Prigionieri anarchici

Danas popodne Ćelija Crni Juni poslala je medijima i policiji izjavu o postavljanju improvizirane eksplozivne naprave na 4 mjesta u Pragu. Konkretnije, u zgradu Visokog suda, na Kriminalistički institut češke policije, u parlament i u Češku televiziju. Do eksplozije nije došlo ili nije moglo doći. Namjera je bila evakuacijama narušiti rad tih institucija, koje koordiniraju zločin.
Sve se to zbilo u znak solidarnosti s anarhistom Martinom Ignačkom, koji je 27.05.2016. odlučio da u istražnom zatvoru Pankrac krene u štrajk glađu, zbog produženja pritvora. Martin Ignačak je optužen za pripremanje terorističkog napada. Već se više od godinu dana nalazi zatvoren u istražnom zatvoru, unatoč činjenici da je samo žrtva provokacije policijskih agenata. K tome, tužiteljstvo nije još iznijelo ni jedan dokaz kojim bi dokazali istinitost tih ozbiljnih optužbi. Čitav je proces stalno popraćen mješavinom manipulacija, laži, šikaniranjima i uskraćivanjem ljudskog dostojanstva.
Današnje djelo Ćelije Crni Juni je odgovor na navedenu situaciju. Ovim je djelom privremeno narušen rad institucija koje sudjeluju u tome. Kriminalistički institut češke policije koji je započeo progon anarhista i drugih protivnika organiziranog kriminala, odnosno kapitalizma. Parlament je pak zakonodavna moć koja organizirani kriminal stavlja u zakonske okvire. A sud igra ulogu pacifikatora opozicije, šaljući u zatvor svakoga tko se suprotstavi kapitalizmu i zastrašujući one koji to podržavaju. Svi mediji imaju u tome potpornu funkciju propagandističke manipulacije. Kada zakonodavstvo, policija i pravosuđe napadnu anarhiste zbog njihovog slobodoumnog stava, mediji ih prikažu kao krvoločne teroriste kako bi stvorili sveopće ozračje straha. Ali kada anarhist Martin Ignačak krene u štrajk glađu kako bi se domogao svojeg dostojanstva, onda mediji o tome šute. Kao što šute o terorističkim aktivnostima države, koje stalno padaju na naše glave.
...

Već smo informirali o činjenici da Martin nije bio upoznat s odlukom suda. Sve do danas (9. juna) nije dobio službenu odluku, već su ga o njoj informirali obitelj i advokat koji ga je jučer posjetio. Sud je odlučio da Martin mora ostati i dalje u pritvoru. Zato danas Martin službeno započinje štrajk glađu.
Slijedi Martinova izjava:

POČETAK ŠTRAJKA GLAĐU
Štrajk glađu je moja spontana reakcija na situaciju oko policijskog pristupa slučaju Feniks.
Za mene je situacija postala nepodnošljiva zbog kleveta koje je R. Šlachta demagoški iznio na Visokom sudu. Smatram nepravednim da se moja obitelj nadzire, da njihovi životi budu u upleteni u slučaj Feniks te da se prosuđuju njihovi stavovi i osjećaji. To indirektno dokazuje da svaka kritika postaje poticaj za nadzor disidenata i za prikupljanje informacija o njihovom privatnom životu.
Smatram isto tako nepravednim da policija zadire u privatni život mojih prijatelja i moje obitelji, pozivajući njihove poslodavce i stanodavce, te pokušavajući ih na taj način zastrašiti.
K tome, istražni zatvor u Pragu - Pankrác svjesno krši moralna i ljudska prava u vezi prehrane, osim što mi dostavljaju hranu koja je potpuno nehranjiva, nemam pristup ni veganskoj prehrani. Hranu u potpunosti dostavljaju ljudi iz vana, što je vrlo teško za moju obitelj i prijatelje.
Uz to, moje zadržavanje u pritvoru poprimilo je oblik pritiska - ne samo zbog toga što mi uskraćuju vegansku prehranu, nego i zbog stalnih mjera "sigurnosti", te se tako posjete mojeg advokata odvijaju kroz rešetke ili pleksiglas, čak i kada trebam proučiti dokumente spisa. Mada sam prije mjesec dana imao pristup dokumentima bez takvih mjera.
Ovim prosvjedom želim izraziti nezadovoljstvo i pokazati da policija sramotno ide u ekstreme i da svjesno krši zakon. Daju lažne, ciljane i neistinite informacije kako bi me zadržali u pritvoru, na temelju pukih pretpostavki i konstrukcija koje su izgradili policijski službenici i istražitelji.
...

