Posljednji unosi

U noći između 16. i 17. augusta sabotirana su četiri bankomata.
Taj napad predstavlja gestu solidarnosti s osobama optuženima pljačke u Aachenu.

(O temi pljačke banaka u Aachenu može poslužiti brošura na francuskom jeziku Allonger la main)

U zoru utorka 21. juna jedinice Mossos d’Esquadra [katalonska policija, nap.prev.] provalile su kroz vrata doma anarhističkog druga u Barceloni, gdje je živio sa svojom partnericom i drugim sustanarima. Svi su se probudili s oružjem uperenim u njih te satima zadržani u lisicama dok je policija pretresala i devastirala stan, u četvrti Eixample. Na kraju je drug uhapšen i odveden u Madrid, gdje je Nacionalni Sud odlučio pritvaranje na osnovu Europskog naloga za uhićenje, koji je izdalo tužilaštvo iz Aachena, optužujući ga za sudjelovanje u eksproprijacije podružnice banke Pax u novembru 2014.
Iz istog se razloga drugarica uhapšena 13. aprila u Carmelu nalazi još u
...

Kuc kuc kuc! Čekić: 1 / Policija: 0

U noći između 27. i 28. juna čekićima su razbijena staklena vrata policijske stanice u Clermont-Ferrandu (pokraj gradske vijećnice, Place de la Posterne).
U toj se posebnoj zgradi nalazi uprava za kontrolu nadzornih kamera grada, kamere koji su u neprestanom porastu od njihovog uvođenja 2012. Iduće područje na meti, predviđeno za kraj 2016., je željeznička stanica. Širenje tih nadzornih uređaja dokaz je odvratne (mada logične) želje moći da osnaži svoj stisak nad ulicama, kroz zastrašivanja i represiju.
Napad na tu zgradu, u samom središtu Clermonta, predstavlja trijumfalni prijekor u lice tih govana: vaše kamere su prilično nadmašive kada se suoče s malo mašte i odlučnosti.
Istovremeno je i način da pozdravimo i podržimo veliki ovotjedni napad na policijsku upravu.
A i zagrljaj podrške svima koji, danju ili noću, pojedinačno ili kolektivno u Clermontu ili gdjegod zaoštravaju svoju pobunu i prijelaze u napad, ali ne protiv nekog zakona ili zbog posla, nego da bi barem na par trenutka mogli slobodnije disati.

Rage Ruse Révolte

Represija je nešto što osobe koje se bore za urušavanje društva gotovo i ne mogu izbjeći. Kada se borimo za našu slobodu ubrzo se suočimo s državom i njenim raznim represivnim organima: od pandura na ulicama do sudova, a čak i zatvora. Završiti jednog dana u zatvoru predstavlja jednu sumornu mogućnost koju, kao revolucionari, trebamo uzeti u obzir. Kada represija pogodi najprije neke određene drugove ne smijemo zaborativiti da je istovremeno njen cilj ne samo zatvoriti ili „kazniti” osobe koje su prešle neke granice, već i zaustaviti ili usporiti dinamike, borbe i projekte. Ovdje želim govoriti o tim manje očitim aspektima.

*** Represija nije osobna stvar
Kada represija pogodi uobičajena reakcija je zatvoriti se u same sebe. Sklonimo se, ne suočavamo se javno s problemima, iako se raspravlja o tome što desilo, ali u grupicama i to ne javno, kao da je represija nešto što ne bi trebali svi vidjeti (ne samo anarhisti, nego „društvo” općenito). Ja osobno smatram da je to ozbiljna pogreška i kada se nešto slično desi mislim da bi trebali napraviti baš suprotno. Besmisleno je sakrivati nešto što je prethodno bilo sasvim vidljivo. Represija se, u suštini, ne tiče samo jedne osobe ili „fiktivnog” anarhističkog pokreta, nego čitavog društva zato što istodobno cilja na zastrašivanje potencijalnih pobunjenika. Kada dođe do hapšenja nekog druga trebali bi srušiti tabu šutnje, tko zna, možda ako objasnimo drugima ljudima „izvana” što se desilo onda bi i oni mogli suosjećati s
...

