Titolo: GRČKA: TEKST NIKOSA ROMANOSA PROČITAN NA INICIJATIVI SOLIDARNOSTI U SKVOTU VOX (09.01.2015.)
w-3-wp-348-import-1.png

Dobra večer, drugovi.

Drago mi je što sam danas s vama na ovoj inicijativi, koja se održava u posebno teškim vremenima, nadasve za političke zatvorenike koji su pogođeni represijom. Rečeno je već mnogo puta, ali vrijedi reći to još jednom, da su takve inicijative neki od rijetkih predivnih trenutaka za one u zatvoru, zato što osjete da su barem na par sati povezani s drugovima izvan zidova, putem vibrirajućeg razgovora koji lomi izolaciju koju nama nameće država. Zato želim zahvaliti svim drugovima koji su doprinijeli u realizaciji ove inicijative. Želim poslati moju solidarnost i uhićenim osobama iz Distoma [1].

Što se mene tiče, budući da se situacija promijenila [2], središnja tema ove inicijative neće biti razgovor isključivo o štrajku glađu. Neka bude i o tome, ali sada, dok mi pričamo, postoje politički zatvorenici koji trpe izolaciju i psihološko nasilje specijalnih uvjeta zatvora, zato bi to bila uvreda prema tim drugovima, zato što je naša dužnost podržati ih svim sredstvima, i to bi trebao biti izazov za sve one koji su dio raznovrsne borbe koju nastojimo stvoriti. Ono što je važno da izađe iz današnjeg razgovora među nama je sposobnost stvaranja jednog polja za izmjenu iskustava i perspektiva, koji neće nahraniti još jednu unutarnju raspravu, nego promovirati samu borbu, borba koja će tražiti i pronaći način da podigne barikade protiv represivnog napada, i donijeti požar iza neprijateljskih linija.

Bilo bi sigurno mnogo ugodnije za sve nas da se današnja inicijativa odvila tokom relativno neutralnog perioda, recimo "mrtvog vremena" u smislu aktivnosti pokreta, gdje bi imali udobnost za kritičnu procjenu, koju nastojimo učiniti danas, bez promišljanja. No, nažalost ne posjedujemo takav luksuz, luksuz na raspolaganju državi, koja se brzo omotava i istovremeno brzo transformira svoju političku retoriku, kao što je to učinila u ovoj fazi.

Vlada je, bez obzira na točku gledišta koju neki drugovi mogu imati, znala da nakon što je štrajk glađu bio izložen u politički pojmovima ekstremno desnoj publici, s kojom ljubuje, morala pokazati svoju željeznu volju i odlučnost pogađajući zatvorene protivnike, što znači političke zatvorenike. Zato se njena politička kampanja temeljila na programu ekstremne desnice, identičnog Zlatnoj Zori, koji se odnosi na represiju političkih zatvorenika, na anti-useljeničku kampanju i na napad svakog radikalnog izraza otpora.

Sada ću otvoriti veliku zagradu kako bih otvorio početna pitanja, koja su postavili drugovi organizatori ove inicijative. Govorim o zagradama jer, kao što sam prije rekao, mislim da je za sve nas ovdje pitanje kako ćemo reagirati, kako ćemo uzvratiti na represiju, a istovremeno proširiti kontekst borbe.

Započet ću govoreći o nekoliko stvari o ponašanju države tokom štrajka glađu, koje sam kratko opisao u danas objavljenoj izjavi. Prošlo je kroz tri faze, od indiferencije do arogancije, zatim do mačo-stava i na kraju do panike. Mislim da je ovaj posebni štrajk glađu stvorio pukotinu u vezi zatvora maksimalne sigurnosti (tipa C), koji se desio individualno možda drugim drugovima koji su također učestvovali u štrajku glađu. Trebamo samo to reći, ništa više, ništa manje. Pretpostavljam da svi vi imate pred vama tekst koji objašnjava moj stav o tim temama i o središnjem pitanju ove inicijative.

Ali želi bih se osvrnuti na jedan specifični dio štrajka glađu, onaj koji se tiče njegovog publiciteta. Bio je to možda jedan od samo par puta kada je jedan štrajk glađu postao središnja politička tema režima, i dobio tako širok publicitet. Jasno je da kada jedna takva tema postane vijest, svi će uključeni dijelovi sistemske scene zauzeti stav kako bi je iskoristili za svoje vlastite političke interese, i svoje vlastite političke ciljeve. Da li govorili o političkim strankama ili sistemskim ili "anti-sistemskim" novinarima, intelektualcima, umjetnicima, profesorima, glumcima i sindikalistima, i socijalnim institucijama, svatko iznosi jedan stav. Kada se to desi javno, prirodno je da se kontekst borbe izobliči. Spektakl posjeduje tu sposobnost da oblikuje značenja i predstaviti ih na svoj način, ali iz tog razloga postojimo mi s našim tekstovima, našim vlastitim projektima kontra-informacije, našim vlastitim prisustvima na radio i televizijskim postajama, da otisnemo naše vlastito značenje, pokušavajući stvoriti kratkotrajne pukotine u neprekidnom protoku informacija na televizijskoj demokraciji. Navest ću značajan primjer kako bih objasnio situaciju najbolje kako mogu, kada jedna revolucionarna grupa izvede jedan oružani napad, ili kada se odviju na primjer veći ulični sukobi, ne desi li se ista stvar? Nije li kontekst borbe izobličen na isti način i da li nas netko kritizira zato što smo zauzeli ulice? Ne, a to se desilo i u ovom slučaju, s karakteristikama koje svi znamo.

