Država koristi različite strategije da bi eliminirala svoje neprijatelje i svakoga tko glasno kritizira ustavni poredak.
Želi eliminirati i iskorijeniti svaki znak pobune; u tu svrhu može se osloniti na moćni pravosudni aparat koji sadrži široki spektar kazni, od lakših, obično novčanih ili uvjetnih, do teških, kao što je antiteroristički zakon, karta koja se često igra na igračem stolu moćnika. Svakome tko gleda na zatvor kao mogućnost u borbi protiv vlasti, možemo reći da sadašnji politički kontekst ga čini mogućim i mnogim drugima: mnogi ne znaju da li će se sutra probuditi u zatvorskoj ćeliji, a mi koji smo već unutra ne znamo koliko dugo ćemo ostati. S vremenom situacija postaje konfuzna, pošto smo suočeni s aparatom represije kojeg pokreću paranoja i halucinacije; i na koncu, to je samo jedan od brojnih načina vršenja moći. Brzina uzastopnih brojnih policijskih operacija pridodaje konfuziji, nadasve zato što su optužbe često "imaginarne", a sve je popraćeno spektaklom koji režiraju mediji Moći. Tkogod vrši i podržava vlast neće nikada shvatiti našu antiautoritarnu tenziju, zato što nas pokušavaju postaviti na njihovu razinu razmišljanja.
Kao što smo vidjeli, kolektivni prostori i pojedinci pogođeni represijom su raznovrsni te posjeduju različite i zajedničke točke pogleda na državu i njeno funkcioniranje, te stoga i kako se suočiti s Moći i zatvorom, kako i s kim se udružiti.
Zbog toga se često kaže da je bolje prevazići razlike i staviti u prvi plan zajedničke točke kako bi se učinkovitije suočili s napadom moći, pristup koji favorizira više pitanje količine nego odlučnost i volju, aspekte koje mi smatramo temeljnima. Poznajemo važnost udruživanja, ali pitanje je s kim. Povijest nam je jasno pokazala koliko kobne mogu biti za anarhiste posljedice udruživanja s autoritarnim grupama i/ili grupama koje podržavaju institucionalnu politiku, pošto takve grupe uvijek strema ka moći, gazeći na kraju sve slobodarske inicijative.
Trebamo li sagnuti naše glave i prijeći preko naših temeljnih obilježja?
Nema šanse.
Između ostalog, kada netko odustane od nekih bitnih etičkih aspekata na kraju krene putem ljevičara, građana i demokratskih pokreta, s kojima nemamo ništa zajedničko: oni podržavaju vlast koju mi želimo izbrisati iz naših života. Sukob je za nas neizbježan i nužan, kao bi se politički razvili.
Na koji se način razlikujemo od onih koji podržavaju i osnažuju sadašnji poredak?
Kroz konkretna djela.
Dakle, kao anarhisti smatramo da je svako savezništvo ili zajednički projekt s grupama ili osobama povezanim s institucijama nemoguć, i istovremeno mislimo da je nemoguće udruživati se s onima koji odabiru strategije protiv represije koje mi ne dijelimo ili ih uopće ne podržavamo. U trenucima represije, hapšenja i zatvaranja naša uvjerenja i njihova dosljednost ulaze u igru i neizbježno dolaze u iskušenje; ali nije sve dobrodošlo kako bi se izbjegao zatvor ili iz njega izašlo. Mi smatramo da određeni izbori brišu naše dostojanstvo i naše ideje.
Peticija za pomilovanje je jedan od tih izbora.
Kao anarhistički zatvorenici jasno dajemo do znanja da ne učestvujemo, niti ćemo učestvovati u mobilizaciji i prosvjedima protiv represije zajedno s onima koji odabiru strategiju pomilovanja (bila djelomična ili ne). Ne želimo s njima krenuti na put zbog navedenih nepomirljivih razlika; ne želimo biti suučesnici prešućujući strategiju koja za nas predstavlja temeljnu prekretnicu.
I ako nam na kraju posljedice naših uvjerenja budu nadodale još koju godinu zatvora, mi ćemo ih prihvatiti visoko uzdignute glave i dostojanstveno.
Mi ne želimo oprost države, mi želimo samo njeno uništenje.
Monica Caballero i Francisco Solar
Juni 2015.
Zatvor Villabona
<em>Mónica Caballero Sepúlveda
Francisco Solar Domínguez
C.P Villabona-Asturias
Finca Tabladiello s/n
33422 Villabona-Llanera
(Asturias) España/Spain</em>
Izvor: 325