Galicia [Spain]: New operation against Gabriel Pombo da Silva and Elisa di Bernardo (24/01/2017) [en]

Careful who you call comrade!

Tuesday, 24 January, on the outskirts of Vigo (Mos), a deployment of about 60 armed men between the Guardia Civil and secret agents, searched (and almost destroyed) the house where Gabriel Pombo da Silva had lived for a few months with his partner Elisa Bernardo. At dawn the two were violently awakened, handcuffed and separated… aim: to find firearms and explosives! The search lasted about eight hours and in spite of the means employed (dogs and high technology radar tools), gave no results… among the things seized there is the usual “interesting” anarchist material, cameras, maps of various cities, some cable and old malfunctioning cell phones. While Elisa, despite the repeated threat of being placed under arrest unless she revealed the much desired hiding place, remained free, Gabriel was arrested on charges of “illegal possession and trafficking of weapons and explosives and armed group”. During the 24 hours’ detention (the release of the comrade happened, in fact, the next day) the facts were bitterly reconstructed.
About three months ago the couple got to know a self-proclaimed anarchist comrade who, during the few opportunities to meet, “confesses” her problems with drugs and a conditional sentence she is doing because of an arrest suffered in 2013 on charges of being the author of an attack with Molotov cocktails on an institution in Vigo. Heart in hand, Gabriel and Elisa, respond to the request for help from the “comrade”, accepting her for a week (at the beginning of the year) in the aforementioned house to accompany her in the worst phase of a path of detoxification. After this brief period, the girl returns to her own home… reappearing as informer (of false information) the day prior to the present named “Operación Buyo”. If we had not received certain news that during her previous arrest she had defamed other people, we would have limited ourselves to considering her a “victim of the system”, but that is not so. Maria, this is her name, is currently in jail on the same charges as Gabriel, probably hoping that being the daughter of a military leader can help her to avoid the worst since an arsenal of firearms was found at her home. In 2013, in fact, despite the charges of terrorism, one saw the sentence being reduced significantly (from 11 to 2 years !!!), then converted to parole, with her remaining imprisoned not more than a few months. With all the hatred toward the repressive system, prison and the judicial system, it is inevitable to wonder since when do those who claim themselves as anarchists receive such treatment. Each to their own conclusions.
Gabriel, for now on bail and under investigation… comments on this latest repressive operation thus:

“Inside as outside” one palpates this reactionary arrogance against who never resign themselves. You see that the pigs of every race and condition need “additives and dyes” to sweeten the whole “reality” that is inconvenient to them. “Journalists” more concerned to sell their printed shit than verifying the veracity of what they publish. “Police” more interested in organizing speculations to prove their hypotheses. What is really “surprising” (or who knows not), is that since they let me go (not to mention all that this tremendous affair contains) there was more “protection” in “Judicial Power” than within the so-called “libertarian movement”. Since 2012 there are already 3 “Operations” (Ardire, Scripta Manent and “our local” Operation Buyo) against me. In Italian ” buio ” means” dark… and yes… ”dark” is this whole operation in which a “girl” (with a dark past) approached with the question of being a “comrade” to then want me stoned alive. Those requesting information on this “girl” can read the following links and answer for themselves. I am neither a judge nor a prosecutor. In relation to the shit about the “training ground”, the “terrorist cell”, the “possession of weapons” and trafficking of the same… well… I think the facts belie all. However I understand that in this alienated society and this corrupt system it is preferred to speak / to lie about the underlying causes of poverty than watch one’s own navel. I’m still standing. I continue with my anarchist path despite all and everything. They will never be able to stop the Agustin Rueda University, that I am going to inaugurate in my parents’ house in the country there in Mos, with this kind of maneuver. In my house were seized: 5 winter cabbages, anarchist books and magazines. It is obvious that if they had found even one nail clipper in my possession, Gabriel Pombo would be writing “communiques” from a cell and not in freedom.
To those who continue to support me and show me their unconditional love: I’m here!
To those who continue to want to assassinate: I’m here!
Never Defeated!
Never repentant!!
For Anarchy and the end of domination!

