suđenje Hrvatski

26. marta održat će se prvo ročište suđenja dvojci drugova, Gianluca Iacovacci i Adriano Antonacci, uhapšenih 19. semptembra 2013., trenutno u pritvoru odjela Visoke Sigurnosti, zatvora u Alessandriji i Ferrari.
Optuženi su za zločin 270bis (terorističko udruživanje, nap.prev.), za koji se okrivljuju već i oni koji mokre na ulici, pod sumnjom da su autori trinaest akcija koje su počinjene na području regije Lazio, pogotovo u zoni Castelli Romani, između ostalih protiv banaka te ureda E.N.E.L. (talijanska elektroprivreda, nap.prev.) i E.N.I. (talijanska energetska kompanija, nap.prev.).
Podsjećamo da je rimsko tužiteljstvo igralo na kartu efekta medija, u suradnji s njihovim vjernim psima (bez uvrede za životinje), tj. buržuoaske štampe, bijednog lakeja države-kapitala, objavljujući video zapise, telefonska prisluškivanja i fotografije drugova.
Na taj su način još jednom upotrijebili kako su željeli one iste mrske zakone koje navodno štite. Podsjećamo da, barem u Italiji, informacije radi i bez pozivanja na državnu pravdu, postoji zakon koji zabranjuje objavljivanje imena osoba pod istragom, odnosno dozvoljeni su samo inicijali. Zakon koji vrijedi samo u slučaju kada neki političar ili moćnik dospije u mrežu nekog tužitelja, ali u tom slučaju zbog potrage za slavom.
Solidarnost s Adrianom i Gianlucom
Solidarnost sa svim drugovima u zatvorima u Italiji i širom svijeta
Za anarhiju
RadioAzione
...

Nekoliko dana nakon što su me tri člana Žalbenog suda osudili na 25 godina zatvora za slučaj koji mi je poznat samo putem televizije, mislim da se nameću nekoliko pitanja egzistencijalne naravi i da izranja nekoliko zaključaka političke prirode.
Krenuvši, dakle, od tih pitanja, otvara se pitanje kako može osoba, kao što je sudac ovog suda - kojemu bi bilo riskantno povjeriti čak vođenje jednog seoskog kafić - držati u rukama takav autoritet. Kako je moguće da takva osoba, koja istom morbidnom naivnošću kojom je osudila moj slučaj, je vjerojatno osudila na stotine, možda na tisuće drugih osoba, ne predstavlja skandal. Kako može takva osoba, očito ne baš bistra, držati u svojim rukama na tisuće života. Kako može država biti ispunjena tako nedoraslim osobama, a mi još nismo u stanju organizirati revoluciju protiv nje. Kako može tužitelj smatrati da je pristojno dremuckati tokom suđenja, i kako ne osjeti potrebu da baci pogled na minute prije nego započne svoj govor. Tkogod je pratio ovo suđenje mogao je doći do zaključka da se njegov govor vjerojatno odnosio na neki drugi predmet. Kako mogu baš oni koji ne smatraju kazneno pravosuđe sramotom čovječanstva, nego "službom", rastrgati ga i pretvoriti u elastično rublje. Kako se predsjednik i tužitelj ne srame javno izjaviti da izjave obrane optuženika ne mogu biti prihvaćene zato što ih nije naveo ispitivačima žalbenog, omalovažavajući zbog straho-odgovornosti navodno najviši stupanj procedure, odnosno suđenje.

14-25. mart 2014., prije presude protiv drugova Freddyja, Marcela e Juana u slučaju „Security”
Jornada de Agitacion y Solidaridad por el Caso Security
Zato jer nijedan lanac neće biti vječan i nijedan zatvor neće biti visoko siguran - Claudia Lopez
** Jedan napad, jedan mrtav policajac i kampanja za istrjebljenje
Štiti bogate ponekad se skupo plaća — Alexander M. Jacob
18. oktobra 2007. napadnuta je banka u srcu Santiaga, Banco Security. Carabineros zatvaraju okolne ceste kako bi napali pljačkaše. I tako, tokom kontrole jednog motora dolazi do oružanog sukoba i Luis Moyano, Carabineros, ostane na licu mjesta mrtav. Drugi policajac ranjen.
Santiago Centar je uznemiren i lov se pretvara u osvetu. Odjel analitike Carabinerosa na brzinu odmjeri taktiku napada, karakteristike sudionika, vrstu oružja i bijeg. Nakon brze analize donese sud: počinioci su bivši članovi jedne subverzivne grupe.
Uz snažnu medijsku kampanju vijest se brzo širi, putem izjava koju su za štampu dali udovica i sinovi šefa Moyana. Službene počasti u sjećanje na lik i djelo policajca, i prijetnje napadačima šire se bez ustezanja.
U roku od mjesec dana uhapšen je jedan od navodnih sudionika u pljački. Nakon tri dana objavljena su imena i fotografije navodnih članova grupe. Ovi podaci, koje su izgradili kadrovi moći, blagoslovljeni su kao čista istina i postali u društvu nepobitni dokazi.
Freddy Fuentevilla, Juan Aliste, Marcelo Villarroel i Carlos Gutierrez, njihova lica izložena su štampi, koja ih analizira i govori o biometrijskim ekspertizama i kriminološkim analizama visoke razine.
Policija objavljuje broj telefona na koji građani mogu dostaviti informacije, pozivajući narod da prijavi svako sumnjivo kretanje ili prisutnost osoba koje su već bile osuđivane. Prijetnje objavljuje štampa i suština poruke je jasna: žele ih mrtve.
Obavljeni su pretresi domova drugova, njihovih obitelji i rođaka. Ali ni traga od njih. Policijski obruč se širi ali ne uspijevaju nikoga uhapsiti. Prijetnja koju je moć izrekla je nepokolebljiva: ako ih nađu, drugovi neće preživjeti.