w-1-wp-177-import-1.png

Usred teror-zanosa, nadiranja kontrole i iskazivanja snage zakona.

Da bi izvjestili o našoj akciji požarom, unoseći život našoj mržnji prema policiji, u skladu s našim nastojanjem da iskorijenimo autoritet i njegovu civilizaciju i da ne ustuknemo ni korak pred represijom, koja nas ne može spriječiti.

Desilo se kraj policijske stanici u Keynshamu (3. septembra), gdje su bili parkirani kombi i druga vozila snaga reda, kraj bristolske zaobilaznice. Postavili smo u sva tri vozila s pokretnom nadzornom videokamerom kratki fitilj. Nalazila su se se na benzinskoj stanici, na području policijske jazbine. Nakon što smo otišli ušlo je još goriva u spremišta te se zapalio i minubus za suzbijanje nereda, parkiran ispred. Kad je otkriven požar minibus i najmanje jenda od videokamera već su bili spaljeni. Mediji su izjavili da je odmah poslije uhapšena jedna osoba i vjerojatno su do sada već nejasno shvatili da nemaju dokaza da je optuže, zato što smo mi jedini odgovorni za požar ispred njihovog nosa.

Policijska stancia nalazi se pokraj ogromne središnje policijske stanice Keynshama, koja je otvorena kako bi obavaljala funkcije starih Bath i Radstock stanica, kao dio novoizgrađenog niza policijskih višenamjenskih objekata, sa pritvorom, uredom kriminalističke policije, bazom za operacije i triforce poligonom za gađanje, kojeg su prije godinu dana spalili anarhisti.

Sjetite se, policijska država je ipak ranjiva.

Vlada je danas izabrala da pojača elektronski nadzor i ograniči kretanje te da očitije nego ikada okupira brojne gradove snagama sigurnosti, u čijim pozadinama ponekad stoje građani nagurani kroz metal detektore i okruženi ogradama na otvorenim javnim mjestima. Mada bijesni nismo ni šokirani ni ogorčeni. Takozvano "izvanredno stanje" je vječiti as u rukavu demokratskog totalitarizma - radi se o ratu, i zašto bi onda ostavili eskalaciju samo u rukama neprijatelja?

Kad nam policija kaže da su pojačali prisustvo tokom posljednjeg terorističkog straha i proširili svoje ovlasti odmah potom zbog naše sigurnosti, mi znamo da to znači pojačana kontrola i prisilna poslušnost kroz strah, s obnovljenom društvenom dozvolom za ubijanje (najčešće ne-bijeli mladići uz blagoslov medija), zato ih napadamo bez ustručavanja.

Suočiti se s vlastitim strahom bilo je jednostavnije nego što smo nekad zamišljali. I oni također mogu osjetiti nesigurnost i rizik, baš kao i neizvjesne mase koje pokoravaju naredbama države, hirovima ekonomije i društvenim normama, kao što su naši životi oduzeti iz naših ruku dio po dio. Tenzija protiv plaćenih siledžija zakona neprekidno tinja na površini klasnog društva - oni su prepreka svakom obliku slobode i samoodređivanja, prisutni da bi umirili i neutralizirali svakog tko se na na bilo koji način ne želi prilagoditi društvenom kavezu.

Taj izbor mete vodi nas do presude protiv Juan Alistea, Marcela Villarroela i Freddyja Fuenteville u Santiagu, zbog brojnih djela počinjenih protiv nadničarskog ropstva i konflikta sa snagama reda pri kojem je poginuo jedan zapovjednik i jedan pripadnik ranjen. Kao i do Carlosa Gutierreza Quidulea, iz zajednice Temucuicui, koji se ponovno nalazi u rukama iste kolonijalne države, sa sličnim optužbama, a mi podržavamo borbu narode Mapuche za svoju zemlju, one koji su jasno odbili kapitalistički život kao duhovnu smrt, i nastavljaju s drevnom zaštitom svojeg doma, Zemlje. Ne želimo biti gledatelji dok se naši drugovi u čileanskim zatvorima i drugdje suočavaju s teškim zatvorskim presudama, bez kolebanja, kaljajući bijedni društveni mir bankara i pandura.

