Panagiotis Argyrou Hrvatski

Pogled unazad...

Samo nam je jednom dan život, kao jedna jedina šansa. Nikada više neće postojati, barem u ovom samostalnom obliku. A što mi činimo umjesto da živimo? Što činimo? Vučemo ga od mjesta do mjesta, ubijajući ga...” – Hronis Missios

Sudovi imaju vlastitu mjernu jedinicu za mjeriti život i slobodu; mjernu jedinicu koja upotrebljava oblike i algoritme pravnog jezika da bi izrazili što je pravedno a što nepravedno, što je dobro a što loše, što je normalno a što propada. I u tom procesu gdje se životi i slobode stavljaju na vagu zakona ponekad imaš priliku da pogledaš unazad; da se osjetiš krivim ili ne. Radi se o važnom trenutku, jer štogod kažeš može oko tebe nasipati samo još više cementa, može povećati broj trenutaka u kojima se vrata otvaraju i zatvaraju, možda ti može još više naviknuti uho na zvuk okretanja ključa u bravi, toliko da ti se učini kako si oduvijek slušao taj zvuk, da nije postojalo ni jutra ni večeri kada nisi čuo taj zvuk u neko predodređeno vrijeme.
Dakle, tu smo... Već pet i po godina slušam taj ključ. Pet i po godina moje oči se sudaraju sa zidovima. Pet i po godina s dvije zatvorske kazne (37 i 19 godina) i još jedna nadolazeća. A sada, na ovom suđenju, još jedna. Ovo će biti peto suđenje u nizu gdje ja čekam „da vidim što će mi se desiti” ili „da se moj smijeh pretvori u plač”. I ponovno je došao trenutak da postavim zrcalo ispred prošlosti i mojih odabira te pogledam unazad. Zato, gledam...

Gledam i vidim se kako odrastam u razdobljima kazneno ravnodušnih miroljubivih čudovišta. Gledam i sjećam se kako su mi od djetinjstva govorili da se ne petljam u stvari koje ne razumijem. Sjećam se kako su me pokušavali naučiti da je pogrešno brinuti se oko stvari o kojima se, izgleda, nitko ne brine. Sjećam se, kao mali učenik, humanitarnog bombardiranja Kosova i raznih dobrotvornih udruga koje su dolazile u škole kako bi nas uvjerili da život jednog siročeta u Jugoslaviji vrijedi koliko jedan Unicefov rokovnik. Sjećam se noći u mojoj dnevnoj sobi gdje gledam grobare TV-emisija koji tako indiferentno broje ubijene kao da izvlače brojeve lota. Sjećam se humanitarne mode usvajanja djece takozvanog „trećeg svijeta”, koji su patili i umirali žedni i gladni negdje toliko daleko da nas ne uznemire.
Sjećam se ulica ispunjenih izbjeglicama ratnih invalida i drugih ljudi kojima su bacali novčiće kao da pljuju na njih. Sjećam se ulične djece, vozača koji su psovali imigrante dok su ovi skakutali kroz prometnu gužvu da bi oprali vjetrobrane i to... „vrati se u svoju vlastitu zemlju”. Sjećam se beskućnika na uglovima trgovačkih centara, ispred ili pokraj blještavih izloga ispunjenih beskorisnim proizvodima koje su izradili maloljetnici u tvornicama zemalja Trećeg Svijeta kako bi svaki građanin Zapada mogao uživati u njima, i prolaznika koji su ravnodušno prolazili, možda malo uznemireni njihovom prisutnošću koja je remetila tu estetiku.
Sjećam se imigranata uličnih prodavača koji su nosili svoju robu u plahtama i policajaca koji su ih ganjali, tukli i vukli ih za vrat, odvlačeći ih na ulicu pred prolaznike, koje je izgleda samo smetalo da se to odvijalo baš usred njihovog prolaza.
Sjećam se ulaska u pubertet u zoru milenija. Kada su svi slavili i radovali se samo zato jer je bila 2000., i kada je izašlo novo izdanje računalskog softwarea. Sjećam se kako većinu mojih kolega iz razreda nije zanimalo ništa osim novog izdanja neke poznate markirane odjeće, cipela, mobitela i video-igrica. Čitava jedna generacija koja je potrošila interese svoje adolescencije na skupocjeno smeće i osjećala se sretno zato što joj je pružena šansa da potroši novac na to smeće. Čitava jedna generacija koja se naučila zabavljati gledajući glupe reality-show, kao Big Brother, u kojima se ljudsko dostojanstvo dobrovoljno briše za malo reklame i nešto novaca za nagradu, dok istovremeno na Srednjom Istoku padaju čelik i smrt u ime rata protiv
...