Mnogo je stvari rečeno o vrijednosti solidarnosti, i sve ima svoju važnost zato što pridonosi nastojanju davanja značenja smislu koji predstavlja životni sastojak naših planova i djelovanja. Pokušat ću iznijeti na moj vlastiti način egzistencijalni aspekt solidarnosti, naravno kroz moje vlastito iskustvo.
Solidarnost znači najprije emocije. Predivne, divlje, ali nadasve iskrene emocije. Emocije koje predstavljaju vodeću snagu za rast anarhističkih dinamika, koje su oslobađajuće, kada se u gradu čuju i osjete uzvikivanje parola, gradnja barikada i bacanje zapaljivih boca koje padaju na lakeje vlasti. Solidarnost ne znači identificiranje, nego suučesništvo sa svakim koji odabere urezati oslobađajuće putove na karti anarhističkog ustanka. To je odnos i unutar tog odnosa razvila su se iskustva i stvorile zajedničke želje za uništenje ovog svijeta, ne u nekoj neodređenoj budućnosti, nego najprije u nama samima, a zatim i onog oko nas. Uništenje degeneriranih odnosa koje ovaj svijet stvara, u svojim slikama, simbolima, službenicima i lojalnim lakejima.
...

Međunarnodni dan kada svi zatvorenici iz svih krajeva svijeta, svi koji proživljavaju prisilno stanje zatočeništva u kaznenim zatvorskim logorima demokracije, svi kojima je oduzeto najvrednije dobro slobode, ujedinjuje svoje glasove, svoje misli i osjećaje kako bi im se poslao znak da nitko nije sam.
Unatoč stotinama kilometara koji nas razdvajaju, unatoč što se međusobno ne poznajemo, unatoč svim našim razlikama, postoji nešto što prelazi granice i briše sve razdaljine, nešto što se ne može utamničiti, nešto nadilazi zidove koji nas okružuju, nešto što nema cijene u srcima svih onih koji to osjete, izražavaju ili primaju.
To je snažan osjećaj solidarnosti koji nas ispunjava snagom, koji nam daje hrabrosti, kako se ne bi predali čak i u ovim vrlo teškim uvjetima koji svi proživljavamo, i zato se nastavljamo boriti istom strašću.
To je snažna veza između onih koji se smatraju drugovima putnicima, između onih koji pretvaraju teoriju u djelo, onih koji razvijaju višestruko djelovanje u svrhu uništenja postojećeg, onih koji se bore protiv svakog oblika nametanja i ograničenja, koji uzvraćaju udarac nepravdi i izrabljivanju, koji bijesom i sviješću slijede častan životni izbor.
To je solidarnost koja je danas, više nego ikada, postala meta vlasti, represijom i kriminalizacijom. No, ona je i naše oružje, nema veze koliko god pokušali nikada nas neće uspjeti razoružati. Zato što su "metci" solidarnosti sve male ili velike geste podrške svih onih koji nas smatraju dijelom sebe samih, i onih koji se ne mogu osjećati slobodnima dok istovremeno su drugovi zatvoreni, taoci u rukama države.
SOLIDARNOST SA SVIM ZATOČENICIMA DRUŠTVENO-KLASNOG RATA
SVE DO UNIŠTENJA I POSLJEDNJEG ZATVORA
Grigoris Tsironis
Zatvor Koridallos
11.06.2016.
...

Za svakoga od nas koji je naučio brojati svoje korake unutar zatvorskog dvorišta i odvajati svoje dane između zaključavanja i zaključavanja.
Istovremeno 11. juni je dan rata. To je dan pobune zato što zakon i red mogu vladati, ali ne mogu gospodariti.
Postojanje anarhističkih zatvorenika podsjeća nas na postojanje anarhističkog rata. Rat koji ponekad sporo gori, a ponekad zaslijepi nebo svojim plamenom.
Svaki rat ima svoje gubitke. To su drugovi koji su izgubljeni pandurskim metkom ili bombom kojoj se "žurilo" da eksplodira...
Drugovi koji neće biti uz nas na idućem sastanku zavjere.
A zatim su tu oni koji su upali u neprijateljsku klopku. Neprijatelj koji je prekršten u demokraciju i osvećuje se zatvorima i sudovima.
Demokraciju koja voli nositi svoje zatočenike kao trofeje od zatvora do zatvora, u specijalnim uvjetima, osuđene na brdo godina kazne...
Unutar ćelije pitanje koje te često ošamari je:
- "Da li je vrijedilo?"
Kažu da ako te tvoj neprijatelj ne progoni onda činiš nešto krivo...
Premještaji, specijalne sudnice, specijalni uvjeti izolacije, štrajk glađu, zabrana posjeta, hapšenja i zatvaranja članova obitelji, nova suđenja, pokušaj bijega iz zatvora... dokazi su da se nismo predali...
Zatvor ti može oduzeti slobodu, ali i dalje nosimo rat protiv autoriteta unutar nas, u svakom zatvorskom premještaju, u svakom pretresu ćelija, u svakom zaključavanju vrata.
I ponekad, kada se učini da zidovi postaju viši i svako zaključavanje stražara odzvanja u tvojoj glavi, znaš da nisi sam.
Znaš da ti se to nije jednostavno desilo, da nisi bio loše sreće zato što su te uhvatili.
Znaš da si nastavak niti, povijesti koja započinje pobunom Spartaka, a čak i ranije...
...

