c-t-christos-tsakalos-kronika-sa-sudjenja-za-250-k-1.jpg

Posthumna presuda

Kada se nešto okonča obično nas zanima samo opći pregled.

Kalkuliramo korist i štetu.

Rijetko pogledamo unazad da bi razmislili o smjeru koji je doveo do krajnjeg ishoda. A još rjeđe gledamo ispred da bi promatrali novi obzor koji se rađa, kada danas postaje jučer...

Dva suđenja protiv Zavjere Vatrenih Ćelija okončala su se prije dva tjedna. Jedan je, u vezi 250 djela organizacije, trajao više manje 3 godine, dok je drugi, u vezi pokušaja bijega, trajao 5 dramatičnih mjeseci u neprekidnom ozračju tenzije s predsjedavajućom sutkinjom.

Svako od nas, tko je preuzeo političku odgovornost za ZVĆ i stao u obranu organizacije i njenih djela, osuđen je na 21–28 godina zatvora na prvom suđenju, a na 115 svako od nas na drugom...

Prvi zaključak je da suci vjeruju u zagrobni život, budući da jedan životni vijek nije dovoljan da se te kazne odsluže.

Drugi zaključak je da odabir urbane gerile i oružanog revolucionarnog djelovanja još i dalje predstavljaju prijetnju vlasti...

Scenarij spektakla

No, sagledajmo najprije kako se odvijao scenarij tog spektakla. Obično ne volim logiku žrtve koja prati pripovijedanje preuveličavanja, što samo održava fobijske mitove. Ako želimo nadići strah onda ga ne smijemo uvećavati, nego pogledati ga ravno u lice... Dramatiziranje činjenica može učiniti prepričavanje uzbudljivijim, ali istovremeno drži istinu na distanci.

Suđenje za 250 djela Revolucionarne Organizacije Zavjera Vatrenih Ćelija (točan broj je u stvari 148, iako je slučaj posto poznat kao „250”) bilo je obilježeno relativnom umjerenim i pristojnim ponašanjem sudaca prema nama.

Tokom suđenja sastav suda je je iskazao baršunasti nemar prema tehničkim aspektima (vrijeme dolaska, prekid procesa kada se podudarao sa suđenjem Zlatnoj Zori itd.)

Naravno, to je bio rezultat našeg osobnog stava tokom suđenja. Pošto smo od samog početka jasno rekli da preuzimamo odgovornost za ZVĆ i da nas ne zanima pravosudna kazna, čime smo u suštini onesposobili njihovo strašilo. Poništili smo njihovu povlasticu zastrašivanje putem zatvorskih kazni. Smeteni, često se nisu znali snaći.

Istovremeno, političke izjave, stav i ispitivanje svjedoka koji su istakli političke motivacije naših djela, potvrdili su, po nama, činjenicu da se u biti radilo o političkom suđenju, mada ga suci kao takvog nisu htjeli priznati od samog početka.

Politički simbolizam i primjerne kazne

Svako suđenje anarhističkih oružanih organizacija popraćeno je simbolizmom i primjerom.

Politički simbolizam, kao u ovom slučaju, je depolitiziran i predstavljen kao jasno tumačenje činjenica po kaznenom zakonu, te je donijeta primjerna kazna, pošto dugogodišnje zatvorske kazne nastoje uplašiti nove drugove i spriječiti ih da krenu putem urbane gerile.

Na nama je da izokrenemo taj politički simbolizam i usmjerimo ga na moralne huškače.

Mada su na početku suđenja za „250” djela suci poricali njegov politički karakter, ipak je tokom procesa predsjedavajući sudac često spominjao da se „ovdje ne radi o uobičajenim kaznenim djelima okrivljenika”, dok se tužitelj vratio unazad sve do Francuske revolucije i govorio o fenomenu oružanih grupa revolucionarnog nasilja.

Zato smo uspjeli pretvoriti sudnicu u polje političkog sučeljavanja.

