terrorismo Hrvatski

28. septembra održano je ročište suđenja po skraćenom postupku protiv Carla, druga iz Genove, optuženog za poticanje na počinanje „terorističkih djela”.
Suđenje je odgođeno za 15.11., dan kada će biti donijeta i presuda.
Javni tužitelj je zatražio 2 godine zatvora za kazneno djelo terorizma.
U slučaju novih vijesti, bit će objavljene.
Ni korak nazad!!!

Anarhist sam, pobunjenik, a to za mene mnogo znači. Između ostalog, da mi prijete isti oni protiv kojih se borim. Među svim drugim pobunjenicama, s nama, anarhistima, stvar je složenija. Uvijek nam prijeti opasnost, bez obzira u koje vrijeme ili na kojem mjestu mi živjeli – kao borci protiv svih država anarhisti se uvijek nalaze pod prijetnjom represije i nasilja. U monarhiji, teokraciji, u fašističkoj ili boljševičkoj diktaturi, isto kao i u vrijeme liberalne demokracije. Svi bi anarhisti trebali živjeti sa spoznajom da se svaki dan može pojaviti pesnica državne represije.

No, premda sam oduvijek osjećao tu prijetnju, kroz godine moje anarhističke aktivnosti taj sam osjećao prilično umrtvio. Nije me previše emocionalno dodirnulo kada su se pojavili neki od učestalo ponavljanih oblika represije. Postali su rutina. U svakom trenutku panduri nasilnički napadaju anarhističke prosvjede ili deložiraju skvotove. Svako toliko nekog uhapse, da bi ga nakon nekog vremena otpustili uz novčanu kaznu ili na uvjetnu slobodu. Ništa posebno u anarhističkoj sredini. Ne moramo zbog toga pasti u očaj, trebamo se samo znati nositi s takvim situacijama. Ja sam se počeo neminovno susretati s tim uzastopnim problemima zbog anarhističkih aktivnosti. Trebamo to samo držati na umu, da ako se netko bori protiv države onda će mu ta ista država i uzvratiti
...

Pogled unazad...

Samo nam je jednom dan život, kao jedna jedina šansa. Nikada više neće postojati, barem u ovom samostalnom obliku. A što mi činimo umjesto da živimo? Što činimo? Vučemo ga od mjesta do mjesta, ubijajući ga...” – Hronis Missios

Sudovi imaju vlastitu mjernu jedinicu za mjeriti život i slobodu; mjernu jedinicu koja upotrebljava oblike i algoritme pravnog jezika da bi izrazili što je pravedno a što nepravedno, što je dobro a što loše, što je normalno a što propada. I u tom procesu gdje se životi i slobode stavljaju na vagu zakona ponekad imaš priliku da pogledaš unazad; da se osjetiš krivim ili ne. Radi se o važnom trenutku, jer štogod kažeš može oko tebe nasipati samo još više cementa, može povećati broj trenutaka u kojima se vrata otvaraju i zatvaraju, možda ti može još više naviknuti uho na zvuk okretanja ključa u bravi, toliko da ti se učini kako si oduvijek slušao taj zvuk, da nije postojalo ni jutra ni večeri kada nisi čuo taj zvuk u neko predodređeno vrijeme.
Dakle, tu smo... Već pet i po godina slušam taj ključ. Pet i po godina moje oči se sudaraju sa zidovima. Pet i po godina s dvije zatvorske kazne (37 i 19 godina) i još jedna nadolazeća. A sada, na ovom suđenju, još jedna. Ovo će biti peto suđenje u nizu gdje ja čekam „da vidim što će mi se desiti” ili „da se moj smijeh pretvori u plač”. I ponovno je došao trenutak da postavim zrcalo ispred prošlosti i mojih odabira te pogledam unazad. Zato, gledam...

