Švicarska: Dezartikulirati svijet autoriteta
Proteklo je mjesec dana od požara na anteni u Zurichu-Waidbergu, mjesec dana sumnjive tišine medija i vlasti.
Tek su se prošle sedmice počeli pojavljivati prvi detalji. Iz medija doznajemo da je navedena antena čak rezervni radio-sistema ciriške policije koja se treba uključiti u slučaju da uobičajeni radio-sistem zakaže.
Kablovi u temeljima te antene su zapaljeni, što je nanijelo štetu od stotina tisuća franaka i isključilo je na „nekoliko dana”, dok je izdan međunarodni nalog za hapšenje osumnjičenog anarhista[1] (Dissonanz, br.32).
Naspram ovih novih činjenica ne iznenađuje nas da je uslijedila tišina nakon navedene sabotaže. Tim je napadom dodirnut otvoreni živac koji je posramio sve policijske snage grada Zuricha i istaknuo njihovu ranjivost.
Što bi se bilo desilo da je u tom trenutku, iz nekog razloga, došlo do kvara na radio-sistemu policije?
Vjerojatno, onemogućena da koristi radio za komuniciranje i prenošenje naredbi te informacija, ciriška bi policija bila ozbiljno ograničena da koordinira i reagira, što bi stvorilo pogodnu situaciju za svakoga tko želi riješiti račune s ovim društvom.
No, učinimo još jedan korak dalje: a da se to desilo u trenucima društvenih napetosti, kao što su ne primjer bili nemiri u Bellevueu [pobuna imigranata u Italiji, nap.priv.] prije par godina ili u Europaalleei [Švicarska, 2014., nasilni prosvjed protiv džentrifikacije kvarta, nap.prev.]. Bez mogućnosti da se koordiniraju policijske bi snage imale ozbiljnih problema pri uspostavi reda i normalnog stanja. Ti nemiri, umjesto da budu blickrig pobune od par sati, možda bi bili imali dovoljno kisika da se prošire prostorom i vremenom. Možda bi se i njihov karakter bio mogao pretvoriti u nešto drugačije: kreirajući mapu koju policija ne bi mogla kontrolirati zato što joj je onemogućeno da se koordinira, bili bi mogli otvoriti nove prostore za razmatranje. Europaallee, i onda? Što želimo? Kako želimo živjeti? Pitanja koja bi bila naišla na praktične i trenutne odgovore. Pitanje džentrifikacije, na primjer, povezano je s problemom bogatstva – tko ima i tko nema – i bez zaštite snaga reda možda bi eksproprijacije koje bi izvršili oni koji nemaju bile odgovor. Pobuna bi bila mogla nadići puki problem džentrifikacije, dovodeći u pitanje privatno vlasništvo, a uz njega i same korijene ovog društva vlasti.
Često se naspram nepravdi i bahatosti ovog društva osjećamo nemoćni. Na koncu, promijeniti društvo je gotovo nemoguća zadaća: što bi uopće mogla učiniti samo jedna osoba? Bez daljnjeg razmišljanja uljujkujemo se u tradicijama, ritualima, kolektivnim identitetima i ponavljajućim gestama, samo zato jer smo to oduvijek radili. Broj osoba na ulicama, ranjenih pandura i nanešene štete postaju mjerilo uspjeha ili neuspjeha jednog prosvjeda. Ne želimo priznati da je puko mjerenje količine samo obmana koju sami kreiramo kako bi mogli ponavljati uvijek iste rituale. Logika „danas deset, sutra sto” ne dozvoljava nam da vidimo dalje od vlastitog nosa, da vidimo što se još može učiniti, da i jedan jedini mali čin može drastično izmijeniti situaciju, više od stalnog ponavljanja „provjerenih” recepata. Mi smatramo da je potrebno razviti sposobnost da vidimo dalje od svih tih rituala i komotnih navika koje atrofiziraju našu kreativnu sposobnost, kako bi otkrili i druge načine djelovanja.
Tišina koja je uslijedila nakon napada predstavlja dakle smokvin list koji je pokušao pokriti jednu sasvim jednostavnu istinu: brojčana i oružana nadmoć nisu toliko bitne naspram ljudske inteligencije i kreativnosti. Nekoliko kablova koje će pojedinac zapaliti na pravom mjestu i u pravo vrijeme imaju potencijal da dezartikuliraju čitavu jednu vojsku, da situaciju naizgled statičnu izmjene u nešto novo, različito i nepredvidivo. Ako držimo na umu da čitavo društvo može funkcionirati samo zahvaljujući infrastrukturama koje jamče kretanje tokova, informacija, struje, robe, osoba itd., da se te infrastrukture nalaze posvuda u fizičkom prostoru, onda nam se čitav jedan svijet mogućnosti akcije i interakcije otvara pred našim očima.
Posljednjih smo mjeseci vidjeli kako jedan mali požar na pravom mjestu može paralizirati „pola Švicarske”[2] (Dissonanz, br.30), kako kablovi jedne zapaljene antene mogu isključiti dio policijskog sistema za komunikaciju: što bi se bilo moglo desiti da su te sabotaže počinjene u posebnim trenucima, u interakciji s drugim događajima?
Država, ekonomija i vlast nisu nimalo apstraktni i nedodirljivi, dovoljno je otkriti slabe točke, dovoljno je upotrijebiti malo mašte i kreativnosti.
Za svakoga tko zna gdje gledati kralj je gol i ranjiv.
Drugu u bijegu želimo mnogo sreće, gdjegod bio.
(Dissonanz, br.34, 17.08.2016.)
[1] Podsjećamo da su 10. jula ove godine izvršena 4 pretresa domova u Zurichu i St.Gallenu, i da je od tada tražen jedan drug, pod istragom za sabotažu antene.
[1] Podsjećamo da su 10. jula ove godine izvršena 4 pretresa domova u Zurichu i St.Gallenu, i da je od tada tražen jedan drug, pod istragom za sabotažu antene.
[2] 7. juna 2016. zapaljeni su kablovi željezničkog čvorišta Sjevernog Zuricha [nap.prev.]