3. augusta je nekoliko anarhista iz Haga, Nizozemska, i jedan izvan grada, dobilo pismo gradonačelnika Van Aartsena u namjeri da nametne dvomjesečnu zabranu pristupa Schilderswijku, radničkoj i imigrantskoj četvrti u središtu grada. Gradonačelnik želi iskoristit takozvani „Nogometni zakon” koji je sada po prvi puta upotrijebljen protiv političkih aktivista. U posljednje vrijeme su anarhisti u Hagu suočeni s mnogo represije, od koje većina dolazi iz gradonačelnikovog ureda.

*** 50.000 eura štete zatraženo za deložaciju De Vloeka
9. septembra 2015, tokom deložacije društvenog centra De Vloek, skvotiranog prije 13 godina, uhapšeno je 10 osoba. Petero njih je zadržano u dvotjednom pritvoru nakon što su optuženi da su počinili nasilje nad policijom. Nekoliko mjeseci nakon otpuštanja tih desetoro tada uhapšenih osoba dobilo je pismo od gradonačelnika Haga u kojem se traži 50.000 eura za štetu. Nakon dubljeg ispitivanja tog speficičnog zatraženog iznosa bilo je očito da se uveliko temelji na troškovima koji nemaju nikakve veze s deložacijom: otklanjanje kontejnera ispunjenih šljunkom koji su navodno upotrijebljeni kao barikade, čuvanje terena nakon deložacije (De Vloek je srušen odmah nakon
...

Anarhist sam, pobunjenik, a to za mene mnogo znači. Između ostalog, da mi prijete isti oni protiv kojih se borim. Među svim drugim pobunjenicama, s nama, anarhistima, stvar je složenija. Uvijek nam prijeti opasnost, bez obzira u koje vrijeme ili na kojem mjestu mi živjeli – kao borci protiv svih država anarhisti se uvijek nalaze pod prijetnjom represije i nasilja. U monarhiji, teokraciji, u fašističkoj ili boljševičkoj diktaturi, isto kao i u vrijeme liberalne demokracije. Svi bi anarhisti trebali živjeti sa spoznajom da se svaki dan može pojaviti pesnica državne represije.

No, premda sam oduvijek osjećao tu prijetnju, kroz godine moje anarhističke aktivnosti taj sam osjećao prilično umrtvio. Nije me previše emocionalno dodirnulo kada su se pojavili neki od učestalo ponavljanih oblika represije. Postali su rutina. U svakom trenutku panduri nasilnički napadaju anarhističke prosvjede ili deložiraju skvotove. Svako toliko nekog uhapse, da bi ga nakon nekog vremena otpustili uz novčanu kaznu ili na uvjetnu slobodu. Ništa posebno u anarhističkoj sredini. Ne moramo zbog toga pasti u očaj, trebamo se samo znati nositi s takvim situacijama. Ja sam se počeo neminovno susretati s tim uzastopnim problemima zbog anarhističkih aktivnosti. Trebamo to samo držati na umu, da ako se netko bori protiv države onda će mu ta ista država i uzvratiti
...

On the night of May 23^rd, the police in Warsaw arrested three anarchists on charges of an alleged arson attempt of a police vehicle. The three were transferred to a remand prison where they are to be held in custody for three months, awaiting trial. They face up to 8 years in prison. Media frenzy broke out over the arrest in the past few days, with high-ranking politicians and experts on terrorism discussing the matter on TV. Photos and video reruns of the arrested walking with chains around their feet and hands are broadcast on public transportation. The text below is a translation of the statement that was sent out by various groups from the anarchist and wider social justice community in Poland, in response to
....

U noći između 10. i 11. augusta izbušili smo gume nekoliko vozila „Réseau Transport Electricité” [francuska elektroprivreda, nap.prev.] i jednog vozila SNCF [francuske željeznice, napr.prev.], koje između ostalih mana, prijevozi i nuklearni otpad.
Borba protiv nuklearne energije može se voditi bilo gdje i bilo kada.
Poduzeli smo to djelo da bi izrazili našu solidarnost s pojedincima koji se bore protiv nuklearnog otpada u Bureu.
Ovim skromni napadom želimo pozdraviti i drugarice optužene za pljačke u Aachenu i drugove iz ZVĆ, protiv kojih se nastavlja represija.

