w-4-wp-449-import-1.png

Prijateljice/i, drugarice/ovi, obitelj i srodni.

Kroz nekoliko riječi koje sam uspjela izmijeniti s nekoliko osoba (zato što se nalazim u izolaciji i nisam upoznata sa zbivanjima) saznala sam da postoji tjedan nemira, koji se održava između 10. i 20. aprila, za solidarnost s antiautoritarnim zatvorenicima/enicama, nadasve za one koji su osuđeni na duge godine zatvora. U vezi toga željeli bih izraziti ovim tekstom moj doprinos solidarnosti, točnije solidarnosti sa zatvorenim drugovima. I prije sam mislila, a sada s ovim što proživljavam mi je još jasnije, da kada drug stigne u zatvor i postane dakle zatvorenik, jedinu podršku koju ima je on sam, njegova uvjerenja, misli, osjećaji i njegova vlastita ljubav, individualnost, što je osnovno kada se osoba suoči s tako ružnim i dekadentim mjestom kao što je zatvor, k tome mi smo sami naš izvor snage. Ali odjednom se desi da naše uši i naše oči susretnu geste, inicijative, djela učinjena za nas, i u tim trenucima osjeti se kao zagrljaj, kada se osjetimo ispunjeni i vrati se neizbježiv osmijeh. Kada se prijeđe zatvorski zid, tada čitava individualnost zatvorenika se ispuni još većom snagom i uvjerenjem. Taj trenutak smatram suučesništvom, zato što znamo da nastavljamo s borbom. Pridružujem se pozivu koji se realizira i pozivam na solidarnost sa zatvorenicima s područja u borbi, postavljajući se protiv svakog autoriteta. Sva moja ljubav i snaga onima koji su suočeni s teškim kaznama, i neka godine ne unište njihove ideje i osjećaje. Ne zaboravimo, osim toga, da zatvor, ljudski proizvod, pogađa danas i druga bića. Životinje u kavezima, mučene za ljudsko zadovoljstvo.

Završavam prenoseći svu moju ljubav mojim prijateljima/cama, drugovima, obitelji i djevojkama u antipatrijarhalnoj borbi.

<strong>Tato (Natalia Collao)</strong>

S Odjela 1, zatvor San Miguel

Nedjelja, 12. aprila

Izvor: Publicacion Refractario via RadioAzione