Francia Hrvatski

Masakr na Mediteranu se nastavlja: na stotine ljudi smrtno stradava u pokušaju da ga prijeđe, bježeći od bijede, progona i smrti (22.000 mrtvih u posljednjih 15 godina, od kojih je poginulo preko tisuću samo ovog ljeta). Ovdje nailaze ponovno na bijedu, progone i smrt - kao na tisuće njih kojih se sakupilo u Calaisu, gdje su ih pretukli panduri, dok su drugi umrli u pokušaju da prijeđu granicu (jedanaestero od juna). U Parizu, prolaznoj točci za one koje pokušavaju dospjeti do Velike Britanije ili sjeverne Europe, ili krajnjoj točci za mnoge koji jednostavno ne znaju kamo otići, svi državni mehanizmi obavljaju svoj uobičajeni prljavi posao lova na ilegalne useljenike, izrabljivanja siromašnih (ilegalnih i legalnih) na najučinkovitiji način, i održavanja svih nas u poslušnosti i radu.
Tako su ovog proljeća vijećnici Pariza naložili deložaciju privremenog kampa kraj La Chappelea, koji je predstavljao dom stotinama ilegalnih useljenika. Naravno, vijećnici ljevičari su odigrali svoje karte na demokratski način. Prvo su igrali na kartu dobrotvora: stavili su im na raspolaganje hotelske sobe na par dana (nakon kojih su ih neizbježno vratili na ulicu), u korist javnosti koja je očekivala takvo opravdanje. Emmaus [međunarodna katolička humanitarna organizacija osnovna u Parizu 1949., nap.orev.] i France Terre d'Asile [francuska udruga za upravljanje azilantima osnovana 1971., nap.prev.] su odlično odigrale svoju (unosnu) ulogu preuzimajući odgovornost za dio tih osoba. Specijalizirani su za upravljanje siromaštvom - što nema nikakve veze sa borbom za okončanje istog.
Zatim, za one koji su ostali na ulicama i pronašli kolektivno riješenje kroz različite okupirane prostore, bilo je raznih ljevičarskih grupa: Komunistička stranka, Zeleni (...) i Nova Antikapitalistička stranka, koji su došli da ostvare jeftini publicitet i odrade vječni posao ljevice, npr.: zasladiti pilulu, dati obećanja, smiriti bijes i širiti rezignaciju.
...

Izašao je 23. broj "Lucioles", anarhistički vjesnik Pariza i okolice.
Ako netko želi distribuirati list u svojem prostoru ili kvartu, može nas kontaktirati.
lucioles[at]riseup.net
Srdačno,
i živjela anarhija!
Sve brojeve “Lucioles” u PDF obliku ili pojedinačne tekstove možete naći na blogu vjesnika: lucioles.noblogs.org

U noći 14. juna, u ulici De l'Est, zapaljeno je vozilo poduzeća Eiffage. Zato što izgrađuje zatvore.
Solidarnost s drugovima iz Bruxelessa koji se bore protiv izgradnje zatvora.
Izgradnja kaveza raspiruje naš bijes!
Izvor: Act For Freedom Now

U Limogesu, Francuska, u industrijskoj zoni Magret, vatra je uništila 10 kamiona i 3 hangara, koji pripadaju Euroviji, podružnici multinacionalne kompanije Vinci, koja se bavi nadasve izgradnjom novih zatvora, kao i razvojem devastirajućeg projekta zračne luke Notre-Dame-des-Landes.
Vozila su bila parkirana na dva parkirališta, na dvadeset metara. Zapaljiva naprava postavljena je na kotače kamiona. Sastojala se od boce s benzinom, svijeće i upaljača. Šteta je procijenjena na barem milijun eura, bez ubrajanja duge odgode radova na gradilištu.
9. juni 2015.
Act For Freedom Now

Ujutro 27. maja smrdilo je na paljevinu, pokraj Télégraphea.
Izgorio je kombi JC Decaux.
Oni se bogate džentrifikacijom gradova i izrabljivanjem zatvorenika.