Gabriel Pombo da Silva
29 January 2017


Galicija [Španjolska]: Nova represivna operacija protiv anarhista Gabriela Pombo da Silve i Elise di Bernardo (24.01.2017.)
Pazite koga nazivate drugom!
U utorak 24. januara, na periferiji naselja Vigo (Mos), masa od oko 60 naoružanih osoba iz Guardia Civil i tajnih agenata pretresla je (i skoro uništila) kuću u kojoj živi već nekoliko mjeseci Gabriel Pombo da Silva sa svojom partnericom Elisom di Bernardo. U zoru su nasilno probuđeni, stavljeni u lisice i odvojeni... cilj: pronaći vatreno oružje i eksploziv! Potraga je trajala oko 8 sati i unatoč korištenim sredstvima (psi i radari najnovije tehnologije) nije dala nikakav rezultat... između zaplijenjenim stvarima nalazi se uobičajeni “zanimljivi” anarhistički materijal, fotografski aparati, planovi raznih gradova, par kablova i stari pokvareni mobiteli. Dok je Elisa, unatoč ponovljenim prijetnjama zatvorom ako ne otkrije toliko traženo skrovište, ostala na slobodi, Gabriel je uhapšen pod optužbom za “nelegalno posjedovanje i šverc oružja i eksploziva, te za oružanu bandu”. Tokom 24 sata pritvora (drug je otpušten dan kasnije) gorko su spojene činjenice.
Prije oko tri mjeseca par je upoznao jednu navodnu anarhističku drugaricu koja,
....

ŠPANJOLSKA: PISMO ANARHISTIČKOG ZATVORENIKA, GABRIELA POMBE DA SILVE [hr]



"Dok postoji jedna niža klasa, ja sam dio nje, i dok postoji kriminalni element, on je u meni, i dok postoji jedna jedina duša u zatvoru, ja nisam slobodan." Eugene Debs

