w-3-wp-356-import-1.png

JAVNA SAMOKRITIKA

Nemamo namjeru doprinijeti neprekidnom javnom padu i unutarnjem kanibalizmu koje šire uspješnim konstrukcijama policija, novinari i bijedni intervju koji je dao Xsiros[1]. No, bijeda kraljuje...

1) Jednom cinkaroš... uvijek izdajica

Ono što nas najviše ljuti je da cinkaroš iz 17.Novembra[2] priča o moralu... On koji je u svojim preliminarnim izjavama 2002. (objavljene na internetu) cmizdrio i molio pandure da budu blagi prema njemu, u zamjenu za njegovu suradnju s organima gonjenja.

Ono što je najviše provokativno je da se cinkaroš predstavlja kao kritičar "pokreta". On koji je se, do danas, nije čak ni izvinuo svojim bivšim drugovima zbog doživotnih kazni koje im je on "ponudio", svojim neopterećenim priznanjima antiterorističkoj agenciji (mada ga nisu ni ošamarili).

Ono što je najviše kontradiktorno je da taj smiješni nadobudni bijedni vođa traži da budu poštovane kolektivne procedure i različitosti. U svojim buncanjima, gdje utjelovljuje reinkarnaciju Karaiskakisa[3], iznosi autoritarni kompleks koji je bio napad na živce drugova, koji su bili uz njega i pomagali mu čitavu godinu dana pri bijegu, s ogromnim strpljenjem i riskirajući svoje živote i slobodu zbog pandura.

Ono što najviše pogađa da smo stalno odgađali naš totalni raskid s njim, koji bi nas bio oslobodio njegovih mentalnih ograda. Nesposoban da podrži i samog sebe, svojim izbacivanjem iz naših sredina, bilo bi samo pitanje vremena prije nego što bi ga policija uhvatila i na temelju svoje izdajničke povijesti postojala je opasnost da oda plan bijega koji smo mi organizirali i koji je on neprekidno sabotirao. Osim toga, ne bi mu to bio prvi put da cinka...

Što je bilo još gore od naše vlastite kontradikcije. Dok smo ga u početku podržali svom našom snagom, smatrajući ga našim drugom, jer smo u stvari napisali "jednom gerilac, uvijek gerilac", te zaboravili da postoji i "jednom cinkaroš, zauvijek izdajica".

Izdao je naše povjerenje, naše prijateljstvo, naše drugarstvo i solidarnost koju smo mu dali, naspram realnosti koja je, kako su mjeseci prolazili, otkrivala odvratnost njegove osobe, odurno pod-biće sklono lažima.

Bilo je i za očekivati da će ga progoniti svi zatvorenici, sa svih zatvorskih odjela[4] i da će biti pod zaštitom zatvorskih vlasti. Ali ne zato jer, kao što kažu mediji, zatvorenici misle da je on odgovoran za stvaranje zatvora maksimalne sigurnosti (tipa C), zato što je prekršio pogodnost izlaska[5]. Da je to točno onda nije trebalo biti sukoba s policijom tokom prosvjeda, jer oni uzrokuju represiju. a urbani gerilci bi trebali napustiti polje jer je predložen zakon o antiterorizmu.

Xirosa progone svi zbog bljuvotina koje se usudio izreći protiv nas unutar zatvora, i zbog ljage izdajice koju će nositi zauvijek. Oni i njemu slični ismijavaju urbanu gerilu i prljaju veći dio nje, pretvarajući je u povijest cinkanja i izdaja.

Na koncu mi, našom "praksom mafijaškog tipa" nismo nikada izdali naše ideje i naše drugove. Ali čak i oni koji su uhapšeni i optuženi za pripadanje našoj grupi, premda nisu imali ništa s tim, nema veze da li neke od njih smatrali drugovima ili čak neke od njih smatrali našim osobnim neprijateljima, jedina sigurna stvar je da među njima nije bilo nijednog cinkaroša ili izdajice.

II) Od oružja kritike... do samokritike

Slijedeći tekst je naše vlastito unutarnje ogledalo. Iskrivljeno i prilično zamagljeno nakon njegove javne procesije na oltaru medija, ostaje dio nas i nećemo se pretvarati da ga ne prepoznajemo. Voljeti odgovornost znači da se ne smijemo plašiti izloženosti, da se ne smijemo prodati za spas neukaljane "dobre" javne slike. Zato, neka svi idoli budu srušeni, a ponajprije naši vlastiti.