Solidarnost s uhapšenim drugovima tokom operacije Pinata u Španjolskoj.
Solidarnost s Monicom i Franciscom.
Izvor: talijanski Anarhistički Crni Križ

Objavljen 22. broj "Lucioles", anarhističkog vjesnika Pariza i okolice.
Ako netko želi distribuirati list u svojem prostoru ili kvartu, može nas kontaktirati.
lucioles[at]riseup.net
Srdačno,
i živjela anarhija!
Svi brojevi "Lucioles" nalaze se online u PDF obliku na blogu vjesnika: lucioles.noblogs.org

Iz "Des Ruines", Anarhistički aperiodični časopis, br. 1, januar 2015.
Ukinimo Političkog Zatvorenika
Već par godina vidimo kako se ponovno pojavljuje pojam "politički zatvorenik". Pojam koji smo smatrali da je nestao već desetljećima, barem iz antiautoritarnih sredina.
Pojam koji je postao tipičan za razne markističke ili maoističke sekte, za Amnesty International ili za građanske političke disidente u autoritarnim režimima kao što su Rusija, Birmanija ili Iran; ili pak u okvirima borbi za takozvano nacionalno "oslobođenje", od Baskije do Kurdistana, prolazeći kroz Palestinu; ali tipičan i za krajnju desnicu. Iz čega, dijelomično, proizlazi naš osjećaj tjeskobe naspram ponovnog pojavljivanja ovog pojma, u raznim dijelovima svijeta, u ustima drugova. Želimo ukinuti, danas i zauvijek, navedeni pojam ne samo zato što je oprečan svim našim antipolitičkim perspektivama, zato šmo smo mi oprečni svima koji nama žele upravljati, koji nas žele zastupati i nama vladati putem sredstva politike. Nego i zato što, uz ovo uskrsnuće, postoji i, svjesna ili nesvjesna, nezdrava posljedica stavaranja razlika između zatvorenika samo na temelju "krivičnih djela" za koje nas država optužuje, kroz povečalo Kaznenog zakona. To vodi u društvenu hijerarhiju, po takozvanoj vrlini okrivljenih djela, između onoga zaslužuje da bude oslobođen ili podržan i drugih. Poništavajući sve stoljetne antizatvorske kritike anarhista i antiautoritaraca. Radilo bi se dakle o izražavanju solidarnosti samo zatvorenicima koji su u zatvoru zbog svojih ideja, na štetu ostatka zatvorskog stanovništva, potpuno zaboravljenog ili korištenog samo za potvrdu, na njihovoj koži, neke teorije.
No, što je točno politički zatvorenik? Pogledajmo s aspekta moći: za Vijeće Europe, na primjer, političkim zatvorenikom treba smatrati zatvorenika ako mu je zatvorom uskraćeno jedno od osnovnih prava zajamčenih Europskom Konvencijom o Ljudskim pravima, posebice "sloboda misli, savijesti i vjeroispovjesti, sloboda izražavanja i informacije, i sloboda okupljanja i udruživanja". Ali, i ako je zatvor nemetnut iz čisto političkih razloga, bez ikakve veze s ijednim kršenjem. No, tiču li se ta demokratska naklapanja anarhista?
Da budemo jasni, mi smatramo da je većina zatvorskih kazni, danas kao i uvijek, uzrokovana mnogo više političkim kontekstima i razlozima, nego specifičnim kršenjima. Zato što, mada se na sudskom procesu optužnice gotovo uvijek temelje na konkretnim djelima, uvijek država i njen pravosudni sistem odlučuju u kojoj će mjeri kazniti ovo ili ono specifično djelo, ovaj ili onaj dio stanovništva. Zato što je represija baš svih takozvanih "nezakonitih" djela, očigledno, tehnički neizvediva. Zbog prevelikog broja zakona, zbog broja policajaca ili zbog drugih tehničkih, ili pak političkih, razloga, pošto bi tolerancija nultog stupnja povukla za sobom i veći rizik pobuna. Represija nezakonitosti (a zatvor je jedan od sredstava) odgovara, dakle, određenoj strategiji i političkim programima.
Zar ne zatvaraju osobe kako bi povećali ili smanjili cifre koje će poslužiti izbornim ambicijama političara, kako bi dokazali neku teoriju ili bacili pijesak u oči? Zar ne zatvaraju nadasve nepoželjne koje ne žele vidjeti drugdje u društvu, nepoželjne koji se često suočavaju s represivnim institucijama zbog svog siromaštva, dakle zbog svoje nemogućnosti da se obrane sredstvima koje pravda tvrdi da "jamči" istima, kao što su odvjetnici, koji rade samo ako su skupo plaćeni, ili pak jamstva dohotka i doma, luksuz za većinu zatvorenika. Sve je uređeno na način da zatvori budu ispunjeni siromasima, a tako zaista i je.