Drugovi!
Danas sam dobro raspoložen (znate, naš život nije jedna ravna linija, niti kostantna, ili statična...), i oni koji me lično poznaju znaju da posjedujem prilično crni smisao za humor (ono što druge "skandalizira" meni je smiješno itd.), gotovo ciničan (pogotovo kada se govori o stvarima koje imaju veze sa "Zakonom", "Pravima", "Vlašću" itd.); zato što su to "stvari" koje ne mogu shvatiti ozbiljno (mada je moj život isprepleten sa svim tim), kolikogod te "stvari" ozbiljne bile.
Stoga, pišem ovo neformalno, s osmijehom na licu (iako govorim o ozbiljnim "stvarima") pošto je smisao za humor jedna od "stvari" koja me oduvijek održavala u "borbi". Ne mogu se prestati čuditi kada vidim/čujem političare koji pune svoja usta riječima/pojmovima kao što su "živimo po Pravilima zakona", "svi smo isti pred zakonom" itd. "Španjolski zaštitni znak" (tako to sad nazivaju) ne zna što je Demokracija (uzimajući u obzir da ni ja nisam demokrata); Zakon je "manjino-kracija" i služi samo interesima jedne kaste (sviđa mi se pojam kaste, zato jer upravo to imamo u ovoj Zemlji), a mi koji se ne smijemo njihovim vicevima smo svi "protiv sistema". Sumnja li uopće netko u to?
Tkogod ispunjava svoja usta tim riječima u ovoj zemlji je "bijedni lopuža" (ili potencijalni), zato što i "obični ljudi" - iako nisu "anarhisti" - sasvim dobro znaju da je poslovno-politička kasta (da, ona iz "okretnih vrata", slučaj Filesa i Malesa, Gal, slučaj Guertel, slučaj "crnih kartica", ERE[1] itd., itd.) opskrbila čitav pravosudni reket (C.G.P.J., T.S., T.C.[2] itd. itd,) hrpom "pisara" koji kada "sude" (ili "istražuju", "optužuju", "love") jednog od svojih, taj ulazi na jedna vrata i izlazi na druga... i da se Banke, poduzeća energije i telekomunikacija (da ne govorimo o građevinskim kartelima, prijevoza, otpada itd., itd.), MMF i "Europski Konzorcij" mogu rasipati takvom hrpom novca... da mogu kupiti svakoga i ušutkati većinu.
Najgora stvar je shvatiti kako ta endemska korupcija dovodi one najsjebanije do beskućništva, gladi, bespomoćnosti, oduzima im više školovanje... Znam da u tome nema "ničeg novog", ali nikada nije bilo čitavo to "oduzimanje i zbrajanje" svih tih podlaca toliko poznato, u eri "komunikacije"... a ipak se Političke Stranke, najveće lopuže i pljačkaši, najveće "demokrato-ubojice" i slobodo-ubojice u ovoj zemlji, i dalje pojavljuju u "anketama"... da nije zbog činjenice što vidim tako mnogo siromašnih nepismenih, marginalnih i bolesnih ljudi umirati (i trunuti) oko sebe, cinično bih izjavio: imamo političare koje zaslužujemo. Ali, zaslužujemo li doista to? Možemo li dostići samo stupanj "ozlojeđenosti"? Možemo li se samo nadati (i stremiti) Mesiji, Političkoj Stranci koja će nas "spasiti"?
Zabavlja me to njihovo nepokolebljivo pozivanje na "Ustav" (i na njihove "anti-ustavne" protivnike), "Demokraciju", poštivanje "Sudskih Odluka" (naravno, ako se njih osobno ne tiču), "istrage u toku"; i otkad je ruka Pravde uhvatila Rodriga Rata (znate, velikog ekonimista!) za vrat, stalno govore o Pravu "zatvorenika" na ugled i poštovanje...
Otkad je ovoj zemlji stalo do ugleda i poštovanja zatvorenika? Kojih zatvorenika? Da nam je ostalo imalo hrabrosti i ponosa zapalili bi sve Institucije (s njima unutra) ove zemlje i čitave Europe! Oprostite, moje nihilističko ja je ovdje izašlo... ili bolje bez onog "oprostite"...
