i njegov povratak oružanoj borbi.
Brojne laži... TV monolog koji opisuje unutrašnjost zatvora, koji izgleda kao u filmu. „Zatvorenici koji rukovode stvarima u zatvoru...”
„Članovi ZVĆ koji šefuju zatvorskim stražarima”
„Teroristi slave Novu godinu i planiraju bijeg iz zatvora.”
Neprijatelj... Izgradnja zatvora unutar zatvora, šifra „zatvor maksimalne sigurnosti, tipa C”.
Istina... Sve brave na svijetu ne mogu zatvoriti našu nepokolebljivu odluku da ostanemo neprijatelji autoriteta do samoga kraja...
I. Propaganda postaje praksa
Posljednjih su mjeseci novinari, kao nositelji jedine istine, slijedeći naredbe vlasti, stvorili ozračje straha. Televizijski scenarij „istine”, koji govori o „teroristima žednih krvi”, obogaćen provokativnom ucjenom od četiri milijuna eura za svakog potencijalnog doušnika koji će doprinijeti hapšenju tražene osobe. Iza komunikativne bujice laži, pojavila se istina represije.
Nakon propagande slijede djela
Policijska kampanja je započela brojnim pretresima domova drugova i drugih pojedinaca iz anarhističkog pokreta. Istovremeno se histerija straha već proširila te je bio to pravi trenutak za testiranje prijedloga izgradnje grčkog Guantanama. Guantanamo koji vlast želi najprije primijeniti na zatvor Domokos, zatim na svaki zatvor i onda svugdje, na ulice, na gradske trgove, na ljudske umove i duše. Zato jer je to, u stvari, cilj.

L
Subverzivno disociranje Fragment protiv građanskog anarhizma [hr]


Kritika „građanskog anarhizma”, koja je krenula od nekoliko kraćih tekstova, drugova nihilista-egoista iz Dark Matter Pubblications [1] i članka Venone Q „Skandalozna razmišljanja” [2], oživjela je neophodnu osudu tipičnog britanskog (i ne samo) načina razmišljanja. Ta kritika još nije ni cjelovita ni širokog spektra, sastoji se samo od par crtica, ali dirnula je u živac. Gotovo jednu deceniju je građanski anarhizam u Britaniji usavršavao svoje teoretske izjave neometano, zato je ova kritika vrlo osvježavajuća. Ovaj fragment želi biti samo još jedan doprinos osvježenju navedenoj kritici „građanskog anarhizma”, uz nekoliko mojih razmatranja.
Ako je akcija odredivno svojstvo nove anarhističke prakse, što je antiteza „građanskom anarhizmu”, onda citiram ZVĆ (Zavjera Vatrenih Ćelija) kada kažu da „drugovi koji iskazuju čast svojim riječima sa svojim akcijama, predstavljaju najidealniji početak autentičnog dijaloga između tendencija anarhističkog pokreta. Mi preziremo lažne-reformističke anarhiste čija se politička teorija, idealizirana, sastoji od komocija i kukavičluka.”
Građanski anarhizam nije baš politička struja, već jedan otvoreni pojam koji se koristi za ocrtavanje utočišta za kukavične, reformistične i kolaboracionističke pojedince, koji koriste anarhizam kao oslonac za bijeg iz represije društva i potrebe za djelovanjem.
Ja ne ulazim u raspravu s tim osobama, ili s njihovom civiliziranosti utemeljenoj na odabranom obliku organizacije, ili izabranim metodama „direktne akcije”, na njima je da ustraju na čemu god preferiraju. To nije moja briga, osim kada mi pokušavaju nametnuti svoju volju.
Nemam ništa protiv masovne organizacije samoj po sebi, smatram je, jasno, osnovnim principom gotovo svih revolucionarnih aktivnosti, no budući da sam bio duže vremena blizak s tim „građanskim anarhizmom”, i da sam imao stoga vremena da razmotrim njegov današnji razvoj i smjer, mislim da se to krdo susreće s jednim ozbiljnim problemom, to jest odobrenje izražavanja različitih stavova i perspektiva koji odudaraju od grupnog razmišljanja po „partijskoj liniji”.

S ONE STRANE "POKRETA" - ANARHIJA! [hr]