Discordia je radikalno neslaganje, nasilna nesuglasica koja dovodi ljude u opoziciju i stavlja ih jedne nasuprot drugih. Mi pak želimo ohrabriti da se postave protiv ovog starog svijeta i njegovih pobornika, kao što se već dešava, tamo i ovdje, kroz brojna djela pobune i nepokornosti. Nemamo namjeru bacati vodu na usijanu žeravicu tih pobuna, nego, radije, kao božica Diskordija [Eris], bacati jabuku nesloge usred ovog društva, u kojem su, izgleda, trgovački i represivni odnosi nadvladali uzajamnu pomoć, solidarnost i potragu za životom koji bi željeli živjeti. I protiv ove raširene rezignacije i potrage za suglasnošću pod svaku cijenu - čak i pod cijenu apatije.
Daleko od svih dogmi i uz anarhističku perspektivu, La Discordia je knjižnica kojoj je cilj gajiti revolucionarni projekt u nekim od osnovnih aspekata: kroz čitanje, raspravu, teoriju, pisanje, papir, diskusiju. Mjesto za susret u kojem će se izmijenjivati informacije o tekućim zbivanjima u revolucionarnom i anti-autoritarnom pokretu diljem svijeta, uspoređivati ideje, otkrivati, kopati; mjesto u kojem rasprava nije nužno sinonim za suglasnost i nije isključivo za stručnjake. Radi se i o fizičkom prostoru, kako bi se izašlo iz virtualnog, uz osobnu raspravu, licem u lice, i dijeljenjem. To su knjige, novine, letci, brošure, plakati i drugi dokumenti, arhive današnjice i prošlosti, doprinos prijenosu povijesti individualnih i kolektivnih borbi. Sve što može doprinijeti razvoju ideja, raskidom s državom, politikom i kapitalizmom. Ako je Diskordija izazvala Trojanski rat svojim provokativnim činom, mi se nadamo da ćemo našim na neki način doprinijeti ratu protiv svih autoriteta, dodajući gorivo njegovim idejama.
La Discordia je autonomna (i deficitarna) knjižnica, koja ovisi i o vašoj podršci i sudjelovanju. Nalazi se na sjevero-istoku Pariza, i želi još diskretno ali stalno prisustvo anarhista u ovom kvartu, već par godina, učiniti uočljivijim i pristupačnijim.
...

Izašao je 21. broj "Lucioles" [krijesnice, nap.prev.], anarhistički lista Pariza i okolice.
Pažljivo izbjegavamo da ne objavljujemo izlazak lista na konfuznim sajtovima kao što je indymedia, te se zato oslanjamo na sajtove anarhističkih drugova/arica i antiautoritaraca, kako bi proširili informaciju.
Budući da se sada list štampa u 4.000 primjeraka svaki mjesec (ovisi!), oni koji ga žele dijeliti u svojim kvartovima i gradovima pozivamo ih da nas kontaktiraju.
Srdačno i živjela anarhija!
Na novom blogu lista možete pronaći sve brojeve Lucioles u PDF-u i pojedinačne tekstove: https://lucioles.noblogs.org/