Pojedinci sada i ovdje

Pravosudni ishod divljeg prosvjeda 24. juna: produženje preventivnog pritvora za sedam već zatvorenih osoba i za jednu osmu strpanu u zatvor.
Slijede vijesti o situaciji sedmorice pritvorenih iz Basela uhapšenih zbog jedne šetnje 24. juna.

Od ovog tjedna, ono što je ionako bilo predvidvljivo, postalo je i sasvim jasno. Sud je produžio trajanje preventivnog zatvora, sigurno od četiri do osam tjedana, za sedmoricu pritvorenih. Administrativni pritvor [bez podizanja optužnice, nap.prev.], obična krinka za preventivni zatvor, opravdan je lažnim argumentacijama i nebuloznom pristranošću. Očigledno je da država želi taj slučaj pretvoriti u primjer za slabljenje anarhističkih i anti-autoritarnih ideja. Da li su drugovi počinili ili nisu navedena djela to se nas ne tiče.
K tome, jedna je osoba zatvorena zbog
...

U ranim satima 06. augusta na prometno-uslužnom odmorištu Easton-in-Gordano, dok su šoferi odmarali u svojim kabinama, 10–15 vozila četvoro transportera vandiliziano je sprejom te time nanijela pohlepnim kompanijama, koje uništavaju zemlju, gubitke u vremenu i novcu, mnogo veće nego što smo mi utrošili na ovo prikladno nedjelo.
Solidarnost sa svim drugovima u zatvoru i u bijegu. Prema međunarodnom tjednu solidarnosti s anarhističkim zatvorenicima – 23.-30. august.

Eko-anarhistički vandali – FAI/IRF

Genova – Sabotirana antena RAI [Talijanska radio-televezija, nap.prev.] s dva požara. Svakom je režimu potrebna vlastita propaganda uz potrebite strukture. Nužno je djelovati da bi se prekinuo lažna razlika između „regularnog građanina” i „izbjeglice/neregularnog”. Izrabljivani, isključeni, potlačeni čitavog svijeta: pravi neprijatelji Države, Kapitala i mas-medijskog otuđenja. Stisnuta šaka za Marca, Gimmyja, zatvorenike na odjelu visoke sigurnosti u Alessandriji. Pozdrav Vincenzu, Poli i Gabrielu, gdjegod bili.

Nakon gotovo dvije godine pritvora Juana Floresa, Nataly Casanove i Enrique Guzmana, tužiteljstvo je odlučilo zatvoriti istragu o ovom slučaju, približavajući se na taj način suđenju.
U teatru moderne inkvizicije, nakon završetka istrage, tužiteljstvo ima 10 dana vremena da podignu „optužnicu”, u kojoj će biti iznijeti detalji dokaza i bit će zatražene kazne koje zahtjevaju.
Drugovi su osumnjičeni za atentat iz 2014. u Subcentru, metro-stanicu popova i pandura.

Pogled unazad...

Samo nam je jednom dan život, kao jedna jedina šansa. Nikada više neće postojati, barem u ovom samostalnom obliku. A što mi činimo umjesto da živimo? Što činimo? Vučemo ga od mjesta do mjesta, ubijajući ga...” – Hronis Missios

Sudovi imaju vlastitu mjernu jedinicu za mjeriti život i slobodu; mjernu jedinicu koja upotrebljava oblike i algoritme pravnog jezika da bi izrazili što je pravedno a što nepravedno, što je dobro a što loše, što je normalno a što propada. I u tom procesu gdje se životi i slobode stavljaju na vagu zakona ponekad imaš priliku da pogledaš unazad; da se osjetiš krivim ili ne. Radi se o važnom trenutku, jer štogod kažeš može oko tebe nasipati samo još više cementa, može povećati broj trenutaka u kojima se vrata otvaraju i zatvaraju, možda ti može još više naviknuti uho na zvuk okretanja ključa u bravi, toliko da ti se učini kako si oduvijek slušao taj zvuk, da nije postojalo ni jutra ni večeri kada nisi čuo taj zvuk u neko predodređeno vrijeme.
Dakle, tu smo... Već pet i po godina slušam taj ključ. Pet i po godina moje oči se sudaraju sa zidovima. Pet i po godina s dvije zatvorske kazne (37 i 19 godina) i još jedna nadolazeća. A sada, na ovom suđenju, još jedna. Ovo će biti peto suđenje u nizu gdje ja čekam „da vidim što će mi se desiti” ili „da se moj smijeh pretvori u plač”. I ponovno je došao trenutak da postavim zrcalo ispred prošlosti i mojih odabira te pogledam unazad. Zato, gledam...