Gdje sam ono bio stao? Ah, da, poštivanje zatvorenika? Da, vidio sam kako je čak Barcenas[3], u tih par mjeseci što se našao zatvoren na "uglednom odjelu", postao protiv sistema i govorio protiv "zlostavljanja" kojima je prisustvovao za vrijeme perioda provedenog u zatvoru... za razliku od njega, Ortega Cano[4] je davao "političke savjete" PSOE-u[5] na samim vratima zatvora (tokom jednog od svojih zatvorskih izlazaka). Vidio sam ih kako podržavaju Isabelu Pantoju[6] (kada je i ona izašla uz pogodnost izlaska)... predivno! I kako su "zajamčili" "izlaske" Jaumeu Matasu[7], mada su "suđenja bila u toku"! Da ne govorimo o bijegu Grofice ili Markize Aguirre[8] (nisam nikada dobio ta vojna, klerikalna i aristokratska prava staleža) kroz ulice Madrida.
"Zatvorenici" koje ja znam (one oko sebe) nisu tako "čuveni" i naravno oni ne dobivaju "pogodnosti izlaska" (nema veze što su odslužili četvrtinu kazne, što im je ostalo samo mjesec dana kazne, što su na smrt bolesni ili su teškog mentalnog zdravlja) ili prava, zato jer su "siromašni", "protiv sistema", "protiv ustava" i/ili "teroristi"...
Poštivanje prava zatvorenika? Nemojte me nasmijavati!! Kada se toj kategoriji zatvorenika (oni dolje lijevo, kao što bi Sub-Marco rekao) odbijaju njihovi "izlasci" i/ili prava, ne vidim staru bagru Kraljevstva (Angel Yuste Castillejos) da drži govore u Parlamentu ili daje presice pred Ministarstvom Pravosuđa.
Recite mi, indignatos! Je li vas zaista zaimaju Prava svih zatvorenika? Znate li da su ovdje prava samo komad papira? Kakva vrsta "Prava" je Iščezavanje? Ne kaže li L.O.G.P.[9] da svi zatvorenici imaju Pravo da odsluže svoju kaznu u zajednicama odakle dolaze?
Recite mi! Ne kaže li da svi zatvorenici imaju Pravo sudjelovati u svim društvenim, kulturnim i sportskima aktivnostima? A zašto ne oni iz režima F.I.E.S [specijalni režim za političke zatvorenike, nap.prev.]? Govoreći o F.I.E.S., znate li uopće što je to?
Ne kaže li L.O.G.P. da svi terminalni bolesnici moraju biti otpušteni kako bi mogli umrijeti dostojanstveno u svoj sopstevnom okruženju sa svojom obitelji i voljenima?
Ali ima još... kada "valovi" građana zauzmu ulice tražeći da se "Sovaldi" treba davati pacijentima s hepatitisom C, odnose li se oni zaista na sve građane? I na zatvorenike? Jesu li zatvorenici "građani" ili gube sva prava kada uđu u zavor?
Poznajete li slikara Jamesa Ensora? Ako ga ne poznate savjetujem vam da pogledate njegovo djelo naslovljeno "Doctrinal nourishment"... "oni dolje lijevo" smo definitivno mi: nitko... samo što nam danas sranje dolazi s TV ekrana.
No, vratimo se na Ustav (tu Knjigu svetu kao Bibliju, koju nitko od nas ne bi upotrijebio ni da zamota džoint). Mada vam može zvučati čudno, ali ja sam ga morao pročitati, uz ostalih stotina, tisuća knjiga, Ugovora i Kaznenih Zakona (stvar je u tome što je 30 godina zatvora zaista puno...), da bih vidio što ti odvratni "demokrati" kažu. Pravo na pristojan dom, posao, školovanje... razumijete? Pravo da imate prava, mogli bi reći. Zajebi!
I onda kažu da smo mi anarhisti "utopisti"... zato jer mi nismo takvi idioti da napišemo neku Svetu knjigu ispunjenu sranjima koja ne bi nikada mogli primijeniti?
Nisam nikada glasao (niti ću ikada) zato što odbijam da predam moje odgovornosti marionetama IBEX-35[10]... ali postojala su vremena kada sam se, da, borio da bi se priznala Prava zatvorenika (toliko su nas tukli da nismo više bili za ništa), ali zatim sam vidio kako su se ta Prava* strogo primjenjivala na one iz GALA, na korumpirane, na fašiste i "zatvorenike" ulizice! Kako ironično! Na tisuće zatvorenika odozdo se borilo Desetljećima samo da bi kasnije vidjelo kako se ta Prava primjenjuju samo na one odozgo.

