w-8-wp-8-import-1.png

Nekoliko dana nakon što su me tri člana Žalbenog suda osudili na 25 godina zatvora za slučaj koji mi je poznat samo putem televizije, mislim da se nameću nekoliko pitanja egzistencijalne naravi i da izranja nekoliko zaključaka političke prirode.

Krenuvši, dakle, od tih pitanja, otvara se pitanje kako može osoba, kao što je sudac ovog suda - kojemu bi bilo riskantno povjeriti čak vođenje jednog seoskog kafić - držati u rukama takav autoritet. Kako je moguće da takva osoba, koja istom morbidnom naivnošću kojom je osudila moj slučaj, je vjerojatno osudila na stotine, možda na tisuće drugih osoba, ne predstavlja skandal. Kako može takva osoba, očito ne baš bistra, držati u svojim rukama na tisuće života. Kako može država biti ispunjena tako nedoraslim osobama, a mi još nismo u stanju organizirati revoluciju protiv nje. Kako može tužitelj smatrati da je pristojno dremuckati tokom suđenja, i kako ne osjeti potrebu da baci pogled na minute prije nego započne svoj govor. Tkogod je pratio ovo suđenje mogao je doći do zaključka da se njegov govor vjerojatno odnosio na neki drugi predmet. Kako mogu baš oni koji ne smatraju kazneno pravosuđe sramotom čovječanstva, nego "službom", rastrgati ga i pretvoriti u elastično rublje. Kako se predsjednik i tužitelj ne srame javno izjaviti da izjave obrane optuženika ne mogu biti prihvaćene zato što ih nije naveo ispitivačima žalbenog, omalovažavajući zbog straho-odgovornosti navodno najviši stupanj procedure, odnosno suđenje.

No, bitni su neki politički zaključci. Kao na primjer da je sud neposredno priznao političku dimenziju optužbe kroz svoju odluku, jer da je nisu priznali bili bi primorani me odriješiti, što znači da bi optužnica bila kolabirala već na prvom ročištu procesa. Međutim, izabrali su politički - a ne pravni - teren. Teren na kojem balansirati pritisak koji se vrši odozgo, s "antiterorističkom" groznicom u sredini, s pritiskom koji se vrši odozdo, pritisak koji mi vršimo u svakoj našoj maloj ili velikoj borbi. Pritisak koji je čak u ozračju autokratskog napada živ zahvaljujući našoj odlučnosti, borbenosti i solidarnosti. Zato je taj dio, zbog solidarnih koji su pratili suđenje kao i zbog novinara pokreta, spriječio da arbitrarnost predsjednika i opscenosti tužitelja (koje su oscilirale između živopisne desnice i opasnog nepoznavanja krivičnog zakona) ostanu u uskim granicama sudnice, kočeći na neki način njihove apsurdnosti. Suđenje se nastavilo u stilu Poncija Pilata i straho-odgovornosti, kirurško preciznim rješenjem, prebacujući na žalbu sve odgovornosti i sve mogućnosti - čak i na protu-žalbu - kao što se na kraju i desilo.

Važno je i primijetiti da ova odluka ne legitimira dnk kao dokaz, budući da predmet na kojem je navodno pronađen moj dnk i ne postoji, već legitimira politčko-pravni imunitet, koji dostiže svoj vrhunaca protu-žalbom koju primjenjuje javni tužitelj Drakos.

Također, treba naglasiti da unatoč činjenici da sudu nije bio potreban dokaz da bi me osudio za pljačku u Parosu, istovremeno je nedostatak dokaza bio dovoljan da me odriješe optužbe za sudjelovanje i uklapanje u ZVĆ [CCF]. Dakle, s političke točke gledišta važno je da ovo nije bio još jedan korak naprijed prema ugradnji "Marini" dogme.

Zato ću još nekoliko godina ostati u zatvoru sa snagom koju mi daje saznanje da, kao i svaki drugi anarhist, nisam "nepravedno" unutra. Počinio sam zločin koji sadržava sve druge zločine. U klasnom ratu zauzeo sam poziciju s onima koji su doživjeli nepravdu. Zatvor za anarhista nije kazna već drugo polje borbe. Nema mjesta razočarenjima, postoji samo tvrdoglava intenzifikacija kročenja naprijed. Sve do uništenja posljednjeg zatvora, od Atike do Koridallosa, od Pelican Bay do Domokosa, od Guantanama do Amigdaleze.

Tasos Theofilou

Zatvor Domokos - 24.2.14.

Act For Freedom Now