Gledam i vidim se kako odrastam u razdobljima kazneno ravnodušnih miroljubivih čudovišta. Gledam i sjećam se kako su mi od djetinjstva govorili da se ne petljam u stvari koje ne razumijem. Sjećam se kako su me pokušavali naučiti da je pogrešno brinuti se oko stvari o kojima se, izgleda, nitko ne brine. Sjećam se, kao mali učenik, humanitarnog bombardiranja Kosova i raznih dobrotvornih udruga koje su dolazile u škole kako bi nas uvjerili da život jednog siročeta u Jugoslaviji vrijedi koliko jedan Unicefov rokovnik. Sjećam se noći u mojoj dnevnoj sobi gdje gledam grobare TV-emisija koji tako indiferentno broje ubijene kao da izvlače brojeve lota. Sjećam se humanitarne mode usvajanja djece takozvanog „trećeg svijeta”, koji su patili i umirali žedni i gladni negdje toliko daleko da nas ne uznemire.
Sjećam se ulica ispunjenih izbjeglicama ratnih invalida i drugih ljudi kojima su bacali novčiće kao da pljuju na njih. Sjećam se ulične djece, vozača koji su psovali imigrante dok su ovi skakutali kroz prometnu gužvu da bi oprali vjetrobrane i to... „vrati se u svoju vlastitu zemlju”. Sjećam se beskućnika na uglovima trgovačkih centara, ispred ili pokraj blještavih izloga ispunjenih beskorisnim proizvodima koje su izradili maloljetnici u tvornicama zemalja Trećeg Svijeta kako bi svaki građanin Zapada mogao uživati u njima, i prolaznika koji su ravnodušno prolazili, možda malo uznemireni njihovom prisutnošću koja je remetila tu estetiku.
Sjećam se imigranata uličnih prodavača koji su nosili svoju robu u plahtama i policajaca koji su ih ganjali, tukli i vukli ih za vrat, odvlačeći ih na ulicu pred prolaznike, koje je izgleda samo smetalo da se to odvijalo baš usred njihovog prolaza.
Sjećam se ulaska u pubertet u zoru milenija. Kada su svi slavili i radovali se samo zato jer je bila 2000., i kada je izašlo novo izdanje računalskog softwarea. Sjećam se kako većinu mojih kolega iz razreda nije zanimalo ništa osim novog izdanja neke poznate markirane odjeće, cipela, mobitela i video-igrica. Čitava jedna generacija koja je potrošila interese svoje adolescencije na skupocjeno smeće i osjećala se sretno zato što joj je pružena šansa da potroši novac na to smeće. Čitava jedna generacija koja se naučila zabavljati gledajući glupe reality-show, kao Big Brother, u kojima se ljudsko dostojanstvo dobrovoljno briše za malo reklame i nešto novaca za nagradu, dok istovremeno na Srednjom Istoku padaju čelik i smrt u ime rata protiv
...

Još dva hapšenja.
Još jednom se tuga i ponos izmjenjuju kroz sate.
Još dva druga u rukama policije nakon oružanog sukoba.
Još dva anarhista u zatvoru, u očekivanju brojnih godina zatvora, koji se sada nalaze u status quo, zaglavljeni u represivnim okvirima zakonskih i korekcijskih pravila.
No, tuga ne može potopiti ponos prema dvojci drugova koji su odabrali da ne budu lovina apetitima smeća specijalnih tužitelja, da prevaziđu svoj strah i nastave sami definirati svoja kretanja. Naravno, time ne mislimo da je izbor ilegale i života u tajnosti jedini snažan ili dostojan izbor osoba koje se bore protiv autoriteta. Međutim, takav izbor definitivno oduzima vlastima dio kontrole koju (želi misliti) nameće. I upravo su tu sliku svemoćne države napali Marios Seisidis i njegovi drugovi, kada je država po prvi puta raspisala novčanu nagradu za njihovo hapšenje, dokazujući na taj način svoj nesposobnost, i strah od trojice anarhista u ilegali.
Mi nismo samo naši izbori, nego i način na koji
...