III) Razbiti enkripciju

Nikada nam se nisu sviđali moćnici. Naša svijest i naše srce uvijek odabiru da budu na strani lovljenih, progonjenih, traženih. Kada netko odluči da napusti zatvor kršeći svoju pogodnost izlaska, naša pomoć i podrška su zajamčeni. Tko može nekome reći da se vrati nazad u zatvor? Tko će odbiti širokogrudno pružiti ruku nekome tko krši svoju petodnevnu kontroliranu slobodu kako bi prešao u ilegalu? Mi zasigurno ne. Ali život nisu revolucionarni poetski stihovi ni teorije za sve prilike. Život su izbori koji posjeduju prošlost, sadašnjost i budućnost. Život su djela koja trebaju, da bi posjedovala budućnost, imati i sjećanje.

Okriviti druge je najjednostavnije... "Mi nismo znali... Pogrešno smo izračunali..". No, istina je jednostavna: Mi znamo, znali smo i odabrali smo pogrešno izračunati...

Pri potpunoj svijesti ostajemo ravnodušni prema knjizi povijesti. Ljeto 2002., hapšenja članova 17.Novembra, cinkanja i svjedočenja svjedoka (uz iznimku onih koji su poštovali svoju organizaciju) su jedna od najmračnijih točaka u povijesti urbane gerile u Grčkoj. To su crne stranice, nezaboravne za sve nas. Osim toga, čak i da se pozovemo na selektivnu "amneziju" bile bi i dalje protiv nas.

Dakle, postoji povijest pojedinaca u zatvoru osuđenih na doživotni zatvor zato što su neke druge osobe "razgovarale" s policijom. Sve do danas ostalo je nerazriješenih stvari, koje nisu rečene na način i snagom kojom su trebale biti. Ali, govoreći o nama najteža stvar je da smo našim izborom vratili iz mrtvih najstrašniji dio te povijesti, koji je godinu dana bio u letargiji.

Netko se može zapitati: "Nema li netko pravo da ponovno napiše knjigu svoje vlastite povijesti?" Nažalost, povijest je dala odgovor na to, na najgori način.

Postoje stvari koje se ne mogu iznova napisati, a potkazati je jedna od tih. Ali čak i kada netko želi iznova napisati knjigu svojeg života, mora se javno očistiti samokritikom i ispričati se na odvažan i ponizan način. No, kao što smo rekli, mi ćemo ovdje govoriti samo o nama. Znali smo sve to i odlučili smo krenuti putem povijesti. Da li nas je netko zaveo? Naravno da nije... Mi smo svjesno odabrali "revolucija opravdava sredstva", a na koncu jedina sigurna stvar je da "revolucija ne sanktificira osobe"[6].

Bili smo ravnodušni prema nerazriješivim stvarima iz povijesti potkazivanja, zato što nam se žurilo, željeli smo nastaviti našu vlastitu povijest, zadobiti našu slobodu i vratiti se u borbu anarhističke urbane gerile. No, zaboravili smo da se ništa lijepo i novo ne može napisati na prljave, iskorištene stranice.

