Christos Tsakalos
Kronika sa suđenja za „250 kaznenih djela” [hr]

*** Posthumna presuda

Kada se nešto okonča obično nas zanima samo opći pregled.
Kalkuliramo korist i štetu.
Rijetko pogledamo unazad da bi razmislili o smjeru koji je doveo do krajnjeg ishoda. A još rjeđe gledamo ispred da bi promatrali novi obzor koji se rađa, kada danas postaje jučer...
Dva suđenja protiv Zavjere Vatrenih Ćelija okončala su se prije dva tjedna. Jedan je, u vezi 250 djela organizacije, trajao više manje 3 godine, dok je drugi, u vezi pokušaja bijega, trajao 5 dramatičnih mjeseci u neprekidnom ozračju tenzije s predsjedavajućom sutkinjom.
Svako od nas, tko je preuzeo političku odgovornost za ZVĆ i stao u obranu organizacije i njenih djela, osuđen je na 21–28 godina zatvora na prvom suđenju, a na 115 svako od nas na drugom...
Prvi zaključak je da suci vjeruju u zagrobni život, budući da jedan životni vijek nije dovoljan da se te kazne odsluže.
Drugi zaključak je da odabir urbane gerile i oružanog revolucionarnog djelovanja
...

Christos Tsakalos
Ne kajem se ni zbog čega Izjava na trećem suđenju protiv anarhističke grupe Zavjera Vatrenih Ćelija [Grčka] [hr]


U četvrtak 5. novembra zatražilu su moje izvinjenje na suđenju koji se već 2 i po godine vodi protiv Zavjere Vatrenih Ćelija. Sudi se za 250 napada na organizacije.
U sudnici unutar zatvora, ispunjenoj sucima, kamerama, pandurima, tajnom policijom, antiterorističkom policijom, i uz prisustvo nekoliko članova obitelji i čak nekoliko prijatelja i drugova, oni sude djelima Zavjere Vatrenih Ćelija.
Ali kako strpati u prostoriju od nekoliko kvadratnih metara naša djela koja su pokušala izazvati mudru i poslušnu povijest našeg doba...
Djelo koje je prekinulo vječni san mirnog "miroljubivog" naroda na nekoliko noći, uznemirilo eksplozijom porobljene tišine metropole i našim izjavama odbilo pravila života gdje je nasilje gospodara uvijek prisutno, a mi neprekidno odsutni...
Putem naših napada željeli smo smrskati tiraniju brutalne realnosti. Namjeravali smo izokrenuti ravnotežu terora mehaničke rutine života. Pokušali smo izbrisati kompromis sa smrću uzrokovanom ropstvom plaće, tehnološke kontrole, dosade i ispraznih odnosa.
Željeli smo ratovati s "mirom" banaka, sudaca, bogatih, pandura, fašista, novinara, političara, ali i s "miroljubivim" građanima koji umjesto da traže osvetu, da se razbjesne i djeluju, sakrivaju se iza rezignacije i stare zajedno sa svojim namještajem... "Miroljubivi" i zakonima poslušni građani su najodgovorniji za sve, jer kroz svoju "mirnoću" dozvoljavaju da ružnoća vlada našim životima.
...
Čijoj će te pravdi sada suditi? Nakon što sam prošao kroz sve ceremonijalne razine pravde, tužiteljstvo-advokati-pritvor, nova gonjenja, nove optužbe, pritvori članova obitelji, svjedoka, sada traže od mene da se izvinem...
Neću im pružiti to zadovoljstvo. Ni jednu jedinu riječ neprijatelju. Odbijam da igram ulogu optuženog. Mogli su mi svezati ruke lisicama, zaključati moje godine i nebo pokriti bodljikavom žicom, nadzirati me kamerama, ali moju želja za nastavak oružane borbe gori u meni kao užareno željezo...
Jedini način da bacim krivnju na sebe bilo bi da ostanem inertan, poslušan, discipliniran, kao kućni rob koji uživa u sakatoj slobodi. Odbijam zato da se izvinem teologiji vaše pravde, koja ne trpi blasfemiju neporobljenog života. Niti ću sudjelovati u prikrivenim dijalozima među gluhima, pretvarajući se da odgovaram na svako pitanje sudaca...
Ono što ovdje pišem nije za suce...
To je za drugove, za anarhiste, za prijatelje, za buntovnike, za problematične, za memoriju borbe...
Optužen sam, uz ostale drugove Zavjere Vatrenih Ćelija i druge anarhiste, za "250 napada eksplozivom i požarom", na parlament, urede stranaka, domove ministara i tužitelja, podružnice banaka, novinarske organizacije, zatvorske zgrade, multinacionalne korporacije, vojna zdanja, crkve, policijske stanice, sudove, zaštitarske tvrtke, sigurnosne sisteme i video-nadzora, urede Zlatne Zore [neo-nacistička politička stranka], koncesionare luksuznih vozila, vladine agencije, diplomatska vozila itd.
Od prvog trenutka mog hapšenja preuzeo sam odgovornost i ponosan sam na sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija.
Preuzeti odgovornost znači Ne odustajem od oružja...
Preuzeti odgovornost znači Ne kajem se ni zbog čega...
Preuzeti odgovornost znači da strah nije pobijedio...
Preuzeti odgovornost znači da se borba nastavlja...
Izjava o preuzimanju odgovornosti je obećanje da će se zatvorena gerila vratiti na "mjesto zločina", da će on ili ona kročiti ponovno putem protuzakonite slobode.
Istovremeno je i znak suučesništva s novim drugovima da nastave s onim što je represija zaustavila. Zato što će uvijek biti ruku koje će podignuti pištolj tamo gdje je pao zatvoreniku, zato što će uvijek biti slobodnih umova i velikodušnih srca koja će nastaviti pisati drugačiju povijest ovog svijeta.
Kada odbijemo da se predamo, uz perspektive tog čina, plaše tiranine i posjednike straha.
Nakon toliko hapšenja, ispitivanja, godina zatvora, novih optužbi, teških presuda, nisu uspjeli izvući niti jedan jedini znak kajanja. Zato uzgajaju nove laži i upućuju ucjene...
Nakon što su otkrili plan bijega Zavjere Vatrenih Ćelija, izgradili su novu verziju lova na vještice, pohapsili majke, supruge, braću, osnovali nova mjesta egzila određena za karanten sačinjena od jednog kvadratnog kilometra "slobode", zabranili svaku komunikaciju mojem bratu i njegovoj partnerici, želeći izgraditi zidove potpune izolacije...
Istovremeno, zgusnuli su maglu represije šaljući jasnu poruku našim solidarnim drugovima: "Tkogod komunicira sa zatvorenicima Zavjere Vatrenih Ćelija mogao bi se također naći u susjednoj ćeliji."