SVIM DRUGOVIMA ČIJA SU MI PRUŽILA TRENUTKE SLOBODE
Nešto prije okončanja suđenja za 4. uzastopni slučaj protiv Zavjere Vatrenih Ćelija, i osobno protiv mene kao anarhista koji je preuzeo odgovornost za sudjelovanje u ZVĆ, želio bih reći par stvari, ali ne sudu, nego svim drugovima čija su djela doprinijela žestini i smislu Feniks Projekta.
Iz očitih razloga svi zatvoreni članovi ZVĆ pozdravljaju drugove iz Ćelije Sole-Baleno (ćelija među-prakse Zavjere Vatrenih Ćelija i Bandi Svjesti), čije nas je djelo odmah koštalo optužbe za poticanje [na grčkoma, moralno poticanje] na 4 Djela Feniks Projekta: napad eksplozivom na osobno vozilo upraviteljice zatvora Korydallos, napad eksplozivom na osobno vozilo šefa stražara zatvora Nafplion, napad požarom u indonezijskom hotelu, pismo-bomba poslana bivšem komandantu antiterorističke jedinice u Ateni.
Nadležne vlasti shvatile su naknadno da se optužbe za poticanje na napad u Indoneziji, za koji je odgovornost preuzela Bijesna Jedinica/Međunarodna Zavjera Osvete FAI/IRF, ne bi nikada mogle održati na sudu, zato je ta optužnica odbačena čak i prije nego je krenulo suđenje.
No, što se ostalih napada tiče, vrijeđaju me optužbe za koje sam optužen zato što kao anarhist ne podnosim hijerarhijske odnose bilo kojeg stupnja; s druge pak strane, te optužbe pomažu mi da shvatim kako se moć osjeća pod prijetnjom kada anarhistički gerilci, čak i u stanju zatočeništva, pokušavaju ostaviti trag i povezati se s borbom izvan zatvorskih zidova, podržavajući neprijateljska djela koja poduzimaju drugovi.
Moć se osjeća pod prijetnjom kada shvati da uvjeti zatvora nisu ni približno dovoljni da slome borbenu energiju anarhističkih zatvorenika. Samo to je dovoljno da se sastave sve optužbe za poticanje na napade. Međutim, ni u kom slučaju nije dovoljno da slome moje raspoloženje i moju volju da se povežem sa svim drugovima na borbenim pozicijama.
...

Suđenja anarhističkim zatvorenicima koji su odabrali da svoje ideje i vrijednosti pretvore u nasilni oblik, koji su odabrali da se udruže s vatrom, eksplozivima i mecima protiv Moći, su samo još jedan stupanj rata između Anarhističke Pobune i svijeta Suverenosti. Zato, pri kraju jednog takvog suđenja, trećeg po redu s kojim sam suočen zbog mojeg djelovanja kao član anarhističke grupe direktne akcije Zavjera Vatrenih Ćelija, osjećam potrebu da se moje riječi ponovno sretnu sa svakim anarhističkim drugom izvan zidova.
Od septembra 2009., kada sam skočio u protuzakonitu slobodu dok su me gonili, i odabrao da nastavim anarhističko djelovanje sudjelujući u Zavjeri Vatrenih Ćelija pa sve do sada, proteklo je šest godina. Šest godina, od kojih sam pet trčao kroz betonsko vrijeme i prostor, i gušeću stvarnost zatočeništva. Oko 1825 dana prohodao sam beskrajne kilometre u krugovima ispod komadića neba izrezanim bodljikavom žicom. Oko 1825 dana zaključan prije zalaska sunca.
Pet godina daleko od lutanja divljim ulicama anarhističkog djelovanja, daleko od tih predivnih trenutaka kada napad poremeti redovitost. Pet godina u kojima se pojava drugova, prijatelja i voljenih odražava na staklima predodređenog vremena posjeta i dana, upotpunjujući mozaik izblijeđenih portreta tako mnogo osoba koje posjeduju živući razlog da prijeđu prag zatvora nadajući se u "jednog dana ponovno zajedno".
Da, u ovih pet godina nije bilo ni jednog jedinog trenutka kada sam se osvrnuo na prošlost sumnjajući da li je vrijedilo truda. Zato jer vrijednost i ljepota anarhističke pobune se ne može zamijeniti hladnom matematikom sudskih presuda.
...

