w-2-wp-26-import-1.png

26. marta održano je na sudu u Rimu preliminarno ročište sudskog procesa u kojem su optuženi Gianluca i Adriano.

Dva druga su optužena za "udruženje u svrhu terorizma i rušenje demokratskog poretka", čemu su nadodane i optužbe za podmetanje požara, tešku krađu, oštećenje tuđe imovine. Radi se o trinaest djela počinjenih na području Castelli Romani, protiv banaka, jedne trgovine krznom, sjedišta ENI [talijanska elektroprivreda, nap.prev.] i ENEL [talijansko energetsko poduzeće], i protiv odlagališta smeća u Albanu.

Suđenje, na Porotničkom sudu [kazneni sud prve i druge istance koji sudi un najtežim zločinima, nap.prev.], započinje 26. maja.

Sudac za preliminarno ročište, D'alessandro, pokretanjem kaznenog postupka preuzeo je veliku odgovornost nalogom kojim su optuženici primorani prisustvovati suđenju putem videokonferencije. Nalog je, navodno, opravdan, jednim naputkom iz Uprave za zatvorski sustav, koji propisuje upotrebu navedenog instrumenta kao mjere ograničavanja "najopasnijih" zatvorenika, primijenjene nakon bijega Domenica Cutrìja [talijanski mafijaš oslobođen napadom na policijsku kolonu nap.prev.] pri povratku sa sudske rasprave u zatvor.

Radi se o mjeri koja bi se od danas nadalje trebala odnositi i na sve procese koji se tiču zatvorenika u režimu Visoke Sigurnosti.

Upotreba videokonferencije je dio zatvorske politike, određene Europskom Unijom, koja se temelji na modelu diferencijacije, odnosno izolacije. Radi se o odvajanju najopasnijih elemenata od ostalih zatvorenika: s jedne strane kako bi se uz niže rizike i troškove moglo upravljati rastućom masom zatvorenika, a s druge da bi se pokušali uništiti svi nepokajani neprijatelji države. Izolacija, koja se nastoji sve strože nametati, može postati pravi i istinski oblik torture koji izaziva teška fizička i psihička oštećenja.

Niz mjera nedavno uvedenih na odjel visoke sigurnosti AS2, namijenjen revolucionarnim drugovima, usmjereno je na povećanje razine izolacije: zatvaranje ulaza koji odvajaju od drugih odjela, ograničenje posjeta, pokušaji nametanja individualne izolacije, zabrana susreta među zatvorenicima istog odjela.

Svemu tome pridodan je i proces putem videokonferencije, mjera koja na različite načine pogađa pojedince kojima je nametnuta.

Na ljudskom nivou, zabraniti zatvoreniku da fizički sudjeluje na ročištima znači vršiti nad njime dodatno nasilje, zabranjujući mu da njegov pogled, barem na trenutak, izađe iz uskog horizonta totalne institucije, i susretne se sa dragim i solidarnim pogledima drugova, prijatelja i rođaka.

Sa točke gledišta procesa videokonferencija je samo dio jednog niza mjera kojima je cilj prikazati neprijatelja (mafijaša ili terorista) kao figuru s koje se mora izbrisati svaki trag ljudskosti i razuma. Ukazuje se na krivicu a priori, vezanu za pretpostavljeni lik subjekta, umjesto za djela koja je doista počinio. Optuženik je predstavljen kao čudovište koje treba držati na udaljenosti, na distanci budući da je preopasan za prisutnost u sudnici.

Na taj će način narodna porota moći mnogo lakšeg srca osuditi lik koji se pojavljuje na ekranu, kao večernji film, umjesto ljudsko biće od krvi i mesa, koje bi mogli prepoznati kao sebi slično. Isto kao što vojnik koji upravlja dronom lakšeg srca ubija u odnosu na onog tko puca izbliza. Sudište će pak moći arbitrarno oduzeti riječ okrivljeniku, koji će de facto biti pod tom stalnom prijetnjom, ograničen u mogućnosti da iznese svoje razloge. Bit će isključen, običnim pritiskom na gumb, svaki put kad kaže nešto što se gospodi u togama ne dopada.

Nedavno, primjenom članka 270-sexies [djela počinjena s ciljem terorizma, nap.prev.] vlast je dokazala da posjeduje pravosudno sredstvo kojim može pogoditi teškim kaznama svaki oblik realnog društvenog konflikta. Kada se jednom odredi da je terorist svaka osoba koja se učinkovito opire sistemu, potrebno je, shodno tome, izgraditi i teroristički lik s odgovorajućim scenografskim aparatom. S te točke gledišta videokonferencija je još jedno dodatno oruđe psihološkog rata, pribrojeno suđenjima u bunker-sudnicama, specijalnim zatvorima, mistifikacijskom jeziku kojim se opisuju akcije borbe, evocirajući jedan imaginarni svijet.

Dok socijalni razlozi represije postaju sve očitiji, dok sve češće prisustvujemo pravosudnim fabrikacijama koje besramno poprimaju karakter političkih represalija, tlačitelji sprovode u djelo još jedan pokušaj ušutkivanja svakog tko se opire ovom neuspjelom sistemu.

Žele ugušiti hrabre i buntovne glasove, žele pokopati razloge osoba koje se bore u tišinama cementa.

Čuti će, gospodari na vlasti, ove glasove, čuti će ih sve glasnije i sve bliže svojim ušima koje ne podnose ometanja. Čuti će ih na sudovima, gdje očekuju sterilnost, na ulicima, gdje očekuju ravnodušnost, u noćima, u kojima očekuju miran san.

Aktivna solidarnost s Gianlucom i Adrianom

Solidranost sa zatvorenim drugovima i drugaricama

Solidarnost sa zatvorenicima i zatvorenicama

<em>Rete evasioni

Flex Mob</em>