Gledam i vidim se kako odrastam u razdobljima kazneno ravnodušnih miroljubivih čudovišta. Gledam i sjećam se kako su mi od djetinjstva govorili da se ne petljam u stvari koje ne razumijem. Sjećam se kako su me pokušavali naučiti da je pogrešno brinuti se oko stvari o kojima se, izgleda, nitko ne brine. Sjećam se, kao mali učenik, humanitarnog bombardiranja Kosova i raznih dobrotvornih udruga koje su dolazile u škole kako bi nas uvjerili da život jednog siročeta u Jugoslaviji vrijedi koliko jedan Unicefov rokovnik. Sjećam se noći u mojoj dnevnoj sobi gdje gledam grobare TV-emisija koji tako indiferentno broje ubijene kao da izvlače brojeve lota. Sjećam se humanitarne mode usvajanja djece takozvanog „trećeg svijeta”, koji su patili i umirali žedni i gladni negdje toliko daleko da nas ne uznemire.
Sjećam se ulica ispunjenih izbjeglicama ratnih invalida i drugih ljudi kojima su bacali novčiće kao da pljuju na njih. Sjećam se ulične djece, vozača koji su psovali imigrante dok su ovi skakutali kroz prometnu gužvu da bi oprali vjetrobrane i to... „vrati se u svoju vlastitu zemlju”. Sjećam se beskućnika na uglovima trgovačkih centara, ispred ili pokraj blještavih izloga ispunjenih beskorisnim proizvodima koje su izradili maloljetnici u tvornicama zemalja Trećeg Svijeta kako bi svaki građanin Zapada mogao uživati u njima, i prolaznika koji su ravnodušno prolazili, možda malo uznemireni njihovom prisutnošću koja je remetila tu estetiku.
Sjećam se imigranata uličnih prodavača koji su nosili svoju robu u plahtama i policajaca koji su ih ganjali, tukli i vukli ih za vrat, odvlačeći ih na ulicu pred prolaznike, koje je izgleda samo smetalo da se to odvijalo baš usred njihovog prolaza.
Sjećam se ulaska u pubertet u zoru milenija. Kada su svi slavili i radovali se samo zato jer je bila 2000., i kada je izašlo novo izdanje računalskog softwarea. Sjećam se kako većinu mojih kolega iz razreda nije zanimalo ništa osim novog izdanja neke poznate markirane odjeće, cipela, mobitela i video-igrica. Čitava jedna generacija koja je potrošila interese svoje adolescencije na skupocjeno smeće i osjećala se sretno zato što joj je pružena šansa da potroši novac na to smeće. Čitava jedna generacija koja se naučila zabavljati gledajući glupe reality-show, kao Big Brother, u kojima se ljudsko dostojanstvo dobrovoljno briše za malo reklame i nešto novaca za nagradu, dok istovremeno na Srednjom Istoku padaju čelik i smrt u ime rata protiv
...

23. maja 2016. policija je u Varšavi uhapsila tri anarhista, pod optužbom za posjedovanje eksploziva i namjere korištenja istog za podmetanje požara u policijsko vozilo. Policija i mediji su ih nazvali teroristima unatoč činjenici da do požara nije uopće došlo. Optužbe su vrlo ozbiljne: riskiraju od 6 mjeseci do 8 godina zatvora. Prvo saslušanje optuženih odvilo se Uredu okružnog tužitelja 24. maja. Na njihovim su tijelima vidljivi znakovi mučenja. 25. maja je na okružnom sudu tužilaštvo odlučilo da ih zadrži u istražnom zatvoru na tri mjeseca (koji može biti automatski produžen). Od tada se sva trojica nalaze u izolaciji te im je uskraćeno pravo na komunikaciju s obitelji, a tokom prvog tjedna pritvora nijedan od njih nije imao pristup advokatu.
Mediji, u službi države, samo reproduciraju propagandu vlasti. Započeo je lov na vještice, stvarajući masovnu histeriju i sliku zemlje pod prijetnjom terorizma. Na taj način vlasti i njihovi suradnici pokušavaju opravdati stupanje na snagu novog antiteroritičkog zakona. Značajno je da upravo prije stupanja na snagu tog zakona, 10. maja, 23. maja i 30. maja, u nekoliko poljskih gradova prijavljeno nekoliko lažnih bombi, zbog kojih su se morale evakuirati zgrade kao urednički ured štampe i televizije, trgovački centri i banke.