U božićnim danima je ING Banka u Den Haagu (Nizozemska) postala metada anarhista. Sabotirani su bankomati i ispisane parole na fasade, u vezi Crnog Decembra. Banke su temelje ovog gušećeg kapitalističkog i represivnog društva. Zato smo odabarali napasti te simbole vlasti. Dok su ljudi bili zauzeti potrošačkom ludnicom božića, mi smo željeli omesti taj potrošački mir. Ne želimo pasivno čekati dok ovaj svijet pati. Uništiti kapitalistički sistem. Želimo anarhistički napad.
Ovo djelo je odgovor na poziv za Crni Decembar, koji su uputili anarhisti Nikos Romanos i Panagiotis Argirou, trenutno zatočeni u zatvoru grčke države...
Solidarni sa svim anarhistima u zatvorima širom svijeta!
Za Crni Decembar! Za anarhistički napad!
Izvor:325

Često vidimo političare i novinare koji se međusobno pitaju, vidljivo iznenađeni:
"Tko su ti anarhisti koji se usude prkositi našoj demokraciji? Tko su ti koji insistiraju na remećenju društvenog mira te sabotiraju stabilnost i normalnost političkog i gospodarskog života? Tko su ti koji se usuđuju dovesti u sumnju naše vrijednosti i naš način života? Dakle, tko su ti koji žele potkopati našu civilizaciju?"
To smo mi...
Mi smo ti koji bacamo molotove na pandure u Egzarhiji i na drugim mjestima, koji palimo policijska vozila, koji sudjelujemo u solidarnim djelima za anarhističke zatvorenike, koji prevodimo tekstove sa i na druge jezike. Mi smo ti koji sudjelujemo u anarhističkim okupacijama, koji cijenimo svaki oblik nekomercijalne umjetnosti, koji otvaramo putove širenju žive i radikalne teorije kroz samoorganizirane radio stanice i inicijative u našim prostorima.
Mi smo ti koji kroz anarhističku propagandu, tekstovima, plakatima, transparentima, grafitima, podržavamo i promičemo sukob s postojećim i napad na isti.
Mi smo ti koji sabotiramo tok tržišta nedjeljom.
Mi smo ti, mada zatvorenici države, nastavljamo bez kajanja našim putem i gledamo suce u lice s prezirom.
Mi smo ti koje zakon goni i koji živimo u ilegali jer svinje vode hajku protiv nas, jer se ne želimo predati ili želimo nastaviti s našom borbom.
Mi smo ti koji dižu u zrak mir i red, koji okreću svoje oružje protiv neprijatelja slobode.
Svi mi koji vjerujemo da neformalna organizacija i koordinirano anarhističko djelovanje, uz temeljno oružje raznolike teorije i prakse te stalnog anarhističkog ustanka, postaju mogući kada svatko samostalno odluči da može i želi doprinijeti na autonoman način artikulaciji i konkretiziranju prijedloga, strategija i kampanja, otvarajući na taj način putove kolektivne pobune protiv ovog svijeta.
...

