democrazia

U noći između 28. i 29.08. napali smo udarcima čekića i bojom ured parlamentarca Christohpea Borgela, narodnu banku Jolimont i burzu zapošljavanja u Purpanu. Manuel Valls [premijer Francuske, nap.prev.] i njegovi saveznici nisu dobrodošli ni u Nantesu ni u Colomiersu.

Protiv zakona, protiv rada i protiv izvanrednog stanja, postati masovni pokret

To je početak našeg tjedna. I tako bi trebao započeti svaki dan profitera i odgovornih za zatvorski sistem...
Jutros, 15. augusta, posjetili smo Televizijski servis Jürgen Krüger i Björn Eggertov ured SPD-a (socijal-demokratska stranka) u Oranienstraße, u Kreuzbergu, te razbili njihove prozore.
Televizijski servis Krüger već trideset godina ima monopol nad provjerom elektronskih aparata berlinskih zatvorenika. Nijedan radio uređaj ne može proći bez njihove kontrole. To bi trebalo spriječiti ulazak zabranjene robe i izmijenjenih uređaja. Zatvorenike taj servise košta brdo para.
Navedeno poduzeće zarađuje direktno na nadzoru zatvoreniku. Osim toga, Krüger je u više navrata nanio štetu radio i TV uređajima zatvorenika. A k tome, Krüger tehnički iskorištava zaplijenjene mobitele pružajući hakirane podatke vlastima. To je poduzeće već nekoliko puta napadnuto, ali to ih nije spriječilo da nastavi crpiti korist iz represije nad zatvorenicima...
Odmah do Krügera nalazi se ured Björn Eggerta (SPD), koji se sakriva u ograncima AWO-a [Institut za radničku skrb, nap.prev.]. U Berlinu AWO vodi nekoliko prihvatilišta za izbjeglice, na primjer nedavno zatvoren kamp u Spandau. AWO igra veliku ulogu u biznisu deportacije. Njihova takozvana „podrška za povratak” je samo druga riječ za deportaciju.
SPD je trenutno u predizbornoj kampanji. Sve stranke na sve načine pokušavaju nadmašiti jedna drugu svojim antisocijalnim politikama i pričama o identitetu. Ne trebamo naglasiti
...

3. augusta je nekoliko anarhista iz Haga, Nizozemska, i jedan izvan grada, dobilo pismo gradonačelnika Van Aartsena u namjeri da nametne dvomjesečnu zabranu pristupa Schilderswijku, radničkoj i imigrantskoj četvrti u središtu grada. Gradonačelnik želi iskoristit takozvani „Nogometni zakon” koji je sada po prvi puta upotrijebljen protiv političkih aktivista. U posljednje vrijeme su anarhisti u Hagu suočeni s mnogo represije, od koje većina dolazi iz gradonačelnikovog ureda.

*** 50.000 eura štete zatraženo za deložaciju De Vloeka
9. septembra 2015, tokom deložacije društvenog centra De Vloek, skvotiranog prije 13 godina, uhapšeno je 10 osoba. Petero njih je zadržano u dvotjednom pritvoru nakon što su optuženi da su počinili nasilje nad policijom. Nekoliko mjeseci nakon otpuštanja tih desetoro tada uhapšenih osoba dobilo je pismo od gradonačelnika Haga u kojem se traži 50.000 eura za štetu. Nakon dubljeg ispitivanja tog speficičnog zatraženog iznosa bilo je očito da se uveliko temelji na troškovima koji nemaju nikakve veze s deložacijom: otklanjanje kontejnera ispunjenih šljunkom koji su navodno upotrijebljeni kao barikade, čuvanje terena nakon deložacije (De Vloek je srušen odmah nakon
...