Drugovi, protiv države i protiv svih popova,
Živjelo bogohuljenje!
Pariz, 11. januar 2015.
"... Životni vijek je kratak!... I ako živimo, živimo da bi gazili kraljeve..."
Naspram smrtonosnog napada, neviđenog u ovakvom obliku i na našim prostorima - izdavačka grupa satiričkih novina, povijesno povezanih s krajnjom ljevicom, desetkovana je napadom iz vatrenog oružja, zato što se nije podvrgla vjerskoj zabrani prikazivanja i objavljivanja karikatura Muhameda - iskazala se snažna volja za reakcijom, velika okupljanja su se održala diljem Francuske i šire, društvene mreže ispunile su se porukama... Izađeš, možda i kako bi izrazio da si pogođen, da bi shvatio što se zbiva, što je dovelo do te situacije i što će se desiti, ali i da bi razgovarao, da ne bi bio sam, da bi lutao, razmislio, odbacio sve u okolnostima, osjećaje koje možemo razumjeti i dijeliti, mi koji, u politici, želimo biti na razini situacije.
Taj zanos, još bezobličan i bez određenog diskursa, ubrzo je doveden u granice republičkih okvira: ono što će svatko tko prosvjeduje braniti bit će država, njena vlada, njena policija i društveno-politička konstrukcija oko obrane postojećeg. Ovaj put je predstava predivna: bit će to plebiscit s golističkim naglaskom, pravi izraz države, veliki broj ljudi je pozvan da sačinjava masu iza francuskih i stranih ministara, vjerskih vođa, političkih stranaka i gospodara... I onda mi osjetimo poriv da pjevušimo "moj ujak, poznati majstor..." od Borisa Viana ["La Java Des Bombes Atomique", nap.prev.].
U nedjelju će čak prijevoz biti besplatan do Ille de France. Da li na to trebamo gledati kao na privremeni ustupak zbog sve lošijeg javnog prijevoza ili možda radije kao na posredni socijalni dohodak za ulogu pukih gledatelja, koju smo svi pozvani da igramo? Možda konsenzus oko sigurnosti još nije tako dovoljno jak da bi opravdao da se osim policijske kontrole mora prihvatiti i rizik dobivanja kazne na putu prema prosvjedima. Vladi i njenoj policiji nije dovoljno trenirati i disciplinirati svakoga na sve jaču i jaču kontrolu nad našim životima, kretanjima, na uništavanje šansi ekonomskom racionalnošću: ovaj smrtonosni napad je prilika da sigurnost pretvore u poželjnu.
Ponad spektakularnih mjera (naoružana policija koja vrši masovne sustavne kontrole vozila, na primjer) koje su uvedene tokom lova na napadače, kroz duži period, sada je vrijeme da se ojača stalna izvanrednost. "Vigipirate plan" [sigurnosni antitetoristički plan] prelazi na razinu napada i podrazumijeva da se prihvati totalni nepodnošljivi policijski nadzor nad našim životima. Sigurnost je ista pojava, u drugom obliku, kao ova erupcija fragmenta rata u Parizu. Po nama, začaranost totalnom policijskom moći je identično obrascu o zavjerama glede ovog događaja.
K tome, možemo shvatiti da netko može učiniti sve, uključujući i smrt, kako bi izbjegao budućnost doživotne izolacije u samici, nakon takvih djela, i nakon što je prošao kroz ruke policije: ne želimo to ni našem najgorem neprijatelju, ali to ne obrazlaže činjenicu da je, kao sve "fanatike" i "teroriste", 2 napadača na Charlie Hebdo i taoce držane u kosher samoposluzi, ubila policija. Jedan je policijski načelnik čak i rekao da je još jednom izvršena pravda. Zar nam je zaista ta smrtna presuda bez suđenja normalna? Da bi opravdali smrt Rémi Fraissea [francuski antifašist kojeg je ubila policija na prosvjedima 2014. u Parizu, nap.prev.] u prvi plan su gurnuli sukobe i ranjavanje jednog policajca. Nije potrebno razglabati o političkoj filozofiji da bi razumjeli izmjenu paradigme od tog trenutka: od državnog "monopola nad zakonitim nasiljem" ide se do prosvjeda koji su jednostavno jače naoružana banda.

