Zurich [Švicarska]: Represija i njen kontekst

Represija je nešto što osobe koje se bore za urušavanje društva gotovo i ne mogu izbjeći. Kada se borimo za našu slobodu ubrzo se suočimo s državom i njenim raznim represivnim organima: od pandura na ulicama do sudova, a čak i zatvora.

Završiti jednog dana u zatvoru predstavlja jednu sumornu mogućnost koju, kao revolucionari, trebamo uzeti u obzir. Kada represija pogodi najprije neke određene drugove ne smijemo zaborativiti da je istovremeno njen cilj ne samo zatvoriti ili „kazniti” osobe koje su prešle neke granice, već i zaustaviti ili usporiti dinamike, borbe i projekte. Ovdje želim govoriti o tim manje očitim aspektima.

Represija nije osobna stvar

Kada represija pogodi uobičajena reakcija je zatvoriti se u same sebe. Sklonimo se, ne suočavamo se javno s problemima, iako se raspravlja o tome što desilo, ali u grupicama i to ne javno, kao da je represija nešto što ne bi trebali svi vidjeti (ne samo anarhisti, nego „društvo” općenito). Ja osobno smatram da je to ozbiljna pogreška i kada se nešto slično desi mislim da bi trebali napraviti baš suprotno. Besmisleno je sakrivati nešto što je prethodno bilo sasvim vidljivo.

Represija se, u suštini, ne tiče samo jedne osobe ili „fiktivnog” anarhističkog pokreta, nego čitavog društva zato što istodobno cilja na zastrašivanje potencijalnih pobunjenika. Kada dođe do hapšenja nekog druga trebali bi srušiti tabu šutnje, tko zna, možda ako objasnimo drugima ljudima „izvana” što se desilo onda bi i oni mogli suosjećati s uhapšenim drugom?

Solidarnost?

Još jedna stvar koja se redovito pojavljuje, povezana se represijom, je solidarnost.

Nemojte me krivo shvatiti. Bitno je da se pobrinemo za drugove u zatvoru ili u problemima, ali refleks je obično drugačiji. Za mnoge oosbe pitanje „borbe protiv represije” i podrške drugovima postane glavna stvar kojoj se posvete, često zaboravljajući da su isti ti drugovi prije zatvora vodili borbe i projekte, te se tako nađu u poteškoćama zbog njihovog odsustva.

S moje točke gledišta solidarnost bi trebala sadržavati i nastavak tih borbi i projekta, ne bi smjeli prihvatiti njihov prekid zato što je jedan drug završio u zatvoru. Ako učinimo suprotno na kraju ćemo se samo vrtiti u krug: drugovi uhapšeni – borba protiv represije – još više hapšenja – itd.... bezizlazno. Ne bi smjeli zaboraviti da nam je kao anarhistima cilj društvena revolucija, a dok god država postoji postojat će i represija. Zato, ako se želimo boriti protiv represije moramo se boriti da uništimo državu.

Udruživanja?

Kada nas represija pogodi često govorimo o slamanju izolacije, s čim se suštinski slažem. No, za mnoge to slamanje izolacije znači i udruživanje s drugim više ili manje revolucionarnim grupama s potpuno različitim ciljevima od naših. Dok mi želimo uništiti državu, oni je žele preuzeti ili reformirati kako bi izbjegli neka „prekoračenja”. Radi se o logici da smo malobrojni i „ranjivi” te da zato moramo tražiti „zaštitu” kroz brojčanost. Slamanje izolacije u tom smislu znači otvoriti se političkim grupama s kojima nemamo ništa zajedničko u smislu ideja.

Po meni je slamanje izolacije nešto sasvim drugačije: umjesto da se otvorimo drugim političkim grupama trebali bi potražiti uzajamnost i suučesništvo među ugnjetavanima kao što smo mi ili među potencijalnim pobunjenicima, a ne među drugim revolucionarnim manjinama. Zato bi trebali otvoriti kanale komunikacije (kao što su letci, plakati, novine, prisustvo na ulicama) i prenijeti naše ideje na ulice, kako god bilo.

Poziv na susret o novim represivnim operacijama u švicarskoj državi

24. juna, nakon neautoriziranog prosvjeda u Baselu, 14 je drugova uhapšeno. Idućih su dana uslijedili policijski pretresi nekoliko domova. 7 od tih osoba još se nalazi u pritvoru.

10. jula su izvršena 4 dodatna pretresa u St.Gallenu i Zurichu. Na nalogu je kao razlog bio naveden požar antene za telekomunikaciju.

Osim pronalaska mogućih dokaza pretresi su bili usmjereni i na traženje određene osobe. Od tada ta osoba nije pronađena.

Radi se samo o posljednjim događajima jednog niza slučajeva represije. Zbog navodne krize europske države, posljednjih godina, pokušavaju neutralizirati svoje neprijatelje ili osobe koje smatraju, sve više i više, takvima, koristeći „terorističku prijetnju” ne samo unutar njenih granica već i daleko šire. Aktivisti i anarhistička sredina nisu pošteđeni takvih procesa.

Smatramo da je važno govoriti o tim promjenama/intesifikaciji, ali i ispitati ih kritički. Predlažemo susret među anarhistima i anti-autoritarnim drugovima kako bi raspravili o tom pitanju.

U svakom slučaju ne bi se trebalo raditi o „pronalasku tehničkih rješenja”, o lizanju vlastitih rana ili o povlačenju u obrambeni položaj.

Taj susret predstavlja pokušaj zajedničkog analiziranja situacije i podijele informacija kako bi se međusobno ojačali za protunapad.

Mislimo da je bitno nastaviti konkretnu i odlučnu aktivnost uništenja društva. Država nas nastoji uhapsiti, atomizirati, uplašiti, ali mi ćemo nastaviti s našim projektima i borbama.

Naši drugovi u zatvoru ili u bijegu nisu sami. Mi smo uz njih, rame uz rame, nastavljajući djela za koja su optuženi.

Par anarhista