Pređimo sada na temu moje osobne aktivnosti tokom štrajka glađu; kao prvo želim reći da sam pročitao dvije vrsta kritika, neke od njih bile su značajne i postavila bitne zabrinutosti koje vrijede da budu uzete u obzir, i kritike koje su iznijele osobe koje ja doslovno smatram političkim zmijama, i koje vode redoviti rat protiv mene, ironijom i uvredama, koristeći moju obitelj i advokata. Čitavom tom smeću, kako ja vidim, koji čini sve to da bi zadobio pažnju i podsjetio nas da postojimo, nemam što odgovoriti; bilo bi kao odgovoriti na kritiku Eleni Louke [3]; to je njihova kvaliteta, ja ću samo reći da je život jedno kolo koje se okreće za sve nas.

Što se tiče ostalih, svih onih koji smatraju da kriticizam ima smisla kao dijalektični pokušaj analiziranja mogućih grešaka, manjaka i propusta, kako bi se stvorili politički depoziti koji će promicati samu borbu, dat ću par odgovora. Započet ću auto-kritikom, najprije priznajem kao propust činjenicu da drugovi izvan zatvorskih zidova nisu bili informirani na vrijeme, prije nego je štrajk započeo; da se to znalo prije moglo je možda odvesti do jedne strategije akcije s čak boljim rezultatima.

Pri tome, još jedan problem bio je nedostatak efektivne komunikacije s drugovima izvan zidova otkad sam odveden u bolnicu, ali mogu reći da su uvjeti bolničkog zatvora bili gušeći, posjete su bile dozvoljene mojim roditeljima i advokatu, ograničenog trajanja i, općenito, radilo se o posebno teškoj situaciji ako se uzme u obzir da nisam bio baš u najboljem stanju zbog štrajka. Što se pak moga oca tiče, neću izložiti sebe u proces javnog konflikta s voljenom osobom, on je danas ovdje tako da ga svatko može pitati štogod želi.

Na koncu, što se advokata tiče, kao što svatko shvaća, kada si suočen na neki način s komunikativnim ratom i kada je moguće komunikativno odgovoriti, dobro je to učiniti. Nema veze da li je ono što on kaže istina ili nije, u oba slučaja govorimo o kratkotrajnom virtualnom dojmu. Ja mislim da ono što je učinjeno, da je učinjeno dobro; želim i reći da Frangiskos nije samo odvjetnik, već i čovjek s kojim sam u jako dobrim odnosima, i koji me podržao više od mnogih drugih. Glede karaktera koji su mu mnogi pripisali, savjetujem im da obrate pažnju na "službene" advokate anarhističke sredine, te da onda govore. Neću reći ništa više od onog što trebam, jer kao što sam rekao, ne namjeravam stvoriti još jedan unutrašnji konflikt.

Recimo sada par stvari u vezi zatvorskih premještaja (zatvorenika u zatvor tipa C u Domokosu), na koja se ne bi smjelo gledati kao da su izolirani od današnjih društvenih i političkih uvjeta, koji odražavaju da je grčka država u izbornom periodu, koji će odlučiti upravljački model grčkog kapitalizma. Takozvana doktrina "nulte tolerancija" se koristi kao temeljna strategija vlade.

Po meni, moguća vlada SYRIZE, uzimajući u obzir da će njen život biti kratak, trebala bi poslužiti kao izazov za ljude u borbi. S akcijom koja će biti ono što mi nazivamo "anarhistička provokacija" protiv ljevičarske retorike SYRIZE, koja bi ih natjerala da otkriju svoje pravo lice, koje nije ništa drugo nego lice kapitalizma, koji se ne može ni humanizirati ni poboljšati, nego samo uništiti neprekidnom borbom svim sredstvima.

To je sve što sam želio reći, drugovi. Želim vam svima sreće i snage, zato što izgleda da će nam biti potrebno.

Napomene:

1. Drug se odnosi na uhapšene antifašiste, članove kolektiva Distomo, tokom ljepljenja plakata u središtu Atene, nakon napada pa urede Zlatne Zore u ulici Larissis. Incident se odvio par dana prije inicijative solidarnosti.

<em>2. Premješteni zatvorenici</em>

3. Eleni Louka je vjernica koja u direktnom tv prijenosu čita fanatična kršćanska štiva. Ovdje se koristi kao simbol komičnost.

Izvor: InterArma