"Svijet je blatnjava i močvarna crkva, gdje svi posjeduju idol koji fetišistički obožavaju i oltar na kojem se žrtvuju" - Renzo Novatore
Anarhistički pokret bi trebao biti, pomislit ćeš, zajednički projekt sastavljen od individualnih ostvarenja i slobode, uzajamne pomoći i solidarnosti, iskrene komunikacije i individualne odgovornosti, nasilnih napada na institucije, menadžere i strukture Moći, protiv mentalnog programiranja i nesvjesnog ponašanja, protiv reproduciranja autoritarnog društva u našim međusobnim odnosima, u mislima i djelima.
Kakve veze ima s time ova konfuzija neformalnih hijerarhija, ideološkog reketarstva, mizernih klika, identitetskih geta, potencijalnih lidera, nepoštenja i noževa u leđe, koje vidimo pred nama ako pogledamo većinu samodefiniranog "anarhističkog pokreta"? Jako malo, osim možda u riječima ili u pukoj formi. Pokret je, očigledno, općenito više zainteresiran za zaštitu ideoloških utvrda, regrutiranje sljedbenika, očuvanje omarnih komocija vlastitih scena i, nadasve, praćenje svojih bezazlenih hobija, nego za anarhiju.
Orijentirati se i pokušati pronaći odredišnu točku u "pokretu" može izazvati dezorijentaciju. Mladi, ili novi, drugovi ulazeći u "pokret" (ili bolje reći u scenu) često bivaju zahvaćeni jednim od brandova političkih paket-aranžmana ili primorani da odaberu između lažnih izbora ponuđenih proizvoda koje serviraju razna ideološka reketarstva. Uvijek kada je sistem ideja strukturiran sa jednom vrhovnom apstrakcijom u središtu - dodijelivši ulogu ili zadatke tebi u njenu korist - taj je sistem ideologija. Ideologija je sistem reprimirane svjesnosti u kojoj ti više nisi jedinstveni pojedinac slobodne volje, nego samo komponenta, jedan kotačić.

RadioAzione[Italia]
Nekoliko razmatranja o abortiranoj anonimnosti [hr]


Ovih idućih nekoliko redaka se želi uključiti u raspravu pokrenutu na web-sajtu ContraInfo u vezi jedne abortirane diskusije o „anonimnosti”.
U navedenom tekstu se drugovi koji pišu (u „anonimnosti”) žale što navedena tema nije pokrenula diskusiju, možda i zbog bojazni da ne dođe do razdora, što je spriječilo ostale drugove koji su možda samo čitali tuđe misli „stati na jednu ili drugu stranu”.
Bojazan od iznošenja vlastitih stavova, da bi se izbjegli razdori, to je nešto o čemu već duže pišem. Što se pak tiče činjenice da se kroz abortiranu diskusiju ne mogu usmjeriti osobe na jednu ili drugu stranu, još uvijek vjerujem u Ja svakog dobrog anarhističkog pojedinca, koji ne čita da bi reproducirao iste teze, ili iste žalopojke, već da bi pridonio svojim stavovima.
Međutim, ako se netko žali nakon što je otvorio raspravu putem arogantnih tekstova kao „Letter to the anarchist galaxy” ili „Anonymity” , onda moram priznati da sam čak i zadovoljan što nije uslijedila diskusija, odnosno da je došlo do pobačaja.

Adriano Antonacci
Pismo iz zatvora [Italija] [hr]


Slijedi izjava Adriana, zatvorenog na odjelu visoke sigurnosti (AS2) zatvora u Ferrari, poslana 25. marta, dan nakon njegovog premještaja za preliminarno ročište na rimskom sudu, u sudskom procesu u kojem je optužen i Gianluca. Cassa di Solidarietà Aracnide
Nasilje stvara nasilje. Neovisno bilo pravedno ili pogrešno, koliko god bila nejasna granica između oprečnosti i kako mogu konvergirati. Riječ i sam pojam nasilja poprima duboku mistifikaciju u rukama onih koji imaju monopol nad njime. Otpor se u svakom njegovom obliku mora ugušiti... što ne iznenađuje... „objasni im da je proljeće”...
Nažalost poznat je modus operandi političke pandurije, kroz artističku arhitekturu fantomskih kula od karata i optužbi za pripadanje maštovitim udruženjima, kao i oružje pravosudnog aparata Države-Kapitala, servilnog, u funkciji bijedne Vlasti, pobornika i pokretača dominatne logike.
Između cementa i čelika u kojima sam zatvoren, i zatvorskih lakeja koji vrše pandursku funkciju (vratar – nadzornik), pišem ovih nekoliko redaka kao osobni ispušni ventil, i prekidam opresivnu tišinu.
Pozdravljam i od srca zahvaljujem starim prijateljima i prijateljicama, svim drugovima, drugaricama te solidarnim i bliskim sredinama. Šaljem zato svu moju solidarnost svim pobunjenicima i svim potlačenima u otporu, u zatvorima i izvan zatvora, i snažni bratski zagrljaj za Gianlucu, dragog druga.
Smatram da je anarhizam nadasve jedan osjećaj, iz kojeg se rađaju oprečni osjećaji. Možemo ga isticati, osporavati, deformirati, teorizirati... osjećaj kao takav, treba ga živjeti!
Ali nema ničega sentimentalnog, nikakvih apstrakcija u skupu struktura i prakse kroz koje se odvija kontrola, upravljanje, podjarmljivanje i izrabljivanje života. Pljačkanje i sistematično uništenje okoliša nisu nimalo apstraktni.