Sa zadovoljstvom najavljujemo izlazak prvog broja aperiodičnog anarhističkog časopisa "Des Ruines" ["Ruševine"], na 112 stranica. Namjera časopisa je da pokrene rasprave, istraživanja i razmatranja o anarhističkim i antiautoritarnim perspektivama. Neke od rasprava prisutnih u ovom broju su živuće i uvijek aktualne, dok su druge, ostavljene po strani, izvučene za potrebe časopisa.
desruines(at)riseup.net
IZDVOJENO IZ SADRŽAJA:
Uspješan pokreti i laboratorij represije - Intervju s jednim meksičkim drugom
Kovitlaj! - Praxedis G. Guerrero
Neodgodivost napada - Nicola Gai
Prekinimo s političkim zatvorenicima
Revolucija nije klasno pitanje - Meteor
Znam tko je ubijo narednika Lugija Calabresija - Alfredo M. Bonanno
Nekoliko bilješki o suučesništvu i solidarnosti - K.C.
Protiv milosrđa. Kritika "Food Not Bombs" - Feral Faun
Pobuna, a ne terapija - Wolfi Landstreicher
Kritika post-anarhizma
O nekim savezništvima - Giuseppe Ciancabilla (uvod K.C.)
Vrlina jadi - Aldo Perego
Posao je strašan izbor - Non Serviam
Skriveni svijet posla - Non Serviam
Odnosi i pobuna kod Maxa Stirnera - Massimo Passamani
Pojedinac protiv države - Max Stirner
Put jednog apatrida: Fredy Perlman (1934.-1985.)
Antisemitizam i bejrutski pogrom - Fredy Perlman

U noći sa 23. na 24. juna u ulici Auger, u pariškom predgrađu Pantin (93) zapaljen je kamion tvrtke Bouygues, dobro poznatog graditelja zatvora.
Solidarni pozdravi anarhistima Carlosu, Amelie i Fallon u meksičkom zatvoru (te Mariju i Felicity u bijegu).
Zapalimo zatvore, s njihovim graditeljima!
Izvor: Act For Freedom Now

Vandaliziran je ured avio kompanije "Air France KLM" u Toulouseu u znak prosvjeda protiv transporta životinja za vivisekciju. "Air France KLM" je najveći dobavljač primata sa Mauricijusa za laboratorije vivisekcije. Zaključani u kavezima, primati su zlostavljani i oko 8 na 10 od njih umre tijekom transporta.
U laboratorijima za vivisekciju životinje se ponovno zaključavaju u kaveze, podvrgnute su nemilosti, torturi, udarcima, i eksperimentima u kojima ih lišavaju hrane, imobiliziraju, svezuju, da bi ih na koncu ubili. "Air France" sudjeluju i u ksenofobičnoj politici države izbacivanja neprijavljenih useljenika.
Bravu ureda ispunili smo super ljepilom, a po prozorima zalijepili plakate i polili ih lažnom krvlju, simbolom krvi koju prolijeva "Air France".
...

U noći 18. januara eksplozija popraćena bijesnim požarom uništila je urede administracije i električni/računalski sistem tržnice mesa u Lezayu. Mediji izjavljuju da je na mjestu eksplozije pronađen plinski cilindar.
Prije nekoliko tjedana dignuli smo u zrak aukcijsku tržnicu teladi u Lezayu (Francuska).
Svaki tjedan proda se više od 1500 teladi i drugih životinja da bi kasnije bile ubijene u klaonicama.
"Životinje nemaju nikoga osim nas. Nećemo ih razočarati." - Barry Horne
MI smo pravda za životinje.
J.D. France
InterArma