Život je napustio bezdušni labirint ljudske svakodnevnice. Tako naizgled ekumenski, tako prividno nepostojan, ipak nije tako jeftin. Pokušaj da ga susretnu robovi demokracije, samo to ostaje. Prividni izbori u izlozima kapitala svedeni su na jedan: možeš živjeti u bari sa žabama, koprcati se u globalnoj močvari sudjelovanja i pomoći mulju da se širi sve dok čak i tvoji snovi posive. Ili pak možeš otići. Poletjeti sa skitnicama duha, dozvoliti žaru slobode da zapali tvoje strasti, rasplamsa tvoj duh, obasja tvoj um. Odbaci sve proteze i baci se u bezdan svijeta bez granica.
Gdje pobuna više nije apstraktni izbor,
...

Na ročištu petka 17. juna jedno od posljednjih „izvinjenja” bilo je od zatvorenika Fabia Duska, optuženog za suradnju sa ZVĆ pri pokušaju njihovog bijega iz zatvora. Fabio je odbio da odgovara na pitanja sudaca i rekao u izjavi: „Ponosan sam na suradnju za Zavjerom Vatrenih Ćelija i ponovno bih to učinio za steći slobodu. Bijeg iz zatvora je dužnost svakog zatvorenika”.
Suđenje je obustavljeno do 29. juna. Važno je napomenuti da po grčkom zakonu istražni zatvor može trajati maksimalno 18 mjeseci. Nakon tog perioda zatvorenik treba biti otpušten u očekivanju suđenja. U slučaju drugarice Angeliki Spyropoulou i drugih okrivljenika rok zadržavanja u istražnom zatvoru okončava se 13. jula. U tom pogledu sutkinja A. Yfanti vodila je „ekspresni proces” i izjavila da će suđenje biti okončano do 10. jula s presudom za okrivljenike, nastojeći na taj način spriječiti njihov povratak na ulicu. Kako bi ubrzla proces – kao što je rečeno u prethodnom izvješću sa suđenja – sutkinja je „pročitala” na tisuće stranica pravosudnih spisa u rekordno vrijeme, pokušavajući nastaviti suđenje i bez prisustva advokata, okrivljenika ili publike, te obustaviti druga suđenja (uključujući i suđenje protiv članova fašističke organizacije Zlatna Zora) kako bi sudnica bila uvijek na raspolaganju za suđenje protiv plana bijega ZVĆ.
Neka nijedan drug ne ostane sam!
IZJAVA OLGE ECONOMIDOU NA SUĐENJU ZA POKUŠAJ BIJEGA ZAVJERE VATRENIH ĆELIJA IZ ZATVORA
Nisam danas došla u ovu sudnicu kako bih ponudila moja izvinjenja. Ne stojim ovdje i ne izvinjavam vam se zato što se ne kajem ni za što. Čak i kad bih mogla na tisuće puta vratiti vrijeme, opet bih donijela istu odluku. Želja za slobodom ne može se zatvoriti iza rešetaka, ne može joj se suditi.
...

„Contra Toda Autoridad”, anarhistički web-site i časopis „za neprekidni ustanak”, br. 1, septembar 2014.
Jedna od velikih opasnosti, za anarhiju, koja nesumnjivo stalno vreba u zasjedi je mogućnost da se ista pretvori u skup aktivnosti bez ikakvih konfliktualnih sadržaja protiv vlasti.
Takvu situaciju potiče, s jedne strane, sam neprijatelj kroz svoje vrijednosti demokratskog vladanja, kao što su „različitost”, „tolerancija”, „pluralizam”, i ekonomska integracija putem komodifikacije pobune i „alternativne” potrošnje.
S druge pak strane postoji čitav jedan niz „protestnih” pojedinaca i grupa, te čak i anarhista, koji se nesvjesno ili hotimično udaljavaju od antagonizma neprekidne konfliktualnosti protiv moći, te na taj način ušutkuju nužnost destrukcije i neposrednog napada na vlast ili, u najgorem slučaju, organiziraju velike inicijative koje prikazuju pristojno lice anarhizma, prikazujući se kao patetični pobornici jedne ideologije koja je sasvim tuđa sukobu s vlastima.
Što se nas tiče, vračanje naših života u naše ruke je proces koji predviđa ostvarenje naše autonomije u odnosu na otuđeni način života, pokoren i pretvoren u robu, kojeg nam nude društvo kapitala i vlasti. Ali taj projekt ne povezujemo nikada s logikom mirnog suživota s vlastima, već sa stavom neprekidnog sukoba, koji uključuje nužnu perspektivu direktnog napada na moć i njeno uništenje, osnovne elemente čitavog procesa potpunog oslobođenja.
I upravo to, taj projekt sukoba, rata i napada koji nadilazi zakon, pretvara svako djelo koje cilja na „samoupravljanje životom” u plimni val nad svakom specifičnom inicijativom, čineći ga djelom napadačkog projekta, kojeg moć ne može nikako asimilirati.
...