Na ročištu petka 17. juna jedno od posljednjih „izvinjenja” bilo je od zatvorenika Fabia Duska, optuženog za suradnju sa ZVĆ pri pokušaju njihovog bijega iz zatvora. Fabio je odbio da odgovara na pitanja sudaca i rekao u izjavi: „Ponosan sam na suradnju za Zavjerom Vatrenih Ćelija i ponovno bih to učinio za steći slobodu. Bijeg iz zatvora je dužnost svakog zatvorenika”.
Suđenje je obustavljeno do 29. juna. Važno je napomenuti da po grčkom zakonu istražni zatvor može trajati maksimalno 18 mjeseci. Nakon tog perioda zatvorenik treba biti otpušten u očekivanju suđenja. U slučaju drugarice Angeliki Spyropoulou i drugih okrivljenika rok zadržavanja u istražnom zatvoru okončava se 13. jula. U tom pogledu sutkinja A. Yfanti vodila je „ekspresni proces” i izjavila da će suđenje biti okončano do 10. jula s presudom za okrivljenike, nastojeći na taj način spriječiti njihov povratak na ulicu. Kako bi ubrzla proces – kao što je rečeno u prethodnom izvješću sa suđenja – sutkinja je „pročitala” na tisuće stranica pravosudnih spisa u rekordno vrijeme, pokušavajući nastaviti suđenje i bez prisustva advokata, okrivljenika ili publike, te obustaviti druga suđenja (uključujući i suđenje protiv članova fašističke organizacije Zlatna Zora) kako bi sudnica bila uvijek na raspolaganju za suđenje protiv plana bijega ZVĆ.
Neka nijedan drug ne ostane sam!
IZJAVA OLGE ECONOMIDOU NA SUĐENJU ZA POKUŠAJ BIJEGA ZAVJERE VATRENIH ĆELIJA IZ ZATVORA
Nisam danas došla u ovu sudnicu kako bih ponudila moja izvinjenja. Ne stojim ovdje i ne izvinjavam vam se zato što se ne kajem ni za što. Čak i kad bih mogla na tisuće puta vratiti vrijeme, opet bih donijela istu odluku. Želja za slobodom ne može se zatvoriti iza rešetaka, ne može joj se suditi.
...

Danas popodne Ćelija Crni Juni poslala je medijima i policiji izjavu o postavljanju improvizirane eksplozivne naprave na 4 mjesta u Pragu. Konkretnije, u zgradu Visokog suda, na Kriminalistički institut češke policije, u parlament i u Češku televiziju. Do eksplozije nije došlo ili nije moglo doći. Namjera je bila evakuacijama narušiti rad tih institucija, koje koordiniraju zločin.
Sve se to zbilo u znak solidarnosti s anarhistom Martinom Ignačkom, koji je 27.05.2016. odlučio da u istražnom zatvoru Pankrac krene u štrajk glađu, zbog produženja pritvora. Martin Ignačak je optužen za pripremanje terorističkog napada. Već se više od godinu dana nalazi zatvoren u istražnom zatvoru, unatoč činjenici da je samo žrtva provokacije policijskih agenata. K tome, tužiteljstvo nije još iznijelo ni jedan dokaz kojim bi dokazali istinitost tih ozbiljnih optužbi. Čitav je proces stalno popraćen mješavinom manipulacija, laži, šikaniranjima i uskraćivanjem ljudskog dostojanstva.
Današnje djelo Ćelije Crni Juni je odgovor na navedenu situaciju. Ovim je djelom privremeno narušen rad institucija koje sudjeluju u tome. Kriminalistički institut češke policije koji je započeo progon anarhista i drugih protivnika organiziranog kriminala, odnosno kapitalizma. Parlament je pak zakonodavna moć koja organizirani kriminal stavlja u zakonske okvire. A sud igra ulogu pacifikatora opozicije, šaljući u zatvor svakoga tko se suprotstavi kapitalizmu i zastrašujući one koji to podržavaju. Svi mediji imaju u tome potpornu funkciju propagandističke manipulacije. Kada zakonodavstvo, policija i pravosuđe napadnu anarhiste zbog njihovog slobodoumnog stava, mediji ih prikažu kao krvoločne teroriste kako bi stvorili sveopće ozračje straha. Ali kada anarhist Martin Ignačak krene u štrajk glađu kako bi se domogao svojeg dostojanstva, onda mediji o tome šute. Kao što šute o terorističkim aktivnostima države, koje stalno padaju na naše glave.
...