I tako su se paranoja i ružnoća proširile kao pošast na sve lijepo što smo željeli izgraditi. Željeli smo osloboditi sebe, a istovremeno smo zatvarali drugove, prijatelje i nas sam u labirint taktika i neobičnih pristupa. Naučili smo, na najteži način, da ružnoća ne može pobijediti ružnoću. Čitavu jednu godinu i uz neumorne napore jednog mrava izgradili smo sve gotovo iz ničega. Organizirali smo plan (daleko od prljavih laži da nas navodno nije bilo briga za živote običnih građana), koji je trebao poniziti srce zatvorskog sistema. S bombom teškom 150 kilograma, postavljenu u bačvu stožaste glave, po EFP patentu (metoda koju su koristili irački gerilci protiv američkih zgrada, kako bi usmjerili udarni val s prodornom snagom), trebao se srušiti zatvorski zid, poništavajući mogućnost ranjavanja drugih osoba. Plan za koji su naši drugovi izvan zidova trebali na tisuće sati pripreme. Ali čak kad bi i 300kg, ne 150kg koje smo trebali koristiti, bilo postavljeno u vozilo, udarni val bio bi samo malo pogodio zatvorski zid, i ne bi mu bio nanio potrebnu štetu, a eksplozija bi se bila proširila na slabe točke, kao na obližnje ulice, uzrokujući velike ljudske žrtve. Osim toga, to smo naučili iz iskustva, kada je naša grupa izvela napad tempiranom bombom na dio zida zatvora Korydallos u 2010. Zbog toga, kada očito ne može biti poziva upozorenja za evakuaciju zgrade, potražili smo riješenje. Nakon mjeseci istraživanja odlučili smo upotrijebiti Explosive Formed Penetration (EFP) metodu. Ukratko, trebamo reći da se u ovoj metodi koristi cementna posuda, na koju se stavlja čelična stožasta glava proporcionalna veličini posude i materijalu mete. Tokom eksplozije udarni val je usmjeren samo na metu i pretvara čeličnu glavu u projektil strahovite brzine, koja pogađa direktno metu. Posuda i glava koju smo trebali koristiti u ovom planu bila je "bačva s eksplozivnim materijalom" otkrivena u Anavissosu. Jasno, bilo je testova na manjoj skali, da rezultat bude siguran. Testovi koji su iziskivali vrijeme, i postojala je opasnost za naše drugove izvan zidova, ali uspjeli su. Kada su se odvili u udaljenim predjelima i kada smo vidjeli da se udarni val usmjerava tamo gdje želimo, i da je efekt na okolno područje minimalan, plan je pokrenut. Kao dodatna mjera predostrožnosti, mada nije bilo nužno uz ovu metodu, trebale su se postaviti vreće pijeska oko bačve, unutar vozila, jer na taj bi se način minimalni udarni val, koji bi se proširio u druge smjerove, bio apsorbiran. Ovaj dio plana bijega i plan općenito razrađen je na način da ne dođe do neplaniranih gubitaka ljudskih života.

Eksplozija koja se do danas nikada nije bila desila, protiv najodvratnijeg spomenika zatočeništva. I najvažnije, oslobođenje koje bi nas bi nas bilo vratilo nazad u borbu i na naoružane putove urbane gerile. No, u ime predivne ideje, počeli smo zanemarivati ponašanja, opsesije, razočarenja, probleme, aroganciju, sve ono što nas čini anarhistima. I sve to da ne bi izgubili mogućnost, trenutak, fazu, našu slobodu... I na kraju smo izgubili sve. I još važnije, izgubili smo osobe. Osobe koje nisu nosile mračna obilježja sramotne prošlosti, nego kristalnu sadašnjost i ponosnu budućnost, otišle su u ilegalu, a osobe koje nisu imale pojma kome pomažu, ili koje nisu imale veze s tim, zatvorene su. Odgovornost je ponajviše naša. Ne govorimo toliko o rezultatima (mi ne potičemo na ništa, i što se naših drugova tiče odluke su donesene na jednaki način), koliko o strašnom scenariju koji smo stvorili.

IV) "Otpust", Nečajev i mail[7]

Mi ništa niti potvrđujemo niti negiramo. Međutim, ne postoji veća laž od polovične istine (a u nekim slučajevima od nikakve istine). Novinari, u suradnji s policijom, učinili su ono što najbolje znaju: iskasapili su istinu na oltaru laži. Govorili su o "vezama", "masakru", "komandnom vodstvu", "uzrokojući na desetine neočekivanih žrtava", i stigli tako daleko do depolitiziranja Zavjeru Vatenih Ćelija govoreći da smo povjerili realizaciju naših djela "običnim kriminalcima". Istovremeno, haračenje istine nastavilo se odabranim iznošenjem dijelova naše osobne pošte. Kada osobno postane javno, mrak naših tajnih se izobliči svijetlom ispitivačkog projektora koji sve izobličuje. Tkogod se osjeća tako "čist" da neće imati problema da se njegov osobni dnevnik pojavi na televiziji, da se njegovi misli, tajne, poroci, jadi i bijes pojave na naslovnoj stranici novina, onda je već umro od dosade.

