Prigionieri anarchici

U očekivanju suđenja protiv nekoliko anarhista optuženih za pljačke banaka u Aachenu 2013. i 2014., tužiteljstvo iz Aachena u Njemačkoj i njihovi poslušni glasovi, mediji, koriste svaku dostupnu priliku za unaprjeđenje svojih istraga.
Bilo to na pravosudnoj ili na suptilnoj medijskoj razini, uvijek se radi o izrazima različitih krakova istog represivnog mehanizma. Kao i obično službeni mediji pohlepno traže „dobru” priču svim potrebnim sredstvima, perverzno istražuju ljudske živote, ne obazirući se na ikakvu etiku. Zato ne oklijevaju da pomognu tužiteljstvu pri širenju svojih fantazija. Pročitali smo ih bez previše iznenađenja – to je ono što u biti novinari rade – i gledali histerični spektakl stvoren oko optužene. No, premda nismo iznenađeni ipak osjećamo potrebu da razjasnimo par stvari koje su možda postale maglovite usred neprekidne bujice pisane i televizijske bljuvotine.
Nakon što su izlučili nekoliko članaka u kojoj je optužena opisana na temelju slike koju tužiteljstvo želi proširiti, mediji su sada odlučili kako je došlo vrijeme da sami stvore svoju priču. Priča je stigla do nas kroz glasine da je neki nizozemski novinar na Indiymediji zatražio informacije o optuženoj. Očito nezadovoljan slikom koju diktira tužiteljstvo, tražio je „osobe iz skvoterskog pokreta u Amsterdamu koje bi mogle nešto reći o X”, nakon čega je izjavio da tkogod se odluči cinkati neće imati razloga za brigu pošto „neće nikome reći da se taj razgovor odvio”. Izlišno je reći da nam se sve to gadi. No, ono što treba reći je da pošto do sada optužena nije dala nikakvu izjavu ni za medije ni za pandure, ne trebaju to učiniti – oprostite što upozoravamo na nešto očito – ni drugi.
Treba biti jasno da su mediji i policija dvije strane jedne te iste medalje te da tijesno surađuju na vrlo usklađen način: mediji love priču, tužiteljstvo izbaci par pretpostavki i skicu karaktera, mediji to objave i tako pretvore u „istinu”, i eto!, tužiteljstvo je spremno da reproducira tu „istinu” i iskoristi medijski lov na optužene. Jer ako mediji tako kažu, onda to mora biti istina. Jer ako mediji izjave da su to opasni zločinci u bijegu, onda mora tako biti – itd., itd. u beskonačnost. Svim tim pokušajima zastrašivanja je jedini cilj učvrstiti optužbe države i odvesti optuženu pred optuženičku klupu, već proglašenu krivom strojem laži, kleveta i državne propagande. Navedene taktike nisu ograničene samo na taj slučaj; one se beskrajno reproduciraju kroz povijest. Mediji nisu samo u službi represije, oni su sama srž represije.
Suradnja između države i medija uvijek je predstavljala recept za varljive informacije, koje proganjaju i suzbijaju. Mediji igraju značajnu ulogu u manipulaciji javnog mnijenja, oni jamče hegemoniju podrške državi, čak i kada je natjerana da skine masku „pravde” i otvoreno pokaže svoj represivni mehanizam. Mediji opravdavaju represiju protiv svega i svakoga tko odstupa od pravila, protiv svih koji ne funkcioniraju na produktivan i suportivan način za državu i kapital. Čak, ili možda nadasve u demokratskom režimu, kao ovaj u kojem živimo, mediji su isprepleteni s državnom propagandom; oboje nam nude iluziju odabira izgradnje stava, odabira tko će nas tlačiti. No, ti „izbori” su uvijek omeđeni istim strogim parametrima totalitarnog
...

Ažurirano 31.08.2016.: Divine, zatvoren na odjelu visoke sigurnosti, AS2, zatvora u Ferrari, ne nalazi se u izolaciji, ali pošta je pod cenzurom, mada može dobivati i slati pisma.