S jedne strane svijet anarhije i revolucije, s druge suci, predstavnici zakona i reda.

Netko bi se mogao zapitali da li nas zanima mišljenje sudaca. Naravno da ne, no ipak steći priznanje vlastitog političkog identiteta, strah, a u nekim slučajevima čak i poštovanje od strane tvojih najgorih prijatelja, predstavlja malu pobjedu...

Vlast, srdita, ne priznaje pojam političkog zatvorenika jer bi inače bili primorani da priznaju istinsko postojanje anarhističke revolucionarne borbe.

Tokom navedenog suđenja suci, najsklerotičniji dio vlasti, ne samo da su priznali da je borba protiv autoriteta stvarna, nego i prihvatili da su svi politički zatvorenici ratni zarobljenici...

Suđenje... bez razloga

No, suci su se na tom suđenju suočili s još nekim problemima...

U biti, nisu imali sudski slučaj...

Imali su 18 okrivljenika, 680 svjedoka, 148 djela i nijedan jedini dokaz...

Polovica okrivljenika izjasnila se kao anarhisti, ali poričući da pripadaju R.O. ZVĆ, dok je druga polovica, kao anarhisti urbane gerile, stala u obranu organizacije i njenih djela, ali, naravno, nismo pružili NIKAKAV dokaz neprijatelju o mjestima ili osobnom učestvovanju u tim djelima.

Želim to naglasiti jer vrlo često tu dolazi do zabune.

„Preuzeti odgovornost” za pripadanje jednoj anarhističkoj organizaciji, braneći njen politički karakter i sva njena djela IPAK ne znači, ni u kom slučaju, otkriti mjesta na kojima se netko nalazio ili stvari koje je učinio. Takve stvari bi olakšale vlastima da shvate način djelovanja organizacije.

Naprotiv, mi branimo zavjerenički karakter grupe te zato ne kažemo ništa istražnom sucu i ne izvinjavamo se.

Vremenski stroj... optužnice

U ovom slučaju nije bilo nijednog dokaza (otisci prstiju, DNK, identificirani, baš ništa – izuzev jednog od 148 djela, koje pak ne može zajamčiti ostalih 147!!!)

Niti su mogli biti izmišljeni...

Međutim, kada stvarnost ne odgovara vlastima... tim gore po stvarnost...

Marta 2011., nakon EKAM-ovog (specijalna antiteroristička jedinica) upada u skrovište u Volosu, završen je prvi val hapšenja R.O ZVĆ. Nekoliko mjeseci kasnije kolektivno smo objavili pamflet The Sun Still Rises. Pamflet se sastoji od dva dijela. Prvi dio sadrži naš politički tekst o nasljedstvu i o mogućnosti nastavka organizacije, a drugi čitavu kronologiju djela ZVĆ od januara 2008. do 2011., koju su sastavili, objavili i potpisali „Drugovi solidarni sa ZVĆ”.

Ta je brošura postala pokriće da antiteroristička jedinica utemelji slučaj „250 djela”.

Svi smo, 9 drugova iz ZVĆ (Theofilos Mavropoulos postao je dio organizacije od 2012....), osuđeni na sveukupno 300 godina zatvora.

Čitajući presudu, predsjedavajući sudac je rekao i: „Ne postoji nijedan dokaz koji bi dokazao da je ijedan od okrivljenika fizički sudjelovao u tim djelima. No, okrivljenici koji su potpisali „The Sun Still Rises...” pružili su, svojim tekstovima, psihološku podršku nepoznatim počiniteljima koji su počinili sva djela organizacije...”.

Tako smo proglašeni krivima za suučesništvo s drugim nepoznatim počiniteljima jer smo, u više navrata, izazvali eksplozije, nabavku, izradu i posjedovanje oružja.

Čak i ako pređemo preko činjenice da demokracija osuđuje na temelju političkih tekstova, ipak se i dalje nalazimo pred jednim zidom logike. Kako jedan tekst može pružiti psihološku pomoć djelima koje prethode isti tekst???