Christos Tsakalos (CCF)
Direktna neodgodivost napada [hr]

Doprinos člana grčke anarhističke grupe Zavjera Vatrenih Ćelija, Christosa Tsakalosa , časopisu „Nihilistic March” i blogu kontrainformacije Parabellum. Nastavak diskusije započete s talijanskim drugom Nicolom Gaiom, "Neodgodivost napada". " [...]
Ali, zašto u anarhističkim sredinama postoji potreba da se netko predstavi kao iscjelitelj društvenog sifilisa? Anarhija nije društveni analgetik, ona je otrov. Ona niti ublažava bol niti nas uljuljkuje budućim obećanjima o „pravednom” društvu. Naprotiv, ona truje misao i djelo, s ciljem da uništi postojeće i kreira neistražene strasti i tenzije, koje nemaju nikakve veze sa starim svijetom. [...] Svi melemi koji predlažu nebuloznu buduću revoluciju ne govore ništa o uništenju civilizacije Moći. U svojoj nešto više „anarhističkoj” verziji zadovoljno predlažu uništenje nekih materijalnih infrastruktura (zatvora, ministarstava itd.) staroga svijeta. Što znači, u par riječi, da će ostatak ratnog plijena biti spašen. Tehnologija, posao, civilizacija, moć većine, sve će to proganjati novu utopiju naše egzistencije. Ali za nas, novu anarhističku urbanu gerilu, ne radi se samo o uništenju zgrade ili osobe, već o uništenju svih društvenih odnosa. Za nas politički prijedlozi društvenih pokreta koji žele samo jedan pravedniji, ravnopravniji, ali isto tako predvidljiv i tmuran svijet, nisu dovoljni. [...]"