Doznajemo da je Divineu, drugu uhapšenom 2. augusta zbog posjedovanja eksplozivnog materijla, dozvoljen prvi susret s članom obitelji. Divo pozdravlja sve, osjetio je snažno i jasno ljubav, toplinu i bijes koju su u nedjelju popodne nadišli zidove zatvora u Ferrari, u kojem je zatvoren.
Nažalost, naši su glasovi jedini koje je mogao čuti u posljednja dva tjedna, javlja nam da se nalazi u izolaciji već osamnaest dana, ne prima telegrame, razglednice ni pakete.
Pozivamo sve da ispune poštu zatvora u Ferrari kako bi još jednom izrazili solidarnost s našim drugom, i kako bi upravitelj sa svojim psima čuvarima shvatio da Divine nije sam, niti tamo unutra.
Uslijedit će vijesti nakon razgovora s advokatom.

Adresa:
Umoru Divine
via dell’Arginone, 327
44122 Ferrara – Italia

Napokon, nakon skoro dvije godine, tužiteljstvo je zatvorilo istragu i poslalo anarhističke drugove Juana, Enriquea i Nataly na suđenje, optužujući ih po antiterorističkom zakonu za eksplozivne napade na stanice podzemne željeznice i policijske postaje tokom 2014.
Tužiteljstvo traži 10 godina zatvora za Enriquea Guzmana, kojeg smatra suučesnikom u jednom napadu na policijsku stanicu.
Nataly Casanova se smatra odgovornom za posjedovanje baruta u vlastitom domu (tokom pretresa 18. septembra 2014.) i za sudjelovanje u napadu na podzemni vlak na stanici Los Dominicos.
Tužiteljstvo traži doživotni zatvor za Juana Floresa, optuženog za sudjelovanje u napadu na podzemni vlak na stanici Los Dominicas, u napadu na policijsku stanicu i u napadu na stanicu podzemne željeznice Subcentro at Escuela Militar.
Ubrzo će sud odrediti datum za pripremu suđenja, kada će biti iznijeti dokazi koji će se koristiti na suđenju.
Čak i ako narede da budu kažnjeni u paklu, ideje oslobođenja ne mogu zauvijek ostati zaključane.

13. augusta drug Juan Flores premješten je, tokom jedne operacije zatvorskih stražara, iz Santiago Zatvora 1 u Zatvor Visoke Sigurnosti (CAS), zajedno s Enriqueom Guzmanom. Oba druga su okrivljenici na takozvanom „Slučaju Bombas 2”.
Razlog iznenadnog premještaja je navodno otkrivanje „plana bijega” nakon što je u Juanovoj ćeliji pronađen crtež koji prikazuje napad na zatvor.
Advokati druga poduzeli su mjere te je Juan ponovno vraćen u Santiago 1. Drug Enrique ostat će na odjelu maksimalne sigurnosti CAS-a.
Strah zatvorskih stražara odaje njihovu nespretnu bespomoć pri suočavanju s nepopustljivim uvjerenjima.

*** Posthumna presuda

Kada se nešto okonča obično nas zanima samo opći pregled.
Kalkuliramo korist i štetu.
Rijetko pogledamo unazad da bi razmislili o smjeru koji je doveo do krajnjeg ishoda. A još rjeđe gledamo ispred da bi promatrali novi obzor koji se rađa, kada danas postaje jučer...
Dva suđenja protiv Zavjere Vatrenih Ćelija okončala su se prije dva tjedna. Jedan je, u vezi 250 djela organizacije, trajao više manje 3 godine, dok je drugi, u vezi pokušaja bijega, trajao 5 dramatičnih mjeseci u neprekidnom ozračju tenzije s predsjedavajućom sutkinjom.
Svako od nas, tko je preuzeo političku odgovornost za ZVĆ i stao u obranu organizacije i njenih djela, osuđen je na 21–28 godina zatvora na prvom suđenju, a na 115 svako od nas na drugom...
Prvi zaključak je da suci vjeruju u zagrobni život, budući da jedan životni vijek nije dovoljan da se te kazne odsluže.
Drugi zaključak je da odabir urbane gerile i oružanog revolucionarnog djelovanja
...