Već smo informirali o činjenici da Martin nije bio upoznat s odlukom suda. Sve do danas (9. juna) nije dobio službenu odluku, već su ga o njoj informirali obitelj i advokat koji ga je jučer posjetio. Sud je odlučio da Martin mora ostati i dalje u pritvoru. Zato danas Martin službeno započinje štrajk glađu.
Slijedi Martinova izjava:

POČETAK ŠTRAJKA GLAĐU
Štrajk glađu je moja spontana reakcija na situaciju oko policijskog pristupa slučaju Feniks.
Za mene je situacija postala nepodnošljiva zbog kleveta koje je R. Šlachta demagoški iznio na Visokom sudu. Smatram nepravednim da se moja obitelj nadzire, da njihovi životi budu u upleteni u slučaj Feniks te da se prosuđuju njihovi stavovi i osjećaji. To indirektno dokazuje da svaka kritika postaje poticaj za nadzor disidenata i za prikupljanje informacija o njihovom privatnom životu.
Smatram isto tako nepravednim da policija zadire u privatni život mojih prijatelja i moje obitelji, pozivajući njihove poslodavce i stanodavce, te pokušavajući ih na taj način zastrašiti.
K tome, istražni zatvor u Pragu - Pankrác svjesno krši moralna i ljudska prava u vezi prehrane, osim što mi dostavljaju hranu koja je potpuno nehranjiva, nemam pristup ni veganskoj prehrani. Hranu u potpunosti dostavljaju ljudi iz vana, što je vrlo teško za moju obitelj i prijatelje.
Uz to, moje zadržavanje u pritvoru poprimilo je oblik pritiska - ne samo zbog toga što mi uskraćuju vegansku prehranu, nego i zbog stalnih mjera "sigurnosti", te se tako posjete mojeg advokata odvijaju kroz rešetke ili pleksiglas, čak i kada trebam proučiti dokumente spisa. Mada sam prije mjesec dana imao pristup dokumentima bez takvih mjera.
Ovim prosvjedom želim izraziti nezadovoljstvo i pokazati da policija sramotno ide u ekstreme i da svjesno krši zakon. Daju lažne, ciljane i neistinite informacije kako bi me zadržali u pritvoru, na temelju pukih pretpostavki i konstrukcija koje su izgradili policijski službenici i istražitelji.
...

Zaista ne želimo stati u čvrstu obranu svake duše koja se postavi kao neprijatelj naspram države i svakom obliku vladanja (nad čovjekom, životinjama i prirodom). Smatramo da – a s time se slažu i brojni anarhistički i ostali zatvorenici – ne mogu svi biti drugovi i da se ne može sa svima razviti odnos.
Konkretnije, želimo potaknuti raspravu o grupama direktne akcije koje odbacuju anarhiju kao politički cilj i kao svakodnevnu borbu. Radi se o takozvanim eko-ekstremistima koji neumoljivo uzvikuju „smrt anarhiji”, odbacujući vlastito podrijetlo i formiranje, ideju koja ih je hranila kroz bratski odnos s borcima današnje i prošle urbane gerile, da bi kasnije prešli na naglašavanje određenih aspekata koji su uvijek bilo dio anarhističke sredine i njene borbe za oslobođenje čovjeka, naše braće životinja i zemlje.
Daleko od stalne tenzinje koju želimo održati mi koji želimo i borimo se za život anarhije, jedna određena struja koja se smatra eko-ekstremističkom baca u koš slobodarski ideal koji se očituje kroz ustaničku borbu.
Jedna mala grupa, vezana za određeni imaginarij „simboličkih” naroda te za glazbene/alternativne i sveučilišne sredine (odbacuju fakultet koji ipak pohađaju... i studiraju ono što toliko mrze), mrzi ljudsku životinju i zato svugdje vidi neprijatelja.
U toj „divljoj magli”, prouzročenoj vlastitom samodopadnošću i mesijanstvom, svrstavaju među svoje neprijatelje i posljednjeg radnika, žrtvu ovog usranog izrabljivačkog sistema. Trabunjaju o ubijanju radnika, zemljoradnika ili bilo koje druge osobe koju, budimo iskreni, rasprava naših srodnih tokom godina nije smatrala vrijednim sugovornicima. Mada smo suučesnici, neprijatelj je netko drugi, i bilo kojem anahistu, slobodaru, pankeru ili nihilistu je to sasvim jasno. No, eko-ekstremistima baš i nije, u pokušaju da budu avangarda, a čak i u trendu.
...

