Naslov: Bruxelles [Belgio]: Bruciate macchine dei collaborazionisti in segno di solidarietà (31/12/2016)
b-b-bruxelles-belgio-bruciate-macchine-dei-collabo-1.jpg

La nostra visione della festa

piccoli piaceri quotidiani

Ecco: è festa.

Si beve, si fuma, ci si sfonda per dimenticare che quest’anno somiglierà a tutti gli altri. O sarà ancora peggio.

La nostra idea della festa era un po’ diversa.

Stufi della falsa intensità dei soliti apputamenti del movimento, benpensanti e alcolici, abbiamo deciso di andare fare festa come piace a noi.

Esageriamo rapidamente. Dobbiamo ammettere che non sappiamo trattenerci.

Falsh di un istante, riapro gli occhi e respiro forte sotto il mio passamontagna, mi sforzo di inspirare col naso ed espirare con la bocca. Sono totalmente nell’attimo presente e null’altro sembra avere importanza.

Gestire il proprio stress. Verifico per la quattordicesima volta di avere l’accendino. Un lampeggiante passa poco lontano, contatto fisico con gli amici. Come una voglia di battersi contro tutta questa rassegnazione.

Dai, si va, a testa bassa. Nella mia testa ci sono dei canti di delinquente che risuonano.

Si posa della diavolina sotto le ruote, si guarda bene tutt’intorno, si accende, si corre, brucia già bene, non si ride ancora, troppa tensione.

Più tardi, ci si distende un po’, si ride, ci si accarezza. Veloci. Furtivi. Sono momenti rubati.

Momenti di vita. Certo che bruciamo della macchine. E a dirvela tutta, nonsolo a San Silvestro.

Certo che lo facciamo senza rivendicazione.

Certo che abbiamo l’indecenza di essere ancora vivi.

Sono cose che ripetiamo senza sosta, ma non aspettiamo nulla.

Non crediamo che andrà meglio e che la gente si rivolterà, o che possiamo rivoluzionare questa società.

Non abbiamo tempo di distribuire dei volantini del cazzo, dei manifesti, di persuadere, di invitare, di convincere, di arruolarsi, di sedurre.

Abbiamo l’impazienza avvitata al corpo e rifiutiamo questo gioco.

Noi troviamo la nostra libertà nell’attacco, non nell’attesa di futuri migliori o di ipotetiche condizioni riunite o di prospettive e progettualità insurezzionali.

In una totale assenza di freni, abbiamo incendiato una macchina di guardie giurate, una appartenente alla ditta Vinci [grande impresa francese di lavori pubblici, che costruisce, fra altre porcherie, prigioni; NdT] e una della società Bam (e bam! suona come un invito, no?), costruttori di prigioni in Belgio.

Oltre la gioia che ci ha procurato, volevamo mandare un piccolo messaggio ai compa incarcerati/e.

Sia ai compa dell’internazionale nera, agli impazienti, agi arrabbiati, a quelli/e che non aspettano che scoppi il casino per lanciarsi, a tutti/e quelli/e che cospirano, che al compagno Damien, arrestato di recente per devastazione (viva il van, viva il van, viva il vandalismo).

Ci rivediamo presto.

Scandalosamente vostri

Delle teste bruciate

[tradotto in italiano da guerresociale]



Bruxelles [Belgio]: Zapaljena vozila kolaboracionista u znak solidarnosti (31.12.2016)

Naše pojam zabave

mali svakodnevni užitci

Evo: zabava je.

Pije se, puši, ubijamo se da bi zaboravili kako će i ova godina naličiti svakoj drugoj. Ili će pak biti još gore.

Naš pojam zabave je nešto drugačiji.

Umorni od lažnog intenziteta uobičajenih druženja pokreta, dobronamjernih i alkoholnih, odlučili smo da se zabavimo onako kako se nama sviđa.

Brzo pretjerujemo. Moramo priznati da se ne znamo ustezati.

Bljesak trenutka, ponovno otvaram oči i snažno dišem ispod fantomke, trudim se da udišem kroz nos i izdišem na usta. Potpuno sam u sadašnjem trenutku i čini se da ništa drugo nije bitno.

Upravljati vlastitim stresom. Po četrnaesti put kontroliram da li imam upaljač. U blizini prolazi patrolno vozilo, fizički kontakt s prijateljima. Kao želja za borbom protiv sve ove rezignacije.

Daj, idemo, spuštene glave. U mojoj glavi odjekuju pjesme razbojnika.

Stavljamo kocke za potpalu ispod kotača, dobro se osvrnemo oko sebe, zapalimo, trčimo, dobro gori, još se ne smijemo, previše tenzije.

Kasnije, malo se opuštamo, smijemo se, milujemo. Brzo. Nečujno. To su ukradeni trenuci.

Trenuci života. Naravno da palimo vozila. A da budemo iskreni, ne samo na Silvestrovo.

Naravno da to činimo bez preuzimanja odgovornosti.

Naravno da smo toliko nepristojni da budemo još živi.

To su stvari koje neprestano ponavljamo, ali ne očekujemo ništa.

Ne vjerujemo da će biti bolje i da će se narod pobuniti, ili da se može nešto revolucionarno učiniti u ovom društvu.

Nemamo vremena za dijeljenje glupih letaka, plakata, za uvjeravanje, pozivanje, dokazivanje, novačenje, zavođenje.

Nestrpljivost je zašarafljena za tijelo i odbijamo tu igru.

Mi pronalazimo našu slobodu u napadu, a ne u očekivanju bolje budućnosti ili u hipotetskim ujedinjenim uvjetima ili u ustaničkim perspektivama i projektima.

U potpunom nedostatku kočnica, zapalili smo jedno vozilo zaštitara, jedno u vlasništvu poduzeća Vinci [<em>veliko francusko poduzeće javnih radova, koje između ostalih svinjarija gradi i zatvore, nap.prev. na tal.<em>] i jedno poduzeća Bam (i bam! zvuči kao poziv, zar ne?), graditelja zatvora u Belgiji.

Osim radosti koju smo osjetili, željeli smo poslati mali znak zatvorenim drugovima/aricama.

Kako drugovima iz crne internacionale, nestrpljivima, ljutitima, onima koji ne čekaju da izbije kaos da bi krenuli, svima onima koji kuju zavjeru, tako i drugu Damienu, nedavno uhapšenim zbog vandalizma (živio van, živio van, živio vandalizam).

Vidimo se ubrzo.


Skandalozno vaši

Spaljeni