ČILE: PISMO DRUGARICE TAMARE SOL VERGARA
Zahvaljujem vam se puno na podrškama koje sam dobila, osjetila sam u mojim venama vašu bezuslovnu ljubav. Svako pismo, svaka poruka, svaki ukusni kolač ili novčić, za mene je izvor radosti i doza energije u ovom kavezu. Koristim priliku da ste svi na okupu, da razjasnim nekoliko nedoumica koje se, izgleda, pojavljuju tu i tamo.
Što se tiče razjašnjavanja činjenica neću ni riječi napisati, mada želim poslati jedan znak u ovoj situaciji. Što se pak zatvora tiče, suočila sam se s krajolikom kojeg ocrtavaju, dakako, karakteristike odjela na kojem se nalazim, a zove se "odjel za zločine protiv opće sigurnosti", na kojem zatvor cilja na šizofrenično "prijateljstvo" sa zatvorenicama, a još više na Štokholmski sindrom, koji iz toga slijedi.
Naspram toga zauzela sam distancu koja mora postojati između kidnapera i kidnapiranog, koliko god ovaj prvi brižjiv bio. Tako da sam zadobila određenu "famu" neprijateljice stražara te me stoga ostavljaju na miru. S ostalima sa odjela uspjela sam prevazići probleme proizašle, naravno, iz 24-satnog prinudnog suživota, a uspjela sam i malo uravnotežiti društvenost s mojom asocijalnom prirodom. U vezi ovih gesta solidarnosti štetnih za istragu, smatram da se takve geste ne bi smjele nikada prekinuti, mada ih svaki zatvorenik/zatvorenica može i odbiti. To su vijesti, barem među nama, osim obitelji, o onome što se zbiva vani, a dodatno nam i podiže raspoloženje, koje je u posljednja tri mjeseca bilo na dnu. Iz istog razloga, drugovi – uz odgovarajuću kritiku/samokritiku – kojegod javno ocjenjivanje donijeli, ono mora proizaći iz akcije. Kažu da je najbolji način učenja praksa, a naš je zadatak sada da neumorno učimo, da pronađemo ravnotežu između inteligencije i prakse, ostavljajući sa strane vlastiti ego, preuzimajući odgovornost za naše greške, i usredotočiti se na ono što ponekad zanemarujemo.
Svaka i svaki zna na što se odnosim, kao što su uspjeli shvatiti što se desilo 21. januara, i da li vidjeli mrtvog druga ili druga u zatvoru naši osjećaji ostaju isti, krv zavrije, srce kuca i zajedno ga oplakujemo. Zato što se, na ovaj ili onaj način, poznajemo, volimo i znamo da nas je malo, ali tu smo, postojimo i ispreplićemo naše odnose. Ta povezanost je naš odgovor na egzistenciju/sistem, u kojem žene reproduciraju mačizam, moć i kompetencije, uz pomoć nje sam ostala uspravna, živa i visoko uzdignute glave, sa žigom političke zatvorenice koji nosi svoju težinu među pristojnim zatvorenicama.
Nadam se da u ovoj mojoj prvoj izjavi nisam bila dosadna, šaljem vam zagrljaj, ispunjen snagom i energijom, koju ste mi ostavili kada ste došli na komemoraciju smrti 81 zatvorenika u ovom istom zatvoru. Čitav je zatvor primjetio i sada me na hodnicima pozdravljaju. Nešto tako mazohistički, da sam ostala bez suza od silnog plakanja.
Srdačno svim drugovima i drugaricama