Štogod međusobno dijelili članovi jedne grupe ili prijatelji posjeduje svoju šifru, koja se ne može razbiti dešifriranjem. To je šifrirana dodatna vrijednost unutarnje priče koja posjeduje prošlost, i koja nije za javno pričanje. To je šifra odnosa, kojeg razumiju i interpretiraju oni koji sudjeluju u priči. Kada bi se sve ono što u povjerenju kažemo prijatelju ili drugu trebalo biti objavljeno, onda bi bili osuđeni na nijemost. Trebali bi to uzeti u obzir kada idući put s nekim dijelite tajnu, "porok" ili nešto povezano s ljutnjom na prijatelja. Kako bi se on osjećao kada bi se to javno objavilo? Pogotovo kada u ovom javnom kanibalizmu panduri dodaju svoj vlastiti pečat opscene laži. Istovremeno žele i umiješati druge nebitne osobe i prijatelje dodajući njihova imena novim svescima slučaja.

V) "Neuspjeh" bombi

Neuspjeh je bio naš izbor da "izbrišemo" povijest, a ne zato što neke bombe nisu eksplodirale. Drugovi se ne ocjenjuju zbog njihovih operacionih sposobnosti i vještina, već zbog njihovih odnosa i prijateljstva koji ih spajaju. Došlo je do neuspjeha, ali ne zbog detonatora ili tajmera. Nema veze da li će tisuće bombi eksplodirati, nema veze da li će tisuće pištolja pogoditi metu, kada su drugarstvo, poštovanje, uvažavanje i dostojanstvo odsutni, neuspjeh ostaje. Pravi neuspjeh se desi kada drugarstvo susretne paranoju. Ali, pošto govorimo o samokritici a ne o drugima, činjenica da smo mi u zatvoru znači da smo na nekom... zavoju puta počinili našu operacionu grešku. Zato, tko je bez grijeha (a ne inertan) neka baci prvi kamen...

VI) Vodeća grupa Zavjere Vatrenih Ćelija

Da smo željeli biti vođe bili bi izabrali drugi put, sigurniji i bezopasniji, a ne anarhističku urbanu gerilu. Mi smo zajednica drugova i prijatelja, bez zapovjednika i potčinjenih. Mi zapovijedamo sebi samima. Naravno, nismo svi isti. Svatko od nas posjeduje svoje vlastite vještine, netko više, netko manje, ali različite. No, svi mi dajemo sve za Zavjeru koju smo planirali, i nikada je nećemo napustiti. Mi nemamo vodećih članova, mi smo Olga, Giorgos, Michalis, Gerasimos, Christos, Haris, Panagiotis, Damianos, Giorgos, Theofilos, i imamo jedno ime... Zavjera Vatrenih Ćelija.

VII) Odnosi s običnim kriminalcima

U zatvoru smo naučili da ovdje ne postoje etikete za označavanje osoba. Mi ne usvajamo niti retoriku tužitelja niti karaktere sudskih spisa. Svaka osoba se vrednuje po svojim djelima i izborima. Zato mrzimo prašnjave ideološke etikete koje bez problema klasificiraju osobe. Naučili smo da život nadilazi ortodoksne političke definicije. Vrijednosti dostojanstva, prijateljstva, solidarnosti nisu naučene u staklenim ideološkim dvoranama, već u konkretnostima koje svatko pokazuje u životnim poteškoćama. Zato jer mnogi govore o anarhiji, ali samo ih malo priča o načinu na koji živi.

VII) Rezime

Netko bi mogao pitati, "da li bi sve to bili rekli da je bijeg bio uspješan?". Da budemo iskreni, ne znamo. No, povijest se ne piše nagađanjima... Mi smo napravili i organizirali plan, koji je s operacione i logističke strane bio impresivan izvan svake mašte, ali u unutrašnjosti se držao "spajalicama", uz nevjerojatno strpljenje da ne urušimo sve. Odustajanje i njegovi rezultati potopili su nas u blato koje smo sami godinu dana napajali. Igrali smo se s našim kontradikcijama, da bi se zatim suočili s njihovim umnožavanjima.