Atena, 04.01.'16.: Preuzimamo odgovornost za požar Alfa Banke u ulici Akadimias i za požar bankomata Nacionalne Banke u Peristeriju. Oba požara su podmetnuta kao dio poziva na Crni Decembar, zatvorenih anarhista N.Romanosa i P.Argiroua.
Mada je ovo djelo zakasnilo na Crni Decembar, nadamo se da se Crni Decembar neće okončati. Planiramo nastaviti različitim djelima. Nećemo pisati mnogo, zato što je došlo vrijeme za djela, a ne za riječi.

DUG ŽIVOT ANARHIJI!

P.S. Svi vi koji ste se požurili negativno kritizirati poziv na Crni Decembar u stvari samo tražite razloge da "politizirate" vašu inerciju.

Sve dok plamenovi pobune gore u nama Crni Decembar će uvijek svugdje gorjeti!
FAI-IRF (Neformalna Anarhistička Federacija - Međunarodni Revolucionarni Front)
...

"Zato, protiv tiranije stvarnosti koju ste nametnuli narodu odabrao sam zauvijek čarobni realizam anarhije i revolucije bez kraja..." - Christos Tsakalos u svojoj političkoj izjavi u sudnici na trećem suđenju protiv Zavjere Vatrenih Ćelija, 04.11.2015., u Grčkoj.

Borba za slobodu uključuje borbu protiv svih onih koji nekažnjeno guše i nadziru naše živote.
Zapalili smo vatru 2016., u nedjelju noć, 3. januara, zapaljivom napravom s ogođenom aktivacijom, u glavnom uredu ISP SERVICE, privatne zaštitarske službe koju je osnovao bivši agent sigurnosne-obaviještajne agencije čileanske diktature, kao i brojni drugi agenti diktatorske represije koji su razvili svoj vlastiti biznis zaštitarstva u privatnom sektoru kada je stigla demokracija. Naša je vatra uspješno oštetila dio fasade zgrade u ulici Lord Cochrane, u središtu Santiaga.
Svjesni smo činjenice da su poduzeća zaštitara, telekamera i nadzora unosan biznis utemeljen na ideologiji sigurnosti, koju promiču Država/Kapital, a podržava većinski dio društva, koji bez dovodeći u pitanje pojam moći reproducira i štiti pojam Totalne Sigurnosti, zadovoljni što na svakom uglu svakog kvarta ima sve više nadzornih kamera, zaštitara i policije.
Našom zapaljivom ustaničkom vatrom, pod nosom nadzora, još smo jednom dokazali ranjivost mreže dominacije; jačajući našu odluke, odnose i svakodnevno djelovanje u direktnom napadu na zgrade, predstavnike, upravitelje i zaštitnike društvene kontrole.
Već smo jednom rekli, i ponavljamo još jednom: moć nije nikada neranjiva, anarhistički napad je uvijek moguć.
...

U posljednjim satima decembra 2015. napali smo ured dobavljača oružanih snaga, BAE System na bulevaru River, u Richmondu, bojom i maljevima.
BAE System zarađuje na milijune ratom i njegova tehnologija je odgovorna za bezbrojne smrti civila diljem svijeta.
Ovo je djelo počinjeno kao dio Crnog Decembra, mjeseca direktne akcije koju su pokrenuli anarhistički zatvorenici Nikos Romanos i Panagiotis Argirou u Grčkoj.
Počinili smo ovo djelo i u znak solidarnosti s anarhističkim zatvorenicima koje države drže u zatočeništvu diljem svijetu, i u znak solidarnosti s domorodačkim zatvorenicima koje drže u zatočeništvu kolonijalističke "vlasti", ovdje u takozvanoj "Australiji" - i sa svim političkim zatvorenicima.
Crni Decembar je svukud!
Anarhistička Ćelija Ureda za Oživljavanje
...