"Naše riječi dans režu danas kao oštrica, naša djela pale mostove sa prošlošću... Uz ustrajnost i volju, sve dok ne ubijemo autoritet. " - Zavjera Vatrenih Ćelija: Ćelija Zatvorenika, Andreas Tsavdaridis i Spyros Mandylas (Pismo Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu)
Objava rata protiv autoriteta neće se zaustaviti jednom jedinom akcijom ni jednim objavljenim pismom. To je cjelokupnost naših života, svakog od nas, nas egoista pod imenom Međunarodne Osvetničke Zavjere (ICR), kao dijela Neformalne Anarhističke Federacije/Međunarodnog Revolucionarnog Fronta. Nećemo uzmači, unatoč činjenici da su nas izolirali ili napustili drugi "revolucionarni anarhisti" koji su posvetili svoj život snovima o društvu, oni koji su dozvolili da se njihovim anarhističkim vrijednostima nametnu reformizam, pregovori i konformizam. Mi nismo dio njihove lige i nećemo igrati njihovu igru. Mi imamo našu vlastitu, sačinjenu od nasilja i direktne akcije. S nihilističkim drugarstvom kroz vatru i stisnutih šaka našim drugovima zaključanim iza rešetaka širom svijeta, u Europi, Južnoj Americi i Meksiku. Šaljemo naše drugarstvo i svim anonimnim drugovima koji su prešli u ilegalu da bi nastavili neprekidno suočavanje sa Moći.

Nedavna situacija za vrijeme općih izbora u Indoneziji

Otkad je krenuo prvi novogodišnji vatromet svi oblici opresije slavili su radoznalošću i nestrpljenjem prije općih izbora (parlamentarnih i predsjedničkih). Gledali smo kao ugnjetači i ugnjetavani hodaju ruku pod rukom slaveći ono što nazivaju: Vrijeme nove nade za bolje promjene. Štampali su lica parlamentarnih kandidata, dok su drugi raspravljali što bi trebalo učiniti da bi se doprinijelo poboljšanju demokracije, u odnosu na što je do danas učinjeno. Masovni i društveni mediji svi ispunjeni ispraznim riječima i krinkom kako će opći izbori ugnjetavanima donijeti šansu za dostizanje slobode. I to je u biti zaista točno, zato što će Indonezijanci imati šansu da izaberu tko će ih ugnjetavati slijedećih pet godina.
Nismo bili čak ni iznenađeni kad smo otkrili da su oni koji se smatraju antiautoritarcima također jednostavno upali u zamku logike davanja vlastitog glasa tokom izbora ili pak suzdržavanja.
Oni proizvode meme, proizvode plakate, uzvikuju, organiziraju narod, samo da ne bi glasali. Da kažu ne glasačkim kutijama, da kažu ne parlamentarnim kandidatima; kažu ne strankama, kažu ne svakoj infrastrukturi glasačkog sistema, ali zaboravljaju jednu bitnu stvar. Da kažu ne granicama koje ih odvajaju od stvarne slobode. Oni žele drugačije ishode, ali pokušavaju doći do njih na sličan način kao i Moć. I kako te to može dovesti do slobode? Pitanje kojem nije potreban odgovor, zato što je beskorisno propitkivati odabire tih osoba.