Čak i ako prihvatimo rezoniranje sudaca, kako jedan tekst objavljen 2011. može mentalno ohrabriti djela koja su se odvila 2008.!!

To se moglo desiti samo uz pomoć vremenskog stroja...

„I za sve što sam zaboravio... krivi”

(riječi tužiteljevog govora na prvom suđenju za 17N)

No, ne smijemo izgubiti bit iz vida...

Naravno, svako djelo organizacije bilo je naše vlastito. Ne u smislu vlasništva nego u smislu sudjelovanja. Bilo je naše kucanje srca, naše vlastito predviđanje, beskrajno planiranje, alternativni smjerovi, vježbanje, praćenje meta, posljednje kontrola eksplozivne naprave i neopisiva radost koja nas preuzme pri zvuku eksplozije koja prekida društveni grobni duboki san, i svaki put smo poletjeli. Najvažnija stvar je bila što je odabir urbane gerile bio i ostao naš način bržeg kretanja prema anarhističkoj revoluciji sada i ovdje. Moramo prenijeti poruku da autoritet nije neuništiv i da možemo stvoriti slobodni život.

Ne postoje ni poticatelji ni počinitelji. Postoji samo anarhisti urbane gerile i njihova djela. A to smo mi.

Međutim, ne smijemo zaboraviti da istaknemo zatrovanu drskost pravila sudnice. Ne treba nas zanimati zatvorska kazna koju nam nameće naprijatelj, zato uopće ne uzimamo u obzir olakotne okolnosti, ali zanima nas da shvatimo strategiju našeg neprijatelja.

Zato što kada razotkriješ njihovu ružnoću i njihovu dvoličnost, razotkrit ćeš i njihovu ranjivost.

Suđenje je bilo tehničko suđenje.

Ubačen je slučaj „250 djela” kako bi mogli suditi drugovima i blokirati ih limitom od 18 mjeseci pritvora (od svih članova ZVĆ, samo će Gerasimos Tsakalos, Giorgos Polydoros, Olga Oikonomidou i Theofilos Mavropoulos biti otpušteni).

To je bio glavni zakonski aspekt suđenja. U biti, izrečena kazna dodana je već postojećim i sastavila kazneni delirij pošto dva životna vijeka nisu dovoljna da se kazna odsluži.

Istovremeno je stvoren jedan dodatni politički simbolizam.

Poruka je poslana.

Tko preuzima političku odgovornost i brani svoju organizaciju u sudnici, bit će neprestano osuđivan, sa ili bez dokaza...

Danas bi najmudrije bilo izabrati jednostavniji put. Mogli bi se zakamuflirati teškim riječima opće retorike i istovremeno distancirati se od djela organizacije. Bila bi laž da kažemo kako nas baš briga zatvor. Rešetke i izolacija su loši za svakoga. No, izdati samog sebe je još gore...

Netko može reći da je pravedno upotrebljavati laži protiv neprijatelja.

No, da smo izigravali „nevine” ne bi bili lagali samo neprijatelju. Ili samo sebi samima. Bili bi lagali svim nepoznatim ili poznatim drugovima koje pozivamo da budu dio oružane borbe i da se bore za svoju slobodu. Kako bi mogli reći tim drugovima da se vrijedi boriti čak i ako je put težak, većinom usamljen, uz zatvor i smrt u zasjedi, kad bi sami izdali našu povijest...

Jer sjećanje je najoštriji sudac... i nikoga ne zaboravlja...

Naprotiv, prezir sudaca, ismijavanje zatočeništva, drugarstvo protiv usamljenosti i čelična ustrajnost u nastavku borbe je priča našeg života... naš vlastiti politički simbolizam...

MI SMO i ostat ćemo neprijatelji svakog autoriteta...

Što smo rekli, i dalje vrijedi...

Srest ćemo se tamo gdje se borba nastavlja...


Christos Tsakalos, Član ZVĆ/FAI-IRF – Ćelija Urbane Gerile