RadioAzione[Croatia]
Teror-histerija na vratima Hrvatske – Dobrodošli u UE [hr]


* Iz anarhističkog časopisa „Molotov”, br.1, mart 2015.*
Ujutro 23. januara 2015. pojavili su se agenti Sigurnosno-obavještajne službe, SOA, kako bi razgovarali sa mnom u vezi moje veb stranice RadioAzione Hrvatska, i s mojim suprugom, anarhističkim drugom, talijanskim državljanom, koji uređuje, a i udomljava druge anarhističke sajtove (među kojima RadioAzione), prijeteći mu izbacivanjem iz države. Razgovor je otvoren prijetnjama upućenim mojim osobnim odnosima, kako današnjim tako i budućim, pošto oni pretpostavljaju da ih ostvarujem, i da ću ih ostvarivati, samo s anarhistima, naravno inozemnim, i upozoravaju da Hrvatska nema namjeru da postane utočište osoba koje predstavljaju problem svojim matičnim zemljama (ovo se naravno odnosi na moj odnos s drugom koji vodi anarhističku veb stranicu RadioAzione Italia). Prijetnje se naravno nisu ograničile samo na moje odnose s drugovima, već me i upozoravaju da će svaki strani državljanin koje će me u budućnosti posjetiti u Hrvatskoj, bio on anarhist ili ne, biti tretiran kao sumnjivac, da bi se zatim izgubili u uobičajenim prijetnjama u vezi mojih roditelja, moje nezaposlenosti, mogućih pretresa, hapšenja itd. Očita je njihova namjera da me uplaše izolacijom, ovdje u Hrvatskoj, daleko od mojih “talijanskih i grčkih prijatelja” (izraz koji su često koristili). A ujutro 25. januara, taman dok je stiglo izvješće hrvatskih agenata kolegama Talijanima, već su isti druga s RadioAzione Italia pratili u kvartu gdje živi dok je išao u kupovinu.
I više je nego očito da se radi o međunarodnom planu nadzora i represije.
Nakon napada u Parizu Franucska najavila drakonske anti-terorističke zakone. Europa na visokom stupnju pripravnosti: vojska na u ulicama Belgije, pojačana sigurnost u Britaniji, masovne racije u Njemačkoj. Britanski premijer Cameron najavio blokadu aplikacija za razmjenu poruka, Snapchat i WhatsApp, američka vojska priprema novu generaciju dronova za urbano ratovanje; teroristi oružje nabavljaju iz Hrvatske?
To su samo neki od naslova kojima se u posljednje vrijeme susrećemo. Teror-histerija vlada Europskom Unijom, a Hrvatska uredno slijedi naputke onih koji su je u nju uveli. Ujedinjena kontrola i represija u svrhu suzbijanja međunarodnog terorizma, pošto on kao takav kakvog nam ga predstavljaju i kojim nas zastrašuju mora postojati, budući da je za efikasniju kontrolu stanovništva nužan i unutarnji neprijatelj, jer strah od istog građane tjera u potragu za zaštitom, koju umjesto da potraže u vlastitim snagama ustupaju je (po pravilima demokracije) nekom drugom, da netko drugi zastupa njihovu zaštitu, tj. oni koji posjeduju monopol nad nasiljem i kao takvi imaju jedini pravo da ga vrše, odnosno snage reda, pravosuđe i vojska. Možda je ta teror-histerija s kojom se danas suočavamo za nas u Hrvatskoj nešto sasvim novo (više se ne radi o izgradnji nezavisne države; a u diktatorskim režimima stanovnici se na određeni način moraju plašiti države, moraju znati da ih se uhodi, i po potrebi eliminira, da postoji cenzura, politički zatvorenici, politički zatvori itd.; dok se u demokraciji građani moraju osjećati slobodnima, da mogu slobodni misliti, govoriti, izražavati se, kretati itd., a kažnjavaju se, tako tvrde, djela a ne ideje, a zatvori su institucije za preodgoj). Međutim, taj strah od terora u zapadnim europskim zemljama bio je prisutan kroz čitavu povijest demokratskih režima. Ponekad su ga oličavali anarhisti, ponekad komunisti, a ponekad i fašisti. Ili pak svi zajedno. Tada se takvim situacijama upravljalo na nešto drugačiji način, ali već su i tada bile prisutne ujedinjene politike zaštite Zapadnog bloka. Konsolidacijom EU, stvaranjem Super-Države, nacionalna sigurnost je izjednačena s europskom. A razvoj IT alata jača i olakšava kontrolu stanovništva i razmjenu podataka unutar Unije.
Primjera radi:
07.01. 2015. napad na Charlie Hebdo u Parizu.
26.01.2015. udarna vijest hrvatskih medija „U Hrvatskoj uhićen džihadist, državljanin BiH”. U stvari, osoba je uhićena još polovicom decembra, a 15.01. je izručena Austriji (u strogoj tajnosti). Ovo je prvi slučaj da ovakva vijest na ovakav način pogađa Hrvatsku.
Podrazumijeva se da neću solidarizirati s osobama koje za mene, kao anarhista, predstavljaju neprijatelja iste vrste kao što je i država (s bilo kojim oblikom političkog i ekonomskog ustrojstva). Što pak ne znači da podržavam, isto tako kao anarhist, hapšenje bilo koje osobe. Što se mene osobne tiče, idealno bi bilo da se svi oni međusobno pobiju.
Međutim, koliko je taj jedan Bosanac uhapšen u Hrvatskoj zaista bitan u ovom globalnom ratu protiv terorizma? Da li on, bez obzira na svoje fundamentalističke ideje, zaista predstavlja prijetnju poretku EU?
No, ta osoba je tek delić jednog veliko mozaika kojeg slažu europske zemlje (uz SAD i njihove saveznike). Ovim slučajem putem Austrije, i Hrvatske koja izvršava njihove naloge – da bi nam na kraju predstavili sliku o islamskom terorizmu, koji bi nas trebao uplašiti da potražimo spas pod skutima istih onih koji nas nadziru, izrabljuju, guše... Ono što iz medija moramo doznati je da i u Hrvatskoj također postoji teroristička opasnost, da je Hrvatska također uključena u borbu protiv terorizma, te da moramo živjeti istovremeno u strahu od mogućih terorističkih napada i u miru jer ionako nas „naša” država, uz potporu međunarodnih snaga (EU i NATO) štiti od njih.
Ovo je bilo, kao što sam rekla, primjera radi, ali slične se priče stvaraju o anarhistima u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj itd.
Ne želim, podrazumijeva se, povlačiti paralele između anarhista i grupa/pojedinaca koji su izravni neprijatelji anarhista, kao što je to i država, pošto se bore samo za jedan drugačiji oblik iste. No, uprava se ta ista država (koje god ona boje, uređenja bila), u svrhu zaštite svog opstanka, dakle Kapitala (bez obzira na oblik tržišta), služi terorom, ma iz kakvih sredina navodne prijetnje potjecale. Boja neprijatelja ovisi o političko-ekonomskom obliku Države/Kapitala, no u svim njenim oblicima samo jedan neprijatelj ostaje isti, jedini koji se bori za totalnu destrukciju postojećeg i potpunu slobodu čovjeka i svih drugih bića, anarhist.

