Titolo: Izjava na suđenju [Grčka]
Sottotitolo: O smislu čovječanstva
Autore: Athena Tsakalou
Data: 06.2016.
Origine: 325.nostate.net
a-g-atena-grcka-izjava-athene-tsakalou-majke-brace-1.jpg

Izjava, Athene Tsakalou, majke anarhističkih zatvorenika iz Zavjere Vatrenih Ćelija, Christosa i Gerasimosa Tsakalosa, koju je u sudnici zatvora Korydallos pročitao njen advokat krajem juna 2016., zato što joj je zbog pružanja skloništa tada traženoj anarhistici Aggeliki Spyropoulou (zbog sudjelovanja u pokušaju bijega ZVĆ iz zatvora), nakon što je otpuštena iz pritvora, zabranjeno napuštanje otoka Salamina.

Nisam odabrala šutnju, mada me i ona često izražava jer svatko interpretira šutnju kako mu odgovara. Radije sa odabrala ovu osobnu izjavu. Nazivam je osobnom zato što ne pripadam nigdje; pripadam jedino samoj sebi.

Ima trenutaka kada pogledaš unazad svoj život i shvatiš da ti je preostalo živjeti daleko manje godina od onog što si već proživio; tako to ide, ako sve ide dobrim putem. I to je čudan, ali snažan osjećaj koji traži od mene da budem iskrena. Ne na onaj jednostavan uobičajen način, nego na dublji, bitan način.

Ne volim reći: kuda ide ovaj svijet? To je nešto što mi – stariji ljudi – često kažemo, ali takva fraza sadrži neku vrstu nedužnosti koju ja ne želim prihvatiti. Radije se pitam: kako ti sam prolaziš kroz ovaj svijet?

A istina je da sve što želim je hodati uz ljude na ohrabljujući način. Vrlo je važno znati ohrabriti ljude, posebno drage ljude; znati im to reći kada prolaze kroz teške trenutke: Uz tebe sam; Uvijek te podržavam. Ništa više. To je moja jedina želja, i sretna sam kad god to mogu učiniti.

Zato, kad je Aggeliki pokucala na vrata moje kuće upravo sam to učinila. I bila sam vrlo zadovoljna što sam joj uspjela pružiti sklonište, premda samo na kratko vrijeme. Zbog ovakvog svijeta, jedino mjesto na kojem ja želim živjeti je mjesto prkosa.

Uzimajući to u obzir, ljudi su kroz stoljeća željeli živjeti, možda ne život ispunjen srećom, ali barem ispunjen radošću, ali njihova nam povijest dokazuje da nisu uspjeli. Knjige iz povijesti, bile one službene, preispitane, ili pak one tajne do kojih je teško doći, dokazuju da ljudi nisu uspjeli. Moguće je da su se uvjeti preživljavanja ili životni standardi poboljšali – mada je „poboljšali” vrlo relativno pošto nije tako u svim dijelovima svijeta – ali patnje, strahote rata, glad, represija i dalje postoje.

Naravno, postoji razlika: stravična razlika. Danas smrt ne prouzrokuje obična borba prsa u prsa na bojnim poljima na kojima, čak i s razdaljine određene vatrenim oružjem, možeš vidjeti poginule i čuti plač boli, i bez obzira koliko ljudskosti možeš izgubiti, taj prizor i zvuk ostavljaju poseban trag u tebi, toliko da u jednom trenutku poželiš da više nema ratova. Na današnjim borbenim poljima nalazimo se u doba pametnih bombi i svatko se može osjećati „nedužnim” pukim pritiskom na dugme, koje će donijeti do masovnog ubojstva; u tome je razlika.

Do danas je više od 10.000 djece izbjeglica, koja su sama putovala, nestalo u Europi kroz protekla 18–24 mjeseca. Postoji strah da je većina njih postalo žrtva izrabljivanja organiziranih kriminalnih mreža...

62 najbogatije osobe na svijetu posjeduju toliko obilja kao polovica stanovnika planeta...

Proizvodi zemlje dovoljni su da nahrane čitavo stanovništvo, ali i dalje na milijune ljudi, na milijune djece umire od gladi.

Samo nekoliko njih, kao te 62 dvije najbogatije osobe na svijetu, mogu reći: „sva ta priča oko ljepote života je samo zamka postavljena kako bi mnogi u nju pali, zato što je čitava ova priča oko svijeta samo jedna obična igra, igra smrti. Nije važan samo novac; iako ga imamo brdo; ono što je zaista važno je znati koristiti našu moć da bi igrali igre s čitavim svijetom; odjednom, odvući na tisuće ljudi u smrt; zaplašiti čitave narode ratovima, oskudicom i bolestima kada se dosađujemo; jer sve to ovisi o nama, izazvati bolesti zahvaljujući znanstvenicima. Mi smo, na neki način, kao bogovi; a bogovi su uvijek moćni.”

I to je istina, ali istina je i da ne postoje bogovi bez vjernika. Bogovi ne mogu živjeti samo za sebe; oni žele da njihovi vjernici mirno šeću svojim vrtovima, spremni izvršiti njihove naredbe – sve njihove naredbe, makar ako one značile međusobno ubijanje. No ipak, uvijek postoje oni u čijoj krvi teče prva pobuna Eve i Adama.

Radi se o vremenu, rekli smo: nakon što je tolikom krvlju svakodnevno natopljeno tlo zemlje, nakon što je tolikim patnjama ispunjen zrak zemlje, ako nema promjene, naravno, za ljudsku rasu, ako kroz ljudski um nije u nekom trenutku prošlo svijetlo, kako bi mogli sve vidjeti na drugačiji način... tada bi, u stvari, bilo vrlo hrabro kada bi ljudi konačno rekli: „kroz sva ta duga stoljeća nismo znali pronaći radost; možemo isto tako priznati da kao bića mi to jednostavno ne znamo; možemo isto tako priznati naš neuspjeh i mirno otići; budimo posljednji predstavnici ljudske rase; priznajmo da su stabla jedina ta koja zaslužuju život, nastavak, vječnost, pošto ne posjeduju instinkt rata, užasa”.

U posljednje vrijeme jedino što želim raditi je saditi stabla. Netko me može zapitati: ali da li je to zaista tvoja najdublja želja? Ne, nisam to dobro učinila; još me određuje moja sposobnost da vidim tako daleko do kud moj pogled seže, da oslobodim um od stvari i uživam u malim radostima; ali kada otvorim oko mojeg uma lutanjima svijetom, traženjima svijetom i vidim koliko malo radosti postoji u ljudskim životima, još jednom kažem: ako san ne uđe u ljudske živote, ako nema promjene, naravno, za ljudsku rasu, onda samo stabla zaslužuju nastavak, život, vječnost.

Athena Tsakalou