Dok naše ruke još oblikuju materijale za destrukciju, agresije koje britanska država vodi protiv nepoznatih pojedinaca, osumnjičenih za požare u Bathu i Bristolu, koje su podmetnuli anarhisti, (budite uvjereni...) imat će svoje posljedice, kao što mi kročimo naprijed da vratimo našu uskraćenu autonomiju.

Za terorizam zakona nema više tihih dana. Svatko se može pridružiti gužvi na svoj vlastiti način, noseći ideju neuvjetne slobode za svakoga od nas. Već smo davno raspršili mitove - koje prodaju holivudski filmovi - o buntovnicima koji su se bacali na najnemogućija uporišta svojih gospodara, u potpunoj frontalnoj vojnoj borbi, bez razmišljanja da bi se mogli i drugi dan boriti. Povijest je predstavljena kao ravna linija bez uglova ili krivulja koje bi je mogle skrenuti s te priče, kako bi zadržala gledatelja u jednostavnom i romantičnom maštovitom svijetu, u kojem potrebne vještine za uspješni čin osvete ostaju misterij iza specijalnih efekata i akrobacija silver screena. Na kraju filma gledatelj sumnja u vlastite šanse protiv agenata moći i njihovih sve većih tehnoloških mogućnosti, a kontekst je izgubljen u jednom ustaničkom ratu koji seže stoljećima unazad, ostavljajući netaknutim moral sistema, njegovu nepobjedivost i resurse.

Naučili smo da vidimo ne samo ono što nam je po potrebi gurnuto ispred očiju, nego i da pručavamo moguće pukotine na oklopu normalnosti i da zamišljamo nezamislivo. Kao što su neki češki anarhisti u borbi nedavno naglasili (i spalili stanicu videonadzora, da bi bili jasni), široki spektar aparata za videonadzor funkcionira nadasve ispunjavajući defetizmom umove zavjerenika koji teže nečem drugom. No, kao što su mnogi prije nas potvrdili, individualni i kolektivni ustanak nije samo moguć nego je i vidljiv, vitalan i osnovan da bi prekinuli doživotnu društvenu lobotomiju, kao jedan način (među ostalima) življenja punim srcem i bez opravdanja. Može to biti napad koji će nanijeti štetu državnom vlasništvu, pandur izboden nožem ili pretučen tokom obavljanja svoje bijedne dužnosti, prerezani kablovi nadzorne videokamere, razbijen vjetrobran policijskog patrolnog vozila na nekom mračnom području. Mogli bi to biti mi, mogli bi vi, mogla bi osoba kraj tebe. Prvog pandura kojeg treba ubiti je onaj u vlastitoj glavi. Ali samo prvi...

Naučili smo da su vlasti učinile sve što su mogle da bi ugušile anarhističku pobunu kroz stoljeća, ali do danas ostali smo neuhvaćeni i nepokoreni, rame uz rame s našim drugovima ovdje i diljem svijeta. Rame uz rame ne treba uvijek značiti fizički blizu da se držimo za ruke, solidarnost nema fiksni oblik ili određenu liniju, već želi otvoriti međusobni dijalog o zajedničkom smjeru, kroz putove uzajamne pomoći i direktne akcije. Jednom će netko izabrati razmjenu pisama sa zatvorenikom ili širenje subverzivne ulične umjetnosti s drugim neprijatnostima, ponekad kritički susret i usijanu raspravu, ili pak nježnost ljubavnih poljubaca, dok će drugi put materijalizirati žeravicu tlačitelja.

Ovom izjavom želimo ponovno zapaliti sjećanje na anarhisičku pjesnikinju, plesačicu i borca, Claudiju Lopez iz Santiaga, koju su ubili policijski meci na barikadama prije 16 godina u septembru. Njena neugasiva odlučnost i dalje prati drugove koji silaze na ulice s oružjem u ruci.

Pozdravljamo sve koji su vani, koji radosno prekidaju s normalnošću u svakodnevnom kontekstu protiv kontrole i izrabljivanja. Nastavi tražiti svoj život na mnoge vitalne načine...

USTANAK, SUBVERZIJA, ANARHIJA

Uncivil Disobedients / Neformalna Anarhistička Federacija

Izvor: 325