U ranim satima utorka 02.08.2016. bacili smo boju na crkvu Sv. Vasilija u ulici Bouboulinas, u Egzarhiji, te na crkvu ZoodohouPigis u ulici Akadimias. Počinili smo to djelo zbog deložacije tri skvota u Solunu te zbog rušenja Orfanotrofia po naredbi Antimosa (mitropolita Soluna), kada su 74 osobe uhapšene. Filantropska ljevičarska vlada pokušava napasti samoorganizirane strukture solidarnosti kako bi poslala imigrante u koncentracione logore, hot spots, to je predloženo riješenje vlade SYIRIZE-ANEL popraćeno brutalnom represijom, nedostatkom lijekova i smrću (SOFTEX).
Nas nazivate vandalima?
Onda što su Antimos i državni psi koji su srušili Orfanotrofio?
Trebali bi znati da ostajemo solidarni sa svakim borcem za slobodu i samoorganizaciju.
UVIJEK ĆEMO BITI PROTIV DRŽAVE I CRKVE
DOLJE RUKE SA SKVOTOVA
ZAPALIMO KONCENTRACIONE LOGORE

Anarhistička grupa „Crni Plamen”

Jedne noći je jedan odvijač probušio gume 4 općinska vozila, jednog vozila Vincija [građevinska tvrtka, nap.prev.], dva vozila u vlasništvu agencija za nekretnine, jednog kombija Eiffagea [građevinska tvrta, nap.prev.], dva vozila Orangea [telefonska kompanija, nap.prev.], jednog TNT vozila i nekoliko gradskih bicikala. Odvijač je bio od koristi i za bušenje guma brojnih buržujskih vozila. Kamenje pronađeno putem pomoglo nam je da razbijemo reklame na koje smo naišli. Pokušati zauvijek prekinuti rad znači i spriječiti radnu aktivnost. Mete su nam bile nadasve kompanije koje grade zatvore i aerodrome, i koje doprinose kontroli kroz tehnologiju i da gradovi postanu buržujski.
Naš bijes neće izblijediti, nadasve kada drugove pogađa represija, kada su uhapšeni, pretučeni i zatvoreni. Raste svaki put kada nas pokušavaju zastrašiti.

Solidarnost kroz napad
Podržimo optužene i zatvorene zbog borbe protiv posla

Nakon hiper-medijske pozornosti prema jednom zapaljenom vozilu policije pred očima desetaka telekamera, pet je osoba uhapšeno te večeri ili dan kasnije, i optuženo za vrstu napada do kojih ipak često dolazi, svi mrze policiju i gotovo svaki dan je napadnuta na različite načine na čitavom području, nadasve na ovaj način!
Nakon hapšenja jedna je osoba oslobođena, dok je ostalih četvero optuženo za „hotimični pokušaj ubojstva”, „hotimično nasilje u organiziranoj bandi nad službenom osobom”, „uništavanje javnog dobra u organiziranoj bandi i sudjelovanje u oružanoj grupi”. Jedan od njih se tereti i da je počinio zločin odbijanja podvrgavanju uzimanja DNK uzorka.
Troje je otpušteno iz pritvora na uvjetnu slobodu.
Ako te zvučne optužbe za koje se terete („pokušaj ubojstva”) i prijetnje (doživotni zatvor) ne budu opstale na sudu, ipak u međuvremenu jamče njihov pritvor pod blagoslovom nekog sadista u halji.
Mediji demokracije su, pokorni naredbama, dobro odigrali svoju igru, svoju revnost ravnu samo njihovom besprijekornom služenju ekstremnom i normalizirajućem nasilju, u ime socijalnog mira.
Lijepa satisfakcija za sindikate policije koji su tog dana prosvjedovali, a za ministra unutarnjih poslova i vladu, izgleda, sekundarna stvar.
Malo jačih emocija za osrednjeg građanina, malo osvete za policiju, upozorenje za pobunjene.
A kao temelj
...