"Nalazimo se u procesu kvalitativnog jačanja "civiliziranog rata", u kojem sreća jednog živi uz patnju drugog [...].
U tom kontekstu anarhija poprima jednu stratešku šansu da zapali sve oblike političkog zastupanja i da postane front otvorenog rata, a ne konvencionalnog, protiv moći, koji će pretvoriti različitost i pluralizam stavova unutar anarhističke zajednice u prednost, i ujedinit će ugnjetavane koji budu odlučili slomiti lance pokornosti u stvorenim središtima borbe. [...]
Mjesec koordiniranih djela kako bi se međusobno upoznali, izašli na ulice i uništili izloge trgovačkih centara, okupirali škole, fakultete i općine, distribuirali tekstove koji će širiti poruku pobune, postavili eksplozivne naprave protiv fašista i vlasnika, izvjesili transparente na ulice i mostove, preplavili grad plakatima i letcima, dignuli u zrak domove političara, bacili molotove na policiju, označili zidove parolama, sabotirali miran tijek robe usred božićnog perioda, opljačkali iskazivanje bogatstva, organizirali javne aktivnosti i izmijenili iskustva i razloge o različitim temama borbe. Sresti se na ulicama grada i crtati pepelom na odvratnim zgradama banaka, policijskih stanica, multinacionalki, kasarni, televizija, sudova, crkvi, dobrotvornih organizacija. [...]
Crni Decembar ne želi se jednostavno pretvoriti u par dana pobune; ono što u stvari želimo je stvoriti - kroz anarhističko raznovrsno djelovanje na različitim razinama - platformu neformalne koordinacije u čijim će se temeljima susretati subverzivni impulsi; prvi pokušaj neformalne anarhističke koordinacije, koja nadilazi predodređeni kontekst, koja stremi ka stvaranju iskustva borbe kako bi se pokrenuli subverzivni prijedlozi i strategije sukoba. [...]"

Pisali su Nikos Romanos i Panagiotis Argirou prije nekoliko tjedana iz zatvora u kojem su zatvoreni.
...

U noći 22.12. sabotirao sam 3 bankomata na širem području Edinburga. Koristio sam poliuretansku pjenu kako bih blokirao sve ulaze i izlaze. Taj se materijal najprije širi, a nakon nekog vremena se skruti. Na taj sam način napao zidove mojeg civiliziranog života.
Divljina ne živi u aveti Prirode. Jedina stvar koja postoji u nečem tako idealiziranom je otuđenje civiliziranih. Divljina ne posjeduje lice, manifestira se kroz stvaranja pukotina u sistemu. Napad ne može biti učinkovit ako se ograničimo na rigidne dvojnosti. Odvajanje Priroda - Civilizacija je također civilizirano. Neopipljiva civilizacija je čak i više pritajena nego ona materijalna. Kada se na anticivilizaciju gleda samo kao na ustanak protiv tehnologije i obranu svete Prirode, onda je to zaista površno, još samo jedan proizvod društvenog otuđenja, a ne svjestan odabir.
Ova sabotaža je ispoljavanje mizantropskih osjećaja. Usmjerena na one koji će ujutro zateći svoju normalnost zamrznutu barem na par sati i koji će osuditi počinitelja. Masa je trula i možda čak i odvratnija od onih koji danas vladaju, jer ili se žale zato što njihova avet Pravde nije zadovoljena ili su jednostavno postali automi društva. Zahvaljujući masi postoji gospodar, nema drugog načina. Zato, u tom kontekstu, onima koji su na strani ugnjetavanih ja nemam što reći. Svima drugima, kakav god njihov pristup bio, ako ih nije potrošio novi moral ili neki drugi lanci ega, imao bih mnogo za reći.
...

Ćelija "Militanta Anarhija" Neformalne Anarhističke Organizacije/Međunarodnog revolucionarnog fronta preuzela je odgovornost za podmetanje požara u poštanski ured u Pefkiju, sjeveroistočnom kvartu Atene. Napad, počinjen improviziranom napravom sastavljenom od plinskih boca za kampiranje, odvio se u zoru 22. novembra. Razbijeni su prozori i nanijeta je manja šteta fasadi ureda. Djelo je počinjeno kao čin solidarnosti s anarhistima protiv kojih se vodi suđenje na antiterorističkom sudu zatvora Korydallos, i koji se nalaze u zatvoru optuženi za pljačku istog poštanskog ureda, te kao odgovor na poziv za Crni decembar anarhističkog djelovanja koji su pokrenuli zatvoreni anarhisti Nikos Romanos i Panagiotis Argyrou.
...