18. augusta sud je donio odluku da zadrži tri pritvorena anarhista još 3 mjeseca u istražnom zatvoru.
Sva se trojica još nalaze u izolacijskim ćelijama („N-tipa” na poljskom) i tretirani su kao „najopasniji” zatvorenici.
Datum početka suđenja još nije poznat.

wawa3.noblogs.org

4. augusta, zbog nasumične policijske kontrole kraj Sparte, okončao se put slobode.
Dva različita puta su došla do kraja, dok su dva različita započela, no ipak imaju jedan zajednički cilj. Slobodu. Sloboda koja nam nije data i nije zajamčena čak ni na tren. Naprotiv, svako se od nas, na vlastiti način i s vlastitim obilježjima, vrlo oštro borio za nešto što se podrazumijeva.
Borili smo se za svaki slobodni pogled u nebo, za svako slobodno rukovanje, svaki slobodni zagrljaj, svaki slobodni udisaj.
Potvrdili smo ono što nam svaki kazneni mehanizam oduzima, naše jedine oružje naša beskrajna želja za slobodom, ali i hrabrost koju izvlačimo iz pomisli da se borimo i za one koji više nisu s nama.

S druge strane, nasuprot slobodi i samog života, susreli smo se s uniformiranim državnim ubojicama, poslušnim psima, lakejima buržoazije i njenog kapitala. S onima koji nisu oklijevali da nam pucaju u leđa, koji su nas mučili jer smo instinktivno poduzeli najočitije, pokušali pobjeći iz njihovih ruku. No, i da su meci pogodili metu bili bi ubili nas, ali ne naše ideje. Zato što, vrlo jednostavno, ustrajnost slobode ostaje nedodirnuta kroz sva vremena unatoč svim sojevima tužitelja i njihovog oružja. Zato što se naši vidici neće nikada prilagoditi šupljim glavama vlasti. I na taj način, čak i ako ubiju nas neće nikada izbrisati viziju revolucije, koja će i dalje
...

U noći između 16. i 17. augusta sabotirana su četiri bankomata.
Taj napad predstavlja gestu solidarnosti s osobama optuženima pljačke u Aachenu.

(O temi pljačke banaka u Aachenu može poslužiti brošura na francuskom jeziku Allonger la main)

U zoru utorka 21. juna jedinice Mossos d’Esquadra [katalonska policija, nap.prev.] provalile su kroz vrata doma anarhističkog druga u Barceloni, gdje je živio sa svojom partnericom i drugim sustanarima. Svi su se probudili s oružjem uperenim u njih te satima zadržani u lisicama dok je policija pretresala i devastirala stan, u četvrti Eixample. Na kraju je drug uhapšen i odveden u Madrid, gdje je Nacionalni Sud odlučio pritvaranje na osnovu Europskog naloga za uhićenje, koji je izdalo tužilaštvo iz Aachena, optužujući ga za sudjelovanje u eksproprijacije podružnice banke Pax u novembru 2014.
Iz istog se razloga drugarica uhapšena 13. aprila u Carmelu nalazi još u
...

Represija je nešto što osobe koje se bore za urušavanje društva gotovo i ne mogu izbjeći. Kada se borimo za našu slobodu ubrzo se suočimo s državom i njenim raznim represivnim organima: od pandura na ulicama do sudova, a čak i zatvora. Završiti jednog dana u zatvoru predstavlja jednu sumornu mogućnost koju, kao revolucionari, trebamo uzeti u obzir. Kada represija pogodi najprije neke određene drugove ne smijemo zaborativiti da je istovremeno njen cilj ne samo zatvoriti ili „kazniti” osobe koje su prešle neke granice, već i zaustaviti ili usporiti dinamike, borbe i projekte. Ovdje želim govoriti o tim manje očitim aspektima.

*** Represija nije osobna stvar
Kada represija pogodi uobičajena reakcija je zatvoriti se u same sebe. Sklonimo se, ne suočavamo se javno s problemima, iako se raspravlja o tome što desilo, ali u grupicama i to ne javno, kao da je represija nešto što ne bi trebali svi vidjeti (ne samo anarhisti, nego „društvo” općenito). Ja osobno smatram da je to ozbiljna pogreška i kada se nešto slično desi mislim da bi trebali napraviti baš suprotno. Besmisleno je sakrivati nešto što je prethodno bilo sasvim vidljivo. Represija se, u suštini, ne tiče samo jedne osobe ili „fiktivnog” anarhističkog pokreta, nego čitavog društva zato što istodobno cilja na zastrašivanje potencijalnih pobunjenika. Kada dođe do hapšenja nekog druga trebali bi srušiti tabu šutnje, tko zna, možda ako objasnimo drugima ljudima „izvana” što se desilo onda bi i oni mogli suosjećati s
...