Zatvor posjeduje tu strašnu sposobnost da ostavi svoje neizbrisive tragove na tijelima i umovima svojih prebivatelja.
Tragove tuge, frustracije, nasilja, gušenja, tjeranja. Vrata koja se nastavljaju zatvarati i otvarati svaki dan u isto vrijeme, uz isti odvratni zvuk u monotonom ritmu ubitačne rutine koja uštrcava svoj otrov nepokretnosti i oholosti polako i bolno.
Kratki opis distilacije sepse koju proizvodi zatvor je dovoljan da shvatite mržnju koju osjećamo prema zatvorima.
Zato svaki put kada plan bijega uspije, svaki put kada zatvorski službenik ima neočekivani posjet, svaki put kada zatvorski upravitelj ili policijski narednik plati cijenu svojeg prezrivog izbora, naša se srca ispune jedinstvenim osjećajem radosti i zadovoljstva. Zato što osveta za zatočeništvo može pomoći samo kada se otjelovi kroz neprekidan napad na predstavnike zatvora.
Ako danas nešto nedostaje to nije bezopasno brbljanje, nego predivni i hrabri izbori drugova kako bi se kreirale točke organiziranog napada, kako bi se odgovorilo dinamički na pepeo koji je ostao iza represije, kako bi se potvrdila anarhija naspram njenih neprijatelja. Nedostaju strastveni razgovori za potrebno djelovanje koje trebamo izgraditi, za planiranje deregulacija, danas, sutra i dok god postoji ovaj svijet autoriteta koji nas okružuje.
Ono što danas želimo, svi mi koji osjećamo da nas guši suvremeni način život, ostaje zajedničko. Koordinirati i napasti šireće krakove države, kapitala, civilizacije, društvene apatije, svakidašnjeg bijega u gradovima. Bezbrojne neprijateljske slike u neprijateljskim šablonama života kojima, da bi ih uništili, trebamo izmijeniti ritam, pokret i mrski mir.
...

Danas je predsjedavajući sudac A. Yfanti dao novo značenje pojmu brze procedure. U roku od 2 i po sata "pročitano" je na tisuće stranica dokaza. U normalnoj proceduri takvi bi dokumenti bili čitani u sudnici riječ po riječ, pošto su, navodno, dio dokaza za suđenje.
Po naredbi uprave žalbenog suda, suđenje Zlatnoj Zori [grčka stranka ekstremne desnice, nap.prev.] je obustavljeno, tako je predsjedavajući sudac A. Yfanti mogao "okončati" suđenje protiv ZVĆ, još jednom dokazujući da su presude odlučene prije nego suđenje započne.
Danas, 02.06., svi su svjedoci saslušani u rekordnom vremenu, a često uz odgovore koje su diktirale policijske uprave. Zatim, unatoč zahtjevom za prekidom kako bi se ZVĆ mogli upoznati s dokazima, sudac je nastavio proces bez rasprave.
Čitava hrpa dokumenata od stotina stranica prelazila je iz ruke u ruku sudaca, dok je predsjedavajući govorio "Pretpostavljam da ne želite sve to čitati...", dok je sam sebi odgovorio "idemo dalje".
Očekuje se da će se suđenje nastaviti u utorak i srijedu, uz ispitivanje svjedoka obrane. Drugovi iz ZVĆ i drugarica Angeliki Spyropoulou neće pozvati svjedoke u svoju obranu i pročitat će izjave sudnici.
Nije ničemu vrijedilo što tokom čitavog procesa neka od imena od 28 okrivljenih nisu uopće spomenuta, niti je njihov odnos sa ZVĆ dokazan, dok svjedoci protiv Evi Statiri, Athene Tsakalou i Chrisa Polydorosa, svi redom antiteroristički panduri, nemaju pojma o njihovim optužbama. No, svi okrivljeni su i dalje optuženi za sudjelovanje i članstvo u ZVĆ uz otežavajuću okolnost - što znači da umjesto kazne od 5-10 godina, riskiraju kaznu od 10-20 godina!
...