ŠPANJOLSKA: VIJESTI O GABRIELU POMBO DA SILVI [hr]


13. juna 2012., između brojnih operacija protiv drugova, talijanska vlast pokrenula je represivni napad protiv desetak anarhista, nazvan Operacija Odlučnost; sveukupno 40 pretresa, 24 osobe pod istragom i 8 uhićenja.
Tom su prilikom pokušali proširiti operaciju optužujući i zatvorene drugove u različitim zemljama, kao što su Grčka, Švicarska i Njemačka.
Kao i obično država je željela pokazati svoje nasmijano autoritarno lice protiv svojih nepokornih neprijatelja, izgradila je uloge vođa, izvršitelja i koordinatora unutar još jednog "terorističkog udruženja", tamo gdje postoje afiniteti, dopisivanje sa zatvorenicima, borbe i preuzimanja odgovornosti.
Na taj su način Gabriel Pombo da Silva i Marco Camenisch, već godinama u zatvoru, uvršteni u navedenu istragu zbog međunarodnog štrajka glađu koji se odvio u decembru 2009., opisani kao "simboli i polazišne točke novog subverzivnog plana", čiji su "ideolozi i pobornici".
Nakon što je proveo 20 godina u španjolskim kavezima (od kojih 14 u FIES režimu) iz kojih je pobjegao, Gabriel je uhapšen 2004. nakon jedne kontrole i oružanog sukoba s policijom u Njemačkoj.
Proveo je 9 godina u toj zemlji. Izručen Španjolskoj 25. februara 2013. na temelju europskog uhidbenog naloga kojeg je ista zemlja izdala prije deset godina kako bi dovršio kaznu na koju je osuđen, Gabriel je dva mjeseca kasnije pozvan pred Audiencia Nacional da bi ga obavijestili kako je protiv njega izdan još jedan europski uhidbeni nalog, u Italiji, u martu za Operaciju Odlučnost!

ITALIJA: OPERACIJA "ODLUČNOST" - UKINUTE SVE SIGURNOSNE MJERE [hr]

Doznajemo da su danas (8. aprila) povučene sve sigurnosne mjere koje su još bile na snazi protiv drugova pod istragom za operaciju "Odlučnost". Obavezi boravka i svakodnevnom javljanju u policijsku stanicu bili su još podvrgnuti Alessandro, Elisa, Stefano, Peppe i Sergio. Opoziv je potvrđen za prvo troje drugova, dok posljednjem još nije stigla potvrda, mada ne postoje razlozi za neku iznimku.
Naglašavamo da, usprkos tome, još nije izrečen kraj istrage.
U očekivanju drugih vijesti.
Cassa di Solidarietà Aracnide
informa-azione

ITALIJA: OPERACIJA "ODLUČNOST" [hr]


13. juna 2012. je, pod imenom „Operacija Odlučnost”, izvršeno više od četrdeset pretresa i izdano 8 naloga za pritvor anarhista u Italiji (Katia, Sergio, Alessandro, Giuseppe, Paola, Giulia, Stefano i Elisa) i 2 u inozemstvu (Marco Camenisch, već 23 godine zatvorenik u Švicarskoj, i Gabriel Pombo da Silva, već 29 godina u zatvoru, danas u Španjolskoj). Optuženi su po čl.280bis, 270bis i 302 („atentat”, „subverzivno udruženje” i „poticanje”, a sve u svrhu terorizma, no optužbe nisu za sve iste, premda ih povezuje čl.270bis, odnosno udruženje u svrhu terorizma), mada se svih osam drugova danas više ne nalazi u zatvoru. Od prošle godine čak dva tužilaštva vode istragu protiv ovih opasnih „terorista”. Optuženičku kulu od karata pokrenula je javna tužiteljica Comodi u gradu Perugia, koju je dijelom naslijedila javna tužiteljica Pradella u Milanu.