Znamo da su se mladi drugovi i prijatelji osjetili posramljeni i zaprepašćeni naspram svega što su o nama rekli panduri i novinari. Zato smo morali javno progovoriti i izgovoriti istinu koja nas boli. To je pak jedini način da stvorimo novi početak. Putem samokritike i nasilnim iskorjenjivanjem prošlosti iz nas. Sada nemamo vremena za tugovanje. Često puta se reklo da je greška najkraći put prema novom otkriću. Zato samokritika ne znači povlačenje. Naprotiv, mi ponovno stišćemo naše šake i oštrimo naše noževe. Ostajemo tvrdoglavi i nepokajani. I ako padnemo ponovno ćemo ustati, ako izgubimo ponovno ćemo se boriti, ako nas zaključaju pronaći ćemo ključ.

To je ono što jesmo, a ovo su naše greške. Ono što smo rekli i dalje stoji...

Našim pepelom ponovno palimo vatru, kao znak za naše gonjene i tražene...

Idemo još jednom sve do kraja.

Zato što će naš dan stići...

PODRŠKA ZATVORENIM OSOBAMA OPTUŽENIMA ZA SLUČAJ BIJEGA ZAVJERE VATRENIH ĆELIJA, IAKO S TIM NEMAJU VEZE

<strong>

SOLIDARNOST - SNAGE - SUUČESNIŠVO S TRAŽENOM ANARHISTICOM DRUGARICOM AGELIKI SPYROPOULOU

NIŠTA NIJE GOTOVO, SVE SE NASTAVLJA

STVORIMO 10, 100, 1000 FAI - IRF ĆELIJA

ZA ŠIRENJE CRNE ANARHIJE I ŽIVOTA U OPASNOSTI

Zavjera Vatrenih Ćelija - Ćelija zatvorenih članova</strong>

<strong>Olga Ekonomidou

Michalis Nikolopoulos

Giorgos Nikolopoulos

Haris Hatzimihelakis

Christos Tsakalos

Gerasimos Tsakalos

Giorgos Polydoros

Panagiotis Argyrou

Damianos Bolano

Theofilos Mavropoulos

</strong>

<em>Napomene prevodioca na engleski:

1. Xiros je dao intervju Makisu Triantafilopoulosu (vrlo poznatom novinarskom smeću, debelo povezanim s političkim strankama, državnim agencijama, lokalnim kapitalistima i fašistima iz Zlatne Zore) i njegovom sajtu Zougla.</em>

<em>2. 17. Novembar bila je marksističko-lenjinistička gerilska grupa, aktivna od 1975. do 20012. u Grčkoj. Drugovi iz ZVĆ govore o incidentu koji se odvio nakon što su vlasti srušile grupu, kada je bomba eksplodirala u rukama jednog od članova grupe. Xiros je bio član te grupe.

3. Ironički se odnose na video-snimku govora narodu, koju je Xiros objavio nakon svog bijega iz zatvora. Georgios Karaiskakis bio je jedan od komandanata u vrijeme grčke revolucije protiv turske okupacije 1821., danas nacionalni i narodni heroj. Njegova slika i slična povijesna obilježja postavljena su iza Xirosa tokom njegovog govora na videu.

4. Xirosa su u prošlosti četiri puta napali zatvorenici.

5. Nakon što je Xiros prekršio svoju pogodnost izlaska iz zatvora, mediji su poludjeli. Kao odgovor na tu histeriju bivša vlada je predložila zakon o zatvorima maksimalne sigurnosti (tipa C).

6. Izraz "revolucija opravdava sredstva" je na grčkom "revolucija sanktificira sredstva".

7. Dijelovi IV, V, VI i VII odnose se na različite stvari koje su panduri izjavili i mediji prenijeli. Među dokazima koje je iznijela policija bilo je na stotine rukom pisanih bilježaka, pisama između drugova i osoba uključenih u plan bijega. U jednoj od tih bilježaka ZVĆ su navodno rekli da bi se bili "riješili" Xirosa nakon bijega. Što se tiče neuspjeha bombe, panduri tvrde da je Xiros bio odgovoran za neuspjeh bombe na policijsku stanicu u Iteji, i za drugi na porezni ured za koju ni ZVĆ ni itko drugi nije preuzeo odgovornost. Panduri tvrde da su ZVĆ bile spremne da pogube Xirosa (na taj način interpretiraju riječ "riješiti se") zbog njegovih neuspjeha, nakon bijega. Dodatno, novinari i panduri još su jednom govorili o "vodećoj grupi" ZVĆ i njenim navodnim "vezama" sa šefovima kriminala u zatvoru.</em>

Izvor: InterArma