Prije nekoliko dana tužiteljica V. Marsioni kaznila je druga iz ZVĆ, Giorgosa Nikolopoulosa jednom godinom disciplinskih mjera nakon što su tokom pretresa u njegovoj ćeliji "pronađene" zabranjene stvari.
Ista tužiteljica kaznila je i drugove iz ZVĆ Michalisa Nikolopoulosa i Panagiotisa Argyroua.
Izvor: 325

„Anarhistički zatvorenici nisu sami” i „ako dirnu jednog od nas, dirnuli su sve nas” su parole koje su još jednom zaživjele u svakidašnjom anarhističkom djelovanju prije, tokom i nakon suđenja protiv nas. Uzvici prezira prema vlastima koji prodiru kroz policijsku kontrolu i zidove do onih kojima se sudi očito dovode do bijesa suce i pravosudne službenike, kao što je bilo vidljivo na njihovim licima, i kao što su izmamili osmijehe na naša. Prisustvo u sudnici nama dragih poznatih i nepoznatih osoba ispunilo nas je ponosom i radošću, sprečavajući da nas zaplaše optužbe i zahtjevi tužitelja.
Ne mogu nas zaustaviti. Djela solidarnosti i negacije postojećeg koja su se proširila različitim zemljama su još jedan dokaz činjenice da smo svugdje, da za nas granice ne postoje i da je solidarnost neodvojiva od naših djela. Drugovi koji su odabrali i nastavljaju odabirati sukob, koristeći priliku u nastojanju da realiziraju svoje živote, odražavaju svoje želje, instinkte i strasti, kao i da dokrajče moć u svim svojim oblicima i svugdje, koji se ne zadovoljavaju praznim i samodopadnim riječima ustraju i izlažu se kroz djela aktivne solidarnosti: moja ljubav i poštovanje svima njima. Njihov prezir i hrabrost daju mi ogromnu snagu. Pokušavajući učiniti ono što se kaže i u ono što se vjeruje, pretvarajući riječi i ideje u djela, započinje se vraćati kontrola nad vlastitim životom. Prestajemo biti gledatelji i postajemo protagonisti u želji da preuzmemo uzde naših života odlučujući autonomno o prioritetima, ritmu, vremenu i projektima. Preuzimajući inicijativu postavljamo se napadački, bez da čekamo da se stvari dogode ili pozive pokreta koji nemaju nikakve veze s nama koji se odlučujemo na našu vlastitu borbu. Imamo bogatu povijest, snažne ideje i mnogo mašte da se nastavimo obnavljati. Kada nam to postane način života, prihvatimo i zatvor i posljedice našeg izbora sukoba.
...

Doznajemo da je anarhistički drug Gabriel Pombo da Silva napokon slobodan, unatoč preprekama koje su se bile stvorile oko njegovog otpuštanja nakon što je odslužio svoju kaznu.
Uslijedit će nove vijest što prije bude moguće.
PISMO GABRIELA POMBO DA SILVE
"Anarhizam je nešto što se tiče pojedinca, ne samo u odnosu na zajednicu, nego i u odnosu na samog sebe. Anarhizam nije usmjeren na "građanina" nego na narod." - Albert Libertad
Dragi drugovi,
Napokon, nakon beskrajnih igri i šikaniranja od strane zatvorske institucije i ministra unutarnjih poslova, bili su prisiljeni da se pokore svojim vlastitim zakonima, koje oni neprekidno krše, i sada sam ovdje, napokon slobodan, dok pišem ove prve riječi zahvalnosti i ljubavi svima koji su me u ovih više od 30 godina pratili i potvrđivali moja anarhistička uvjerenja, pretvarajući u djela temeljne vrijednosti i principe anarhizma, kao što su uzajamna podrška i solidarnost, i napokon me uspjeli otrgnuti iz kandži zatvorske zvijeri protiv koje ću se i dalje boriti na ulicama, ne zaboravljajući, naravno, bitku koja se vodi vani.
Siguran sam da sam čak u svemu ovome bio vrlo privilegiran što sam imao podršku drugova, zato što ima mnogo njih koji nemaju tu mogućnost. U nadolazećim danima napisat ću podrobniji tekst o našem pokretu i mogućim strategijama koje bi trebali razviti kako bi izliječili revolucionarni anarhizam naših predaka od svih institucionaliziranja i beskorisnog blebetanja.
Da budem jasan, neću nikada zaboraviti naše slobodarske drugove zatvorene u španjolskoj državi i diljem svijeta, nadasve Monicu, Francisca, Claudija i nedavno uhapšenu drugaricu koja će ubrzo biti izručena njemačkoj državi, te mnogo drugih neimenovanih.
Ima još mnogo toga za učiniti, znam, i neće sigurno ostati neučinjeno zbog nedostatka volje, strasti i predanosti.
...