STRAH SE NAJPRIJE UGNIJEZDI U NAŠE DUŠE, A ZATIM PODIŽE ZIDOVE NJIHOVIH ZATVORA
Jedna provokacija... Bijeg Christodoulosa Ksirosa iz zatvora i njegov povratak oružanoj borbi.
Brojne laži... TV monolog koji opisuje unutrašnjost zatvora, koji izgleda kao u filmu. „Zatvorenici koji rukovode stvarima u zatvoru...”
„Članovi ZVĆ koji šefuju zatvorskim stražarima”
„Teroristi slave Novu godinu i planiraju bijeg iz zatvora.”
Neprijatelj... Izgradnja zatvora unutar zatvora, šifra „zatvor maksimalne sigurnosti, tipa C”.
Istina... Sve brave na svijetu ne mogu zatvoriti našu nepokolebljivu odluku da ostanemo neprijatelji autoriteta do samoga kraja...
I. Propaganda postaje praksa
Posljednjih su mjeseci novinari, kao nositelji jedine istine, slijedeći naredbe vlasti, stvorili ozračje straha. Televizijski scenarij „istine”, koji govori o „teroristima žednih krvi”, obogaćen provokativnom ucjenom od četiri milijuna eura za svakog potencijalnog doušnika koji će doprinijeti hapšenju tražene osobe. Iza komunikativne bujice laži, pojavila se istina represije.
Nakon propagande slijede djela
Policijska kampanja je započela brojnim pretresima domova drugova i drugih pojedinaca iz anarhističkog pokreta. Istovremeno se histerija straha već proširila te je bio to pravi trenutak za testiranje prijedloga izgradnje grčkog Guantanama. Guantanamo koji vlast želi najprije primijeniti na zatvor Domokos, zatim na svaki zatvor i onda svugdje, na ulice, na gradske trgove, na ljudske umove i duše. Zato jer je to, u stvari, cilj.

Kritika „građanskog anarhizma”, koja je krenula od nekoliko kraćih tekstova, drugova nihilista-egoista iz Dark Matter Pubblications [1] i članka Venone Q „Skandalozna razmišljanja” [2], oživjela je neophodnu osudu tipičnog britanskog (i ne samo) načina razmišljanja. Ta kritika još nije ni cjelovita ni širokog spektra, sastoji se samo od par crtica, ali dirnula je u živac. Gotovo jednu deceniju je građanski anarhizam u Britaniji usavršavao svoje teoretske izjave neometano, zato je ova kritika vrlo osvježavajuća. Ovaj fragment želi biti samo još jedan doprinos osvježenju navedenoj kritici „građanskog anarhizma”, uz nekoliko mojih razmatranja.
Ako je akcija odredivno svojstvo nove anarhističke prakse, što je antiteza „građanskom anarhizmu”, onda citiram ZVĆ (Zavjera Vatrenih Ćelija) kada kažu da „drugovi koji iskazuju čast svojim riječima sa svojim akcijama, predstavljaju najidealniji početak autentičnog dijaloga između tendencija anarhističkog pokreta. Mi preziremo lažne-reformističke anarhiste čija se politička teorija, idealizirana, sastoji od komocija i kukavičluka.”
Građanski anarhizam nije baš politička struja, već jedan otvoreni pojam koji se koristi za ocrtavanje utočišta za kukavične, reformistične i kolaboracionističke pojedince, koji koriste anarhizam kao oslonac za bijeg iz represije društva i potrebe za djelovanjem.
Ja ne ulazim u raspravu s tim osobama, ili s njihovom civiliziranosti utemeljenoj na odabranom obliku organizacije, ili izabranim metodama „direktne akcije”, na njima je da ustraju na čemu god preferiraju. To nije moja briga, osim kada mi pokušavaju nametnuti svoju volju.
Nemam ništa protiv masovne organizacije samoj po sebi, smatram je, jasno, osnovnim principom gotovo svih revolucionarnih aktivnosti, no budući da sam bio duže vremena blizak s tim „građanskim anarhizmom”, i da sam imao stoga vremena da razmotrim njegov današnji razvoj i smjer, mislim da se to krdo susreće s jednim ozbiljnim problemom, to jest odobrenje izražavanja različitih stavova i perspektiva koji odudaraju od grupnog razmišljanja po „partijskoj liniji”.