Kada čujete vijest o hapšenju dvojce drugova, Mariosa Seisidisa i Kostas Sakkasa, možete samo osjetiti tugu. Tugu jer su dva anarhistička borca pala u ruke pravosudnih vlasti, činjenica koja ih sada lišava bilo kakve slobode u kojoj su uživali kao bjegunci. Tuga koja je obuzela svakog od nas koji je proživio taj trenutak njenog nasilnog lišavanja.
Marios Seisidis, progonjen i optužen u sada već dokazano izgrađenom slučaju pljačkaša u crnom, deset je godina odabrao živjeti u ilegali, odbijajući da se preda i izruči svoju slobodu, kao posljedicu, u ruke svojih progonitelja.
Kostas Sakkas, nakon što je optužen za pripadanje ZVĆ bez ikakvog dokaza te zatvoren i kasnije, nakon štrajka glađu, otpušten je na uvjetnu slobodu, koju je prekršio odabirući da živi kako on želi, a ne uz ograničenja koja su mu nametnuta.
Pandursko osvetničko postupanje prema njima ispunjava nas bijesom i podsjeća nas da odgovor na represiju ne može biti drugi nego jačanje borbe protiv svih koji nas lišavaju slobode koju mi toliko volimo. Naše su misli uz njih i izražavamo im našu nepodijeljenu solidarnost.
Dole ruke s naših drugova!
Snage Mariosu i Kostasu

Inicijativa zatvorenika s 1. odjela zatvora Koridallos

Vijesti o hapšenju, u ranim satima petka 05. augusta 2016., drugova M. Seisidisa i K. Sakkasa, u regiji Sparte (južni grčki Peloponez) ipak su istinite.
Drugovi su odbili da daju otiske prstiju i da budu fotografirani, zbog čega su ih panduri u uniformama napali i nanijeli im teške rane.
Mi, s naše strane, iznosimo našu nepodijeljenu solidarnost s uhapšenih drugovima i crpimo snage iz njihovog neizmijenjenog visokog raspoloženja, kako bi se nastavili boriti protiv represivnih operacija protiv njih.
Solidarno okupljanje za drugove K. Sakkasa i M. Seisidisa, danas, petak 5. augusta, sud evelpidon, 17:30, Atena
DOLE RUKE S NAŠIH DRUGOVA
SOLIDARNOST S MARIOSOM SEISIDISOM I KOSTASOM SAKKASOM
NI KORAK NAZAD

------------

Napomena: 16. januara 2006., nakon pljačke Nacionalne Banke Grčke u ulici Solonos, Atena, uhapšen je anarhist Yannis Dimitrakis; u ozračju teror-histerije, prouzročene medijima, odabrana su tri njegova druga i stavljeni na nišan pravosudnih vlasti kao Yannisovi suučesnici te kao članovi imaginarne bande Pljačkaša u Crnom. Optuženi su za tu pljačku, kao i za drugih šest pljački. Ne očekujući da nađu ikakav trag pravde u tom medijskom deliriju teror-požude, drugovi Simos Seisidis, Mario Seisidis i Grigoris Tsironis odabrali su težak put ilegale.
Sve što se desilo kroz iduće četiri godine samo je potvrdilo da su ispravno
...

Danas 03.08.2016. policija je posjetila nekoliko anarhista u gradu Hagu, Nizozemska, kao i drugim gradovima. Uručila im je pismo koje sadrži namjeru gradonačelnika Joziasa van Aartsena da zabrani anarhistima kretanje kvartom Schilderswijk u Hagu kroz nadolazeća dva mjeseca.
Pismo kaže da su anarhisti krivi za „strukturalne štete”. Štete se navodno odnose na neprijavljene prosvjede, ometanje mira i ometanje prosvjeda. Pismo sadrži i popis navodnih djela s kojima su osobe povezane ili za koje su uhapšene. Ta se djela razlikuju od osobe do osobe, a odnose se na skvotiranje, sudjelovanje na spontanim prosvjedima, ljepljenje plakata i uništavanje zatvorske ograde. Ono što sve anarhiste povezuje je njihova aktivnost protiv institucionaliziranog rasizma, etničkog profiliranja i rasističkih policijskih snaga iz Haga. Svi su oni preventivno uhapšeni 27. juna nakon prosvjeda u sjećanje na Mitcha Henriqueza kojeg je policija ubila
...