U petak 27.05.2016. anarhistički zatvorenik u pritvoru, Martin Ignačák, optužen za terorizam, započeo je štrajk glađu. Odlučio se na taj korak nakon što je općinski sud u Pragu donio odluku o njegovom otpuštanju, a tužitelj se na nju žalio Vrhovnom sudu u Pragu. U petak 27.05.2016. Vrhovni sud u Pragu odlučio je da se pritvor produži. Zato je anarhist odlučio da prosvjeduje štrajkom glađu te prestao uzimati hranu i tekućinu. Taj oblik štrajka glađu postaje opasan po život štrajkaša već nakon tjedan dana.
Tokom godine dana istrage oko pripremanja navodnog terorističkog napada, zatvoreni anarhist je iskoristio sve zakonske opcije kako bi dostigao objektivnu proceduru mjerodavnih organa aktivnih u kriminalnom procesu. Nijedna nije uzeta u obzir. Zato je danas odabrao taj radikalni oblik izražavanja, kako bi skrenuo pažnju na ovaj manipulirani policijski slučaj. "Smatram da je pristup istražitelja i policije vrlo problematičan, to je prijetnja slobodi svakog ljudskog bića, prijetnja slobodi govora, prijetnja aktivizmu koji pokušava dovesti do boljeg svijeta, što ne uključuje samo anarhiste."
Martin je optužen u aprilu 2015. u okviru takozvanog slučaja Feniks, u kojem je pet osoba optuženo za pripremanje i neobavještavanje terorističkog napada na vlak. Martin je jedini ostao u pritvoru čitavo ovo vrijeme, a taj je pritvor sada produžen nakon intervencije tužitelja.
...

Krajem 2008., tokom hajke koju je pokrenula policija zbog nemira u Grčkoj nakon ubojstva Alexisa, belgijsko federalno tužilaštvo pokreće istragu protiv nekoliko anarhista i antiautoritarnih. 2010., na temelju jednog popisa djela koja policija pripisuje "anarhističkoj sredini" i dok se razvijala borba protiv izgradnje još jednog centra za migrante u Steenokkerzeelu, istražna sutkinja Isabelle Panou postavljena je na čelo istrage koja već ulazi u okvire antiterorizma. U maju, a zatim i u septembru 2013., u kontekstu iste istrage, izvršeno je desetak pretresa domova i anarhističke biblioteke "Acrata" u Bruxellesu. Radi se o prvoj antiterorističkoj istrazi. Istragu sprovodi antiteroristička jedinica federalne sudske policije, koja će se najprije oslanjati na Državnu sigurnost, zatim na vojnu Opću službu za informaciju i sigurnost te na različite antiterorističke organe drugih europskih država. Istraga je okončana 2014., da bi danas dospjela čak do parlamenta, zbog optužbe protiv dvanaestoro anarhista i antiautoritarnih. Nakon rasprave o legalizaciji posebnih metoda istraživanja korištenih tokom istrage (praćenja, telefonska prisluškivanja, prisluškivanja putem aparata postavljenih u domove, službeni pretresi, pokušaji infiltracije, nadzorne kamere ispred domova i unutar, barem, jednog doma) u oktobru 2015., spisi su poslani u parlament koji će 10. maja 2016. odlučiti da li će se otvoriti suđenje, i za koja krivična djela.
...

"Moramo poraziti neprijatelje Republike... uskratiti državljanstvo onima koji omalovažavaju francuske vrijednosti." Manuel Valls, premijer, 14. novembar 2015.

Ako treba priznati nekakvu dosljednost Francuskoj republici, onda je to dosljednost u masovnim ubojstvima. Od Državnog Terora iz 1793.-1794., iz kojeg proizlazi upravo riječ terorizam, pa do represije nad ustanicima iz 1848. i komunarima 1871.; od kolonizacije i deportacije židova, koju su omogućila prethodna registriranja, sve do masakra alžirskih prosvjednika 1961. u središtu Pariza, sve su Francuske republike velikodušno masakrirale kako bi moćnici mogli i dalje vladati i izrabljivati. Francuska država je brdo leševa na čijem vrhu stoji gadost koja je mogla opstati samo gazeći svoje prave neprijatelje, pobunjenike i revolucionare koji su se borili za svijet pravde i slobode. Kada bi uopće postojale te "francuske vrijednosti", ta bezimena glupost, onda bi to bio plakat ispunjen riječima koje traže osvetu nad buržoazijom, nad političarima, pandurima, vojnicima i popovima, koji su ih gazili